Blog

Život u dvorcu

avtor | Anja Veselčić
datum objave | 15. ožujka 2016.
1973

U sred noći me probudilo kapanje vode po sred čela slično staroj kineskoj metodi mučenja. Gdje sam, šta sam, tko sam? U dvorcu sam negdje na sjeveru Češke, studentica sam koja se gubi po Europi i pokušava preživjeti tjedan dana u izolaciji, bez struje, signala i vode iz pipe. „’Ko me tjer’o.“- pomislih si.

Krenula sam na put preko Ljubljane i Beča do Praga mijenjajući prijevozna sredstva autobusa,
vlaka i nogu vlastitih. U Pragu kupim ekipu klase optimista s backpackovim-a
koji im sežu preko glave noseći na sebi sve što im treba za jedan ”lagodan”
život proječnog europljanina (vreću za spavanje, litru dvije češkog piva,
šibice, šteku jeftinih cigareta i široki osmijeh). Tako pretrpani se sudaramo
sa svime promjera šireg od pola metra i ukrcavamo u vlak za Úštěk, sretni,
uzbuđeni i natovareni.

Kada nekoga
pitate „Zašto si išao crvenom stazom, ako si mogao ”normalnom”?“ odgovor je
nerijetko „Jer je uzbudljivije i predstavlja mi veći izazov!“. Tako smo i mi
odgovorili- NE. Krenuli smo tako pretrpani na najduži put u mom životu za čije
je kretanje korištena samo moja vlastita snaga. Krajnji cilj- dvorac
Helfenburk.

Stajali smo
svakih 15 minuta, što jer smo morali odmoriti, što jer je neko od optimista
morao zapaliti, jesti, piškiti… U jednom trenutku smo se našli u sred ničega,
u šumi, na puteljku označenog crvenim strjelicama, a uz sam rub staze provalija
u koju kada pogledaš kažeš: „Ne želim ovako umrijeti.“ Nakon trosatnog
gubljenja po šumskom raslinju i labirintu puteljaka popeli smo se na nadmorsku
visinu od 683m i napokon ugledali kamenu građevinu koja je bila nalik dvorcu.
Ubrzo smo čuli i  glasove- ljudske.
Čekala nas je skupina Čeha i Nijemaca koji su i sve preostale dane dijelili s
nama ovu avanturu. Kulturni identitet i njegovu raznolikost odmah smo opravdali
ilegalno otvorivši izmućkanog Kozlara u posjed dvorca. Hrvati. Dobili smo
pogled. Sve ostale dane smo pokušavali opravdati sintagmatizaciju balkanskih
jedinki u odnosu na Druge.

Dani su nam
počinjali tako što smo se dizali ujutro i radili ono što bi svakako radili i kod
kuće -pili kavu, te tako imali čvrstu vezu na daljinu s civilizacijom. Osjećaj poput
ispijanja Kopi Luwak-e u ustima, mi sretni i namireni. Nakon doručka kojeg smo
spravljali na vatri/roštilju (kao i ručak i večeru) odlazili smo u šumu i krenuli
s radom. Bili smo podijeljeni u dvije skupine. Jedna je radila na iskopavanju
kanala na stazama kako bi se kišnica pravilnije slijevala i time pokušala
zaustaviti deforestacija dok je druga je ekipa pak radila na zakopavanju rupa
na stazama. I jedno i drugo je bilo zanimljivo raditi, no doduše naporno. U
jednom sam se trenutku hvatala za drveća i peljala po strmom usponu uz put te spuštala
kamenja na rupe držeći se za stabla. Stvarno nisam vjerovala da ću se jednoga
dana penjati po šumskim predjelima i spašavati  mortalitet čeških stabala. Eto i to sam
odradila.

Drugi dio dana
smo većinom provodili u dvorcu gdje smo se kroz razna brainstormanja i igre
međusobno upoznavali. Nerijetko je i sasvim simpatično bila izražena razlika
između naših i vaših koju smo postepeno kroz dane neprimjetno prevagnuli.

