Guinness, Celtic, djetelina s četiri lista, Gaelic football, harfa, IRA, Boston… neki su od simbola irskog naroda. Neke od ovih simbola poznajete i označavaju nešto pozitivno, dok se uz jedan vežu negativne konotacije, no što definira pozitivno ili negativno uvijek je stvar perspektive i vjerovanja. Sama povijest naroda slična je našoj, prije svega mislim na aspiracije irskog naroda ka slobodi od imperijalističkih težnji susjeda. Boljeg susjeda od Velike Britanije teško je pronaći na kugli zemaljskoj. No unatoč nedaćama iz prošlosti primjećuje se težnja prema pozitivnoj budućnosti koja je sveprisutna u vedrom duhu naroda. Privučen irskom glazbom i sličnošću naroda odlučih se na avanturu koja mi pri samoj pomisli zagrijala srce.
Iz Zadra se u nebesa vinuo „privatni“ avion Ryanair-a, pa smo za časak ili dva sletjeli u Dublin. Europski grad kao i svaki drugi, multikulturalan i multinacionalan u kojem vrijede zapadnoeuropski standardi, ali opet drugačiji i pun vlastitih posebnosti koje će vas oduševiti. Naši domaćini čekaju nas na izlazu, te ih pozdravljam uz prigodan pozdrav; God save the queen. Nast’o muk u kafani, atmosfera je bila k’o kad je umro Tito. Naravno nitko nije trepnuo na moj pozdrav. Boli ih Guinness za to. Vozeći se pogrešnom stranom ceste, osjećao sam se „nezgodno kao zebra na Brionima“. Budući da je dan bio dug, domaćini nas časte jednim prigodnim irskim specijalitetom- sushijem. Pomislih, zar ovdje nema mesa ili pizze.. No ubrzo sam oduševljeno punio svoja nepca dok sam ista zalijevao japanskim pivom. U potpunom japanskom okruženju osjećao sam se sretno samom spoznajom kako neću morati odlaziti u daleki Japan. Ubio dvije muhe jednim udarcem. U kineskom restoranu sam već bio, tajlandski box sam već trenirao, indijske serije sam krajičkom oka pogledao i praktički sam upoznao Aziju. No kako bi prva noć završila kako spada odlazimo na nekoliko Guinnessa. Kažu da se jedino u Irskoj pije pravi Guinness, jer Guinness stariji od dva dana nije pravi Guinness. Sljedećega jutra odlazimo na vožnju rentanim biciklima po Phoenix parku gdje „uživamo“ u neprestanim promjenama vremena. No do podneva se vrijeme stabiliziralo pa smo uživali u sunčanom danu okruženi srnama i ostalim životinjama koje obitavaju u parku. U neposrednoj blizini nalazi se muzej Kilmainham, bivši zatvor, koji je znamenito mjesto u Irskoj povijesti a gdje su mučeni i ubijeni vođe(vođa) revolucije koja se odigravala početkom prošlog stoljeća. Tamo smo naučili značenje boja na irskoj zastavi – zelena predstavlja težnje ka ujedinjenju svi Iraca, narančasta predstavlja one kojima je podjela odgovarala a bijela boja predstavlja mir između strana. Nažalost cjelovitost države do danas nije ispunjena, no koliko sam shvatio trenutno je Sjeverna Irska samo teret kojeg bi se Velika Britanija rado odrekla, pošto su nestale koristi od iste pa se sve svodi na „održavanje bolesnika na aparatima“. Ono što me se najviše dojmilo u Dublinu je botanički vrt. Biti na tom mjestu krajem travnja i početkom svibnja pogodak je života, gdje je raznolikost boja i mirisa prisutna na svakom uglu. Na jednom mjestu možeš doživjeti više kutaka naše planete. Veliki staklenici u kojima je strogo kontrolirana atmosfera za biljke koje na zelenom otoku ne bi preživjele. Mir i tišina, uz pomoć sunca, davala je ovom mjestu gotovo rajski prizvuk. U samoj blizini nalazi se najstarije groblje Glasnevin cemetery, gdje je pokopano oko 1.5 milijuna ljudi svih religija. Nameće se pitanje zar je rajski prizvuk krivac za to, no kako bilo svakako se radi o znamenitom mjestu. Uz sami ulaz( ili barem jedan od ulaza) nalazi se možda i najstariji pub u Dublinu – John Kavanagh, od milja The Gravediggers. Na istom mjestu nalazi se od 1833 godine, u istoj obitelji već šestu generaciju. Sami ulazak u pub svojevrsni je povratak u prošlost koji izgledom potpuno odskače od klasičnih pubova diljem zemlje. Svaki pub u kojem sam bio živopisno je mjesto, pun različitih tipova ljudi i odličnog piva. Vidjeti prijatelje kako sviraju lokalnu muziku i uživati u istoj poseban je doživljaj. Moguće je vidjeti sedamdesetogodišnjaka duge sijede brade kako uživa uvlačeći dim iz lule, dok uz njega odmara čovjekov najbolji prijatelj. Opuštena atmosfera gdje se miješaju generacijski nespojivi ljudi poticajna je za sklapanje prijateljstva s ljudima iz cijelog svijeta. Stekao sam dojam da se prava Irska nalazi upravo u pubovima. Uz brojne zanimljivosti, muzeje i parkove, spomenu bi još Guinness tvornicu kao najpoznatiji brend grada iz kojeg možemo naučiti puno kao turistička zemlja. Jednu tvornicu doveli su do razine shopping centra u kojem je moguće kupiti suvenire, naučiti o povijesti i izradi pive, ručati, uživati u lokalnoj glazbi i naravno ispijati pivo na vrhu tog centra. Sve to izgleda pomalo premoderno, no mora im se priznati kako su maksimalno iskoristili potencijal same tvornice. Generalno, centar zbivanja nalazi se oko Ha’penny mosta gdje se nalaze dobri restorani i sve bitnije zanimljivosti nalaze se južnije od samog mosta. Ili barem većina. No nažalost, ili na sreću, nismo stigli posjetiti sve zacrtano pošto smo bili ograničeni vremenom, pa u želji da vidimo što više odlazimo na sjever zemlje u malo mjesto Castleblayney.
