Sve što sam znala o Vijetnamu prije kretanja
na put, osim da me oduvijek privlačio, je iz američkih serija o vijetnamskom
ratu koje smo gledali u 80tima;
“MASH” i “Kineska plaža”
s Danom Delaney.
Znala sam
također iz prica da je zelen i da imaju super klopu.
Moja
perspektiva je malo drugačija jer mi Azija nije nepoznata- živim u Indoneziji
već pet godina i Vijetnam mi je u susjedstvu. Mislila sam da neću nešto pretjerano novo
doživjeti u Vijetnamu jer sam putovala po regiji i vidjela Tajland,Singapur,
Maleziju i Filipine.
Nisam bila u pravu. Vijetnam me u dva
tjedna naučio da je svaka zemlja u Aziji priča za sebe, svaka ima nešto
drugačije. Zato uostalo i volim putovati – da otkrijem svijet i još bitnije
– moje mjesto u njemu.
Prva
situacija koja me jako začudila dogodila se već u avionu – na letu iz
Kuala Lumpura prema Hanoiju. Narodi jugoistočne Azije obično su blagi i
nasmiješeni. Putnicu su bili sličnih crta lica kao ostali Azijati, niskog
rasta, sajne crne kose – ali namrgođeni. Čim je avion sletio svi su
se odjednom digli i krenula je borba za skidanje torbi iz pretinaca iznad
sjedala. Guranje laktovima, torbama, stiska za prvenstvo u
uskim prolazima bila je jača od zdravog razuma. Nisu čuli za čekanje da se
vrata otvore jer nigdje
ne gori?!!
Držala sam
jezik za zubima, i čekala u miru da se ekipa raziđe. Svašta,
mislila sam. Niti u Indoneziji
avionska kultura nije bogzna što, da se razumijemo. Ljudi nose zalihe
vrećica hrane, kofere i svu silu torbi te uvijek
uđu na kriva vrata jer ne gledaju jel im sjedalo u predjem dijelu
aviona ili u stražnjem, pa se gužve stvaraju zbog mimohoda naprijed nazad. Ali
nikada ovakvo krvoločno guranje, Indonežani su ipak blage naravi.
Aerodrom u
Hanoiju izgleda fantastično. Šačica stranaca i ja čekali smo na red kod
imigracijskog šaltera da nam odobre vijetnamsku vizu – cijena 25 USD, uz fotku i pismo
odobrenja.
Bilo je
bezbolno, ali pod strogom kontrolom. Tiho smo predali dokumente , jedan
po jedan, uz naredbu da sjednemo u čekaonicu preko puta šaltera.
Kompjuterski glas poput onog Stevena Hawkinga je
par
minuta kasnije iz zvučnika zaurlao moje ime sa čudnim naglaskom i bez
puno razgovora uručena mi je putovnica i krenuh dalje.
Kraičkom oka
vidjela sam grupicu mladih backpackera koji su očito neobaviješteni
došli na šalter, bez potrebne dokumentacije i naglas ispitivali
službenika. Neprihvatjlivo ponašanje. Dočekala ih je ledena tišina.
Hanoi
Hotel smo
bukirali dva dana prije dolaska preko web stranice Agoda.com u staroj
četvrti Hanoia – Hong Kiem poznatoj po starim zanatima –svaka ulica pripada
drugom obrtu ili trgovini. Jedna strana ulice je puna cvjećarni sa
eksplozijom tropskog cvijeća, druga strana prodaje rukotvorine od bambusa.
Slijedeća je ulica puna voća i povrća, a druga prodaje slatko –čokoladu i
bombone u rinfuzi. Ova zadnja mi je naravno bila omiljena.
Bus nas
je ostavio u ulici pretpanoj štandovima plastičnih cipela i natikača i
crveno- zlatnih ukrasa za prizivanje obilja u nadolazećoj Kineskoj novoj
godini. Među svom silom motora, žena na biciklima u slamnatim šeširima,
gostima restorana na malim plastičnim stoličicama uz cestu, obučenih
psića, pronašli smo i nas hotel. Primili su nas ljubazno. Iako je soba
bila mala i bez prozora, bila je jako ugodna i čista. Vraćali smo se dva
puta u taj hotel tijekom boravka u Vijetnamu jer nam baš bio simpa i imao
odličan doručak za samo 20 USD po noći.
