Blog

Shinkansen – čudo iz Japana

Autor | Ivo Gračanin
datum objave | 15. ožujka 2016.
3946

Rijetko tko nije čuo za Shinkansen, jedan od najbržih vlakova na svijetu.

Od svojih malih nogu zaljubljenik sam u željeznicu. Čitajući i proučavajući razne željeznice u svijetu, moraš se uvijek dotaknuti i željeznica u Japanu. Ipak je taj Japan domovina prvih pravih brzih vlakova. Sve brze željeznice u svijetu moraju zahvaliti Shinji Sogou koji je bio dovoljno hrabar da se uhvati u koštac sa gradnjom prve brze željezničke pruge u svijetu. Da njega nije bilo, tko zna da
li bi danas putovali željeznicom takvim brzinama s kojima putujemo. Naravno, samo u određenim zemljama svijeta, da ne bi bilo zabune.

Pružila mi se prilika da otputujem u Japan, a s time i da upoznam sve čari njihovih željeznica.

Moram odmah na početku otkriti jednu tajnu. Svi misle kako Shinkanseni idu na sekundu točno, no to nije istina. Polaze na minutu točno. Klasični satovi na njihovim kolodvorima prema kojima se ravnaju za polaske imaju kazaljke koje pokazuju sate i minute, sekunda vjerovali ili ne nema. Znam, sada si ti čitatelju šokiran i ja sam također bio jedan među onima koji su mislili da ti vlakovi idu točno na sekundu.

Bio sam svjedokom jedne stvari za koju svi misle da ukoliko se to dogodi, da barem troje ljudi počini harakiri. Pretpostavljate što ću reći, kasnio je vlak u Japanu! Taj događaj sam vidio na vlastite oči. Kašnjenje je bio svega jednu minutu, ali ipak, vidio sam kašnjenje vlaka u Japanu. To je isto kao da sam vidio Nessie iz Loch Nessa. Pravo čudo. Uzrok tog kašnjenja je bila jedna gospođa i to je napravila iz nehaja. Nije ni shvatila da je vlak kasnio zbog nje. Dati ćemo toj gospođu prezime Suzuki, pošto je to jedno od najčešćih prezimena u Japanu, pa najvjerojatnije nisam daleko od istine.
Na peronima postoje ograde koje sprečavaju ljude da padnu na kolosijek. Ograde imaju postavljena pomična vrata, koja se otvaraju kada vlak dođe na peron. Naravno, vlak stane
točno tako da su vrata vlaka ispred tih vrata u ogradi. Kako je vlak došao na peron i otvorila se se vrata vlaka i vrata na ogradi. Naša gospođa Suzuki je dopratila nekoga na vlak. Tu osobu nisam vidio, već sam samo primjetio kako gospođa Suzuki stoji na vratima ograde i priča s tom osobom koja je ušla u vlak. Kako je došlo vrijeme polaska prometnici na peronu daju znak da se
zatvore vrata na vlaku i na ogradi. Vrata su se krenula zatvarati, ali ne i ona vrata na kojima stoji gospođa Suzuki idalje priča. Senzor ne da da se vrata zatvore, jer ona stoji ispred njih. Primjećujem kako nastaje strka među prometnicima, pošto vide da nešto ne štima. Shinkansen koji je bio na peronu dugačak je otprilike 400 metara, a prometnici stoje na početku, sredini i kraju vlaka, te
koordiniraju kako bi sve bilo na visokim sigurnosnim standardima. Gospođa Suzuki je stajala između dva prometnika, dakle bili su udaljeni nekih sto metara od nje. Kada su shvatili gdje je greška, zatrčali su se prema gospođi Suzuki. Brzina kojom su trčali bila je slična onoj koju ima Usain Bolt kada trči na 100 metara. Prometnik je dotrčao do gospođe i maknuo ju sa vrata. Nabrzinu je
aktivirao zatvaranje vrata i žurno je pokazao polazak. Mislio sam da će naša gospođa Suzuki dobiti špotancije, ali izvukla se, nitko ju nije niti grdio niti loše pogledao. Pretpostavljam kako bi se ta priča odvijala negdje u našem okruženju. Da sada ne upirem direknto prstom u neku državu ili željeznicu. Bilo bi vikanja po peronu: “Baaabbbaaaaaaaa daj se makniii”, tek kada bi
shvatili da se neće maknuti bi došetali do nje i maknuli ju sa vrata.