Dosta vremena smo
provodili i u samom tornju dvorca visokog 18m gdje je horror vacui ne moguće ne primijetiti. Sve je kako i mislite da je
u jednom dvorcu. Staro, prašnjavo, nabacano jezivim poluistrošenim svijećama,
tepisi od životinja, zahrđali klavir, a tom svemu pak odajete određenu dozu
strahopoštovanja. Ne bi mogli biti u dvorcu a da nam nije ispričana legenda o
duhu zvanom Konrad koji još uvijek prostor ispunjava energijom, izlazi u određeno
vrijeme-nepozvan, a mjesto njegove smrti je upravo dvorac Helfenburk. Nije nam
bilo svejedno znajući da nam je po noći jedini izvor svjetlosti ručna svjetiljka.
Po danu smo sklapali rime o njemu na tornju dvorca s pogledom na šumska
veličanstva, a noć.. ‘ko preživi, pričat će.

Jedini dio
življenja daleko od civilizacije je nedostatak tople vode, ili uopće blizina
izvora. ”Kupali” smo se u izvoru promjera 5cm tako što smo kanisterima punili
vodu čija je temperatura bila oko 10 stupnjeva i polijevali jedni druge. Opet,
i to smo pretvorili u zabavu i navikli se nakon 10 polijevanja i vrištanja po
šumi od smrzavanja. Svaki dan smo morali pješačiti 1km do izvora kako bi došli
do njega, ali i donosili pitku vodu do dvorca. Na sreću ženskog dijela ekipe,
imali smo snažne mladiće.

Iskorištavanje
majke prirode i njenih blagodati je način kako smo došli do energije. Jedan od
njemačkih sudionika je izradio solarnu ploču na koju smo mogli napuniti
mobitele i opasno se pozabaviti fotografijom, jer jedino smo to i mogli s
pametnim uređajem. Izradio ju je zadnji dan. Bravo Max.

Dakako, jedna od
najboljih stvari življenja, odnosno prilagođavanja i preživljavanja u srednjem
vijeku je izrada obrambenog oružja. Imali smo mogućnost izrade vlastitog luka i
strijele i iskušati naše vještine u toj disciplini. Danima su mladići i cure
pilili, strugali i usavršavali svoje remek djelo. Nismo ništa ulovili, nit
pokušavali. Lukom smo strijelu usmjeravali u zid dvorca i time se zadovoljili.
Djeca 21. stoljeća.

Ono što će meni
zasigurno ostati u pamćenju jest cjelodnevno rješavanje zagonetke ispisne Morseovim
kodom. I tim jednim zadatkom sam ispunila emocije i osjećaje koje inače imam
kroz cijeli dan- uzbuđenje zbog nečeg novog, iznenađenost, ljutnju, odustajanje,
motivaciju, opet ljutnju i zadovoljstvo zbog učenja nečeg novog. Kažu kako je
čovjek koji je živio u Shakespeareovo doba za života primio informacija što
danas sadrži primjerak dnevnih novina. Sada shvaćam.  Život bez represivnih aparata i kustomizacije
pojednostavilo je moje bivanje tamo shvativši kako je svijet poludio od
1846-te.

Zadnje, a najvažnije i srcu mi najmilije jest zajedničko druženje i pjevanje uz vatru i gitaru,
svake večere, do kasno u noć…

Probati nešto novo, osjetiti adrenalin, upoznavati nove ljude i pronalaziti sebe u tome svemu opet me podsjetilo da trebam udisati život punim plućima, jer život zapravo i počinje izvan naše komfort zone!

Anja Veselčić

Zovem se Anja. Volim glazbu, lijepo sročenu rečenicu i gubljenje po nepoznatim gradovima. Završavam fakultet smjera Kultura i turizam i spremna sam za novi uvod u nepoznato. Pišem i rišem od davnina, kako za sebe, kako za bivše, kako za Info centar za mlade Pula, gdje sam radila kao novinarka, za Matrix World i Kulturisitru. U bucket listi koju sam sastavila sam 16 godina stoji pod brojem 37. Postati putopisac. Trudim se živjeti tako da mi pravac bude okrenut ka ispunjenu snova. Omiljeni hobiji su mi pravljenje savršene jutarnje kave i pisanje kratkih crtica u sjedalu vlaka.