Grad je
bučan, pretrpan ljudima, motori trube na sav glas. Hanojci obavljaju
dnevne obaveze, kupuju-prodaju, svi nešto nude i praktično vuku za rukav
da popiješ kavu u njihovom lokalu. Sav taj kaos me zatekao, pa mi je dobro
došla šetnja pored Hoan Kiem jezera kroz park. Tu su dio glavne postave
karikaturisti, prodavačice narezanog tropskog voća posutog čilijem (!) , i
mlade vijetnamke koje
neumornim poziranjem za najbolji selfi uljepšavaju prolaznicima dan.
U ranu
zore pored jezera ujutro lokalci trče ili vježbaju tai-chi, super
je za vidjeti kako imaju zdrave navike.
Slično je i u Bangkoku, ljudi u parkovima grupno vježbaju popodne kad
sunce popusti. Jakarta je prezagađena smogom za vježbanje, u bilo koje
doba dana ili noći, no ponekad vikednima zatvore promet na glavnim
avenijama pa se voze bicikli. Na Baliju, gdje ja živim, vježbaju yogu u
ranu zoru na plažama, boot campovi su posvuda, voze se bicikli, planinari
se, surfa se i šeta pse i partnere po plaži.
Čim smo
malo došli k sebi nakon puta, izašli smo iz hotela da okusimo lokalni
život i da nešto pojedemo. Namirišali mo mali restoran uz cestu pored hotela.
Sve kuhaju na licu mjesta -Pho juha miriše iz velike posude, a na stolu su
komadi svježeg mesa i vijetnamskih spring rola, povrća i brdo svježeg
začinskog bilja: korijander, menta i još nešto fino.
Naručili smo
Pho juhu, a teta vijetnamka je bacila spring role na tavicu da ih
preprži, a meso prokuhala i uvalila nam plastičnu korpicu sa svježim
biljem. Prefino.
No moj je
muškarac bio još gladan poslije juhe pa smo par ulica dalje našli štand na
kotačima –
tipično za Aziju, sa Bahn Mie sendvičima. Svježi krckavi francuski baguette
kruh puni se putrom i domaćom paštetom od svinjetine. Francuzi su u
60 godina kolonijalizma ostavili gurmanski trag –
Ban Mi sendviči su dio svakodnevne prehrane vijetnamaca i jedu se po
cijelom vijetnamu od sela u brdima, do velikih
gradova. Djeca ih jedu na putu u školu, tinejdžeri na pijankama u
parkovima, radnici na lunch brejkovima…Eto kako je svijet mali.
Navečer se
grad pretvori u elegantnu damu sa restoranima i barovima na ulici, druženjeje
važan dio života Vijetnamaca. Naišli smo na restoran sa “hot pot” ili
vrućim loncem – u zajedničkoj posudi kuha se povrće i meso. Zabavno je
sudjelovati u pripremi. No slika govori više od riječi.
Sutradan smo
se uputili na jug, u bivšu prijestolnicu Ninh Binh popularno prozvanom
Halong Bay na kopnu. Nisam bila oduševljena jer smo se truckali u busu 3
sata da vidimo neke stijene i da se provozamo brodićima na rijeci. No,
isplatilo se je rsam u busu sjedila pored kanađanke koja mi je objasnila kako
se snaći u Sapi. Naime, tražili smo najbolji način da dodjemo do Sape, na
sjeveru Vijetnama, jer
su tamo fantastična brda za trekking.
Sapa
Kretali smo
ekstremno rano za Sapu, u 7 ujutro. Lik koji je došao po nas bio je na
rubu živaca, ja sam ga prozvala ”turist nazi”. Urlao je na nas zašto nismo
spremni nego smo još na doručku u 6:50? Istjerao nas iz hotela i ugurao u
mali shuttle bus u kojemu je bilo još pospanih turista koji nisu znali što
ih je snašlo.