Prije putovanja u Japan, napravio sam 50 fotografija vlakova sa naših pruga s ciljem da te fotografije podijelim željezničkom osoblju u Japanu i na taj način promoviram Hrvatsku. Zeznuo sam se jedino što nisam napravio fotografije i prirodnih ljepota naše lijepe države. Možda bi time uspio pridobiti pokojeg novog putnika za Hrvatsku. Prvi dan, skupio sam hrabrost, odabrao tri fotografije i vidiosvoju prvu žrtvu. Bio je to šef jednog Shinkansena koji je gledao kroz prozor, čekajući peronsko osoblje da daju polazak. Dođem do njega, pozdravim i kažem mu da mu poklanjam ove fotografije vlakova iz moje zemlje. Ostao je u prvi trenutak u čudu, a nakon par sekundi čuđenja se jako razveselio. Zatim se uskomešao, tražio nešto na brzinu i uspio pronaći, blokić i naljepnice sa
motivima Shinkansena. Uzvratio mi je poklonom pošto njihova tradicija nalaže da kada primiš poklon od nekoga moraš toj osobi pokloniti poklon veće vrijednosti. Baš sam se i ja ugodno razveselio, pošto nisam to očekivao. U idućih par dijeljenja sam nakupio dosta Shinkansen suvernira. Jednog strojovođu sam tako iznenadio da je jadni čovjek stavio svoj kofer na pod i uporno tražio nešto što bi mi poklonio. Bio je jako tužan kad je shvatio da mi nema ništa za pokloniti. Uvjerio sam ga nema problema to što mi nema s ničim uzvratiti. Prilikom putovanja jednim Shinkansenom sam kondukteru dao fotografije, te mi je on za uzvrat doveo svog šefa. Šef je došao do mene i pružio mi natrag fotografije. Sad sam ostao zbunjen. Rekao je da po pravilima tvrtke ne smiju primati darove. Ajoooj, pa zar sam ja to ponudio mito Japancu. Svejedno sam od tog šefa dobio Shinkansen slagalicu za uspomenu. Kako turisti u Japanu imaju mogućnost za kupnju Japan

Rail Pass karte, te se tom kartom voze neograničeno 7, 14 ili 21 dan. Moguće je kupiti kartu za drugi razred, odnosno ordinary ili za prvi razred odnosno green. Ja kao veliki ljubitelj željeznice odlučio sam se počastiti i kupiti za nekih 500 kuna skuplju kartu za prvi razred. Ipak, tko zna kada ću opet biti u Japanu, a to me više veseli nego da sam odsjeo u nekom boljem hotelu ili te novce  otrošio na neke druge stvari. Putovanje je puno udobnije, te moraš imati rezervaciu sjedala, a to znači da nećeš morati proći pola vlaka kako bi našao slobodno mjesto. Sjedala u Shinkansenu imaju mogućnost okretanja, tako da na krajnjoj stanici okreću sjedala kako bi uvijek putnici bili okrenuti u smjeru putovanja. Da se vratim na rezervaciju. Kao što sam spomenuo, putnik u prvom razredu mora imati rezervaciju, a ona se dobije na kolodvoru na blagajnama. Često se na tim blagajnama stvori gužva, ali Japanci to efikasno rješavaju. Čim se napravi gužva otvore dodatne šaltere. Imaju i zaposlenike koji usmjeravaju ljude na koji šalter mogu ići ili u koji red da stanu, kako bi se izbjegla gužva ili barem smanjila na najmanju moguću mjeru. Šalter nije kao kod nas, onaj sa staklenom stijenom i mikrofonom, već je to sličnije šanku, gdje imaš direktan kontakt sa osobljem. Nema onog nadvikivanja i povlačenja raznoraznih metalnih kutija kako bi poslao novac do blagajnika i on tebi vratio kartu istim putem. Ovdje zaposlenik željeznica čim dolaziš na šalter diže se sa stolca nakloni ti se i pita kako ti može pomoći. Objasniš mu što želiš, on sjeda na stolac i
napravi rezervaciju. Kada ju je isprintao, opet se diže sa stolca, predaje ti kartu i rezervaciju, te ti objasni u kojem si vagonu, u kojem vlaku i na koji peron moraš ići. Za kraj ti se još jednom nakloni. Moram priznati da je to drugačiji osjećaj kada ti se osoba nakloni, osjetiš da te poštuje kao putnika. Vidi se da taj naklon ne radi iz prisile, već stvarno ti se želi pokloniti. Isto tako u tih dvadesetak putovanja Shinkasenom i preuzetih dvadesetak rezervacija niti jedanput nisam naišao na neku osobu kojoj bi u glasu ili pokretim vidio da je ljut na sebe, tebe i čitav svijet. Smireni su i
staloženi. Možda sam samo ja imao sreću pa sam svaki puta naletio na tako uljudne ljude ili su stvarno takvi. Također vidiš da ih iznenadi kada im ti kao stranac pružiš nešto, primjerice kartu ili novac držeći to sa dvije ruke uz lagani naklon. Za nas je to dosta teško, pošto smo navikli davati sve sa jednom rukom, praktično da nekome dobacimo novce.