Sjever države ocrtava realniju sliku od one koju je moguće vidjeti u Dublinu. Vozeći se krivudavim i uskim cestama uživamo u beskrajnim zelenim pašnjacima na kojima odmaraju domaće životinje. Vozeći se kroz živopisna mjesta nisam bio siguran vozimo li se u krug ili je Irska veća nego li se čini. Sve je djelovalo pomalo slično, no gostoprimstvo nije izostalo ma gdje god se nalazili. No ono što je učinilo ovu avanturu drugačijom su domaćini koji su nam pomogli pri otkrivanju ljepota. Bez njih sama avantura koštala bi neusporedivo više, a i pitanje je bi li fizički mogli posjetiti sva ta mjesta. Naši novi domaćini upoznaju nas s lokalnom kuhinjom te smo uživali u domaćem stakeu s krumpirima. Nalazeći se u blizini imaginarne i nametnute granice nismo mogli a da ne odemo u Sjevernu Irsku i vidimo barem nešto. Nažalost Belfast je ipak bio zalogaj kojeg nismo uspjeli progutati, gladne oči a vremena malo. No bit će žena, pa i prilika. Irska je poznata po vilama i bajkama, pa nas put navodi u Slieve Gullion Forest Park – Giant’s Lair and Adventure Playpark. Tamo se nalazi čarobno mjesto u kojem žive vile i vilenjaci, te im je moguće pokucati na malena vrata ako se kojim slučajem izgubite. Naravno ako vjerujete, ako ste ipak među skepticima pripremite se za vječni pakao u kojem ćete izgubljeni lutati čarobnim šumama uz piskutavi smijeh malenih prikaza. Shvativši da smo predugo živjeli u čarobnoj šumi odlazimo u realnije okruženje castle Leslie-a. Odlučili smo se za aristokratski način života i ophođenja, pa se na konjima čudimo i hihoćemo prostome narodu. Nakon toga smo pojeli tri kile janjetine, a kosti ostavljamo psima. Čak smo se i podrignuli kako bi na taj način pokazali našem domaćinu zadovoljštvinu nakon jela. Normalno govorim o prošlim vremenima kada su se na ovom mjestu nalazila sama krema aristokratskog života. I moram priznati da se izgledom nije puno promijenilo, a zapanjujuća ljepota jedan je razlog zašto posjetiti ovo mjesto.
Pošto Dublin nije klasični irski grad odlazimo u Galway za kojeg kažu da je prava Irska. Relativno malen grad zanimljive arhitekture, dobrih restorana i sve to začinjeno dragim ljudima opravdava preporuku gotovo svih ljudi s kojima smo pričali. No ono što se nalazi u blizini obavezno treba posjetiti, a to je Cliffs of Moher , nešto što ću definitivno dugo pamtiti. Spektakularan krajolik koji ostavlja bez daha čije se litice uzdižu iznad Atlantskog oceana (od 120 metara pa do najviše 214 metara visine), a koje će vas sigurno oduševiti. Mjesto koje mami sve pa čak i one kojima je života dosta. Obično ljudi odlaze na turistički dio gdje vam naplate uživanje u krajoliku, ali dobar host pokaže ti ljepote besplatno. Samo treba znati kuda krenuti. Tako da smo se mogli fokusirati na ljepote izbjegnuvši brojne turiste na službenom dijelu.
U kratkom vremenu, svega osam dana, upoznali smo Irsku najbolje što smo mogli. Pa smo tako vidjeli Dublin, Galway, Mohaghan, Castleblaneyey i ostala manja mjesta, čak smo završili i u Sjevernoj Irskoj. Da smo imali još pokoji dan možda bi i jug zemlje istražili, ali to ostavljam za sljedeći put. Jednostavno moram naglasiti kako je irski narod toliko gostoljubiv, otvoren, prijateljski nastrojen da je krajolik u kojem smo se nalazili bio samo šlag na torti. Jer sva ta ljepota prirode, mjesta, muzeja ili parkova bez irskog šarma ne vrijedi ništa. Tradicionalna muzika koja te okružuje puni ti srce toplinom koja nadomjesti svaki nedostatak sunca tijekom godine. Ili je stvar u Guinnessu, u svakom slučaju narod je taj kojeg vrijedi upoznati. Sláinte (živjeli)
Tomislav Stančin
Da mogu putovao bi cijeli život i učio o zanimljivostima na tom putu. Ali nažalost, prisiljeni smo živjeti rutinskim životom dok je svijet pun skrivenih ljepota koje trebamo otkriti. I tako kao ptica u kavezu kljucam Bogu dane dok se zemlja neumorno okreće, spreman na nove avanture koje mi život donosi. I tako… ništa posebno.