Dovezli su nas do famoznog ležećeg busa po imenu Queen Open Bar Bus (koji
vozi po cijelom Vijetnamu) i onda smo čekali pola sata da bus krene. Stres
je očito bio krajnje neophodan.
Nakon kišom
okupanih divnih zelenih krajolika i rižinih polja po putu, prije same
Sape zasjalo je sunce. Na busnoj stanici čekale su žene iz plemena Black
Hmonga, s velikim osmjesima na licima, u tradicionalnim crnim
odorama i kosom zamotanom u šarene šalove. Na engleskom su nam punudile da
prespavamo kod njih u kući i da će nas voditi po brdima oko Sape za 15 USD
po osobi.
Pristali smo
iz prve i brzinski pojeli Pho juhu na lokalnoj tržnici, presvukli se
i krenuli hodati 13 kilometara do kuće naše domaćice Mame Mu. Hodali smo
dobrih tri sata po brdima oko Sape, sreli turiste po putu i druge žene iz
plemena Hmonga koje su nosile pruće za ogrjev.
U
kuću Mame Mu stigli smo po mraku. Zadnji dio puta je bio gadan jer smo
silazili niz osušeno korito rijeke po mraku, a put je bio klizav i pun
kamenja. Već sam bila na rubu snage, no taman kad je bilo najgore naišla
je djevojka iz sela koja nam je posvijetlila put do kuće. Kuća Mame Mu
bila je na padini planine, drvena, jednostavna s kamenim podom. U lijevom
uglu bila je kuhinja, a s desne strane poredani kreveti uza zidove. Pored
kuhinje, prema sredini prostorije bio je udubljeni četvrtasti prostor za
vatru. Dočekali su nas srdačno, sa rakijom od riže, upaljenom vatrom i
svježe pripremljenom večerom.
Kakvi divni
ljudi koje žive jednostavno, u skladu sa prirodom. Imaju mali vrt
pored kuće, starog psa i dvije svinje i skoro svake noći turiste
Zapadnjake na konaku. Smijali smo se uz vatru, razumjeli
jedni druge jer smo ljudi, a
Mama Mu je prevodila djeci sa engleskoga. Promatrala sam je kako se
uvijek smije i ima mladoliku kožu iako je stalno izložena suncu. Imala je
velike srebrne rinčice na ušima, dio tradicionalne odore koje joj je muž
poklonio. Svo troje djece u kući su pomagali u pripremi hane, stola,
spremanju kuće, brige o životinjama i turistima.
Spavali smo
pod tri perine na tvrdom madracu. Bilo je jako tvrdo za spavati, no pogled
sa padine na rižina polja, jakove koji pasu i taj divni friški jutarnji
zrak vrijedili su svake neugodnosti. A tek domaći doručak, mmm. Omlet sa
začinima, dinstana bijela repa iz vrta i pržene vijetnamske role sa
povrćem.
Nakon dvije
noći u Sapi i hodanja po divnoj prirodi i selima Black Hmonga nerado smo
dopješačili nazad u civilizaciju. Na putu smo probali prirodni
desert – šećernu trsku koja se odgrize i posiše se slatki sok, a
tvrdi dio biljke se pljune.
Vratila
bi se u planine Vijetnama odmah bez promišljanja, ali ima još puno drugih
zemalja za vidjeti i štošta za doživjeti.
Iva Tarle
Iva putuje svijetom od malih nogu jer joj je mama usadila ljubav za daljinama. Putovala je Europom od polarnog sjevera Finske do rtova Algarvea u Portugalu, Sjevernom Amerikom od New Yorka do Vancouvera. Masirala se u najstarijem hamamu u Damasku i dobila želučanu virozu u Kairu. Najdraži gradovi su joj Prag i Montreal na zapadu a Istanbul i Ubud na istoku. Živi i radi na Baliju u Indoneziji i istražuje ljepote jugoistočne Azije.