Dizajn vlaka izgleda futuristički, sa onako izduljenom njuškom neobičnih oblika. Razlog takvih, mogu reći ponekad i čudnjikavih oblika nije samo zato što se neki dizajner malo zaigrao, već su do njih došli tokom godina i godina razvoja. Sve kako bi smanjili otpor zraka, vibracije i buku koju proizvodi vlak pri velikim brzinama. Meni osobno su prije par godina ti vlakovi izgledali, da ne kažem malo antipatično. Kada sam ih vidio uživo, promijenio sam mišljenje, te danas su mi to lijepi vlakići.

Još me jedna stvar oduševila. Vidio sam dosta željeznica u Hrvatskoj, Europi i u svijetu, naravno i provozao se sa dosta njih. Ne može me nešto samo tek tako oduševiti da ne skidaš onaj bedasti osmjeh s lica. Samo da ti ne dođe da vrištiš od sreće. Baš to se meni dogodilo. Došao sam na stanicu Himeji. Himeji je inače grad poznat po tome što ima prekrasan bijeli dvorac koji je upisan u UNESCO-v popis svjetske baštine. Ako želite doživjeti kako Shinkasen proleti pored vas sa 300 km/h na udaljenosti od svega 10 metara od vas, bez ikakvih zaštitnih ograda Himeji je pravo mjesto za vas. Stojiš na peronu, kao da stojiš na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i kroz kolodvor proleti vlak sa 300 km/h. Kada prvi puta to vidiš, ne vjeruješ tome što vidiš. Spomenuo sam kako je taj vlak dugačak oko 400 metara, tom vlaku je potrebno jedno 6-7 sekundi da prođe pored tebe. Nešto nevjerojatno. To je poput nekog opijata, opije te taj osjećaj kada samo čuješ whuuuushhhhh i više ga nema. Iako znaš da je kilometar-dva dalje prekrasan dvorac i da ga žarko želiš vidjeti, ali nešto te vuče da provedeš sate i sate gledajući to čudo tehnike.

Japan je prekrasna zemlja i onaj tko će jednom doći tamo, neka svakako posveti barem sat ili dva Shinkansenu. Neće požaliti zbog te odluke. Možda vam ovako na prvu ruku zvuči neobično, ali kada vidite kako svakih par minuta dolazi Shinkansen na kolodvor, kako se izmjenjuju rijeke putnika, te kako i dalje unatoč visokoj tehnologiji čovjek izrazito važan faktor u svemu tome, morate ga zavoljeti. Nakon tog iskustva željeznicu ćete doživljavati potpuno drugačije.

Ivo Gračanin

Postavio sam si životni cilj, a to je da kročim nogom na sve kontinente na ovoj našoj kugli. Trenutno sam na 4/7, no uskoro će porasti na 5/7. Ustvari onaj zadnji mi nije tako zanimljiv, pošto je ipak malo prehladno tamo, tako da ga slobodno mogu isključiti iz svojeg pohoda svijetom. Imam veliki problem sa svojom “must see” listom, pošto nakon svakog putovanja skinem jednu destinaciju sa liste, a usput nadodam još dvije. Tako da mi se čini da imam tri života ne bi uspio proputovati i vidjeti sve ono što se nalazi na listi. Drago mi je da sam uspio pokoju osobu zaraziti putovanjima, te ću s time nastaviti i dalje.