Blog

“Sharm el-Sheikh”, enigma ili pročitana priča

Autor | Predrag Šneler
datum objave | 15. ožujka 2016.
4773

Nakon brojnih putovanja diljem Europe avanturistički apetiti su narasli i izbor je pao na egipatski turistički “biser” Sharm El Sheikh. Iskreno o tom turističkom gradu sam do tada znao samo ono što zna i većina prosječnih ljudi a to je da se nalazi na sinajskom poluotoku i da njegove pješčane plaže svjetlucaju posebnim sjajem pod toliko puta opjevanim i ekraniziranim faraonovim suncem. Nemoguće je danas planirati putovanje a da se ne dotaknemo sigurnosnih aspekata a oni su 08.01.2014. godine bili izuzetno nepovoljni s obzirom da su se pripremali predsjednički izbori. Osim toga o Sharm El Sheikhu sam pročitao i 2010 godine u dnevnim novinama. Točno se sjećam naslova: “Morski pas Rusima odgrizao ruke”. Ironično ali upravo je ronjenje bilo razlog našeg planiranja odlaska na tu destinaciju jer smo nedugo prije toga i supruga i ja završili napredni tečaj ronjenja i nakon prakticiranja našeg hobija na Kanarskim otocima i Sardiniji ovo je trebala biti potvrda naše dobre uvježbanosti. Nakon nekoliko neuspješnih potraga za agencijama koje organiziraju putovanja u taj grad odlučili smo se samostalno uputiti na željenu destinaciju. Pitate se zašto neuspješnih potraga? Zato jer naše agencije uglavnom posluju na principu “ako se prijavi dovoljan broj putnika” i općenito je u Egipat moguće otići puno lakše iz Austrije ili Njemačke. I tako smo krenuli sa pripremama za putovanje a naravno prvi je korak bio pronaći prijevoz iz zračne luke u Sharmu do samog grada što je otprilike 20 km vožnje. Svi internet tekstovi upozoravali su na osebujan način poslovanja egipatskih taksista koji su u brojnim slučajevima znali zaustaviti vozilo usred pustopoljine i tražiti dodatni iznos novca za vožnju. Većina tih tekstova djelovala mi je pomalo paranoično no za svaki slučaj uplatio sam voucher preko neke njemačke kompanije. Toliko puta sam u filmovima gledao onu scenu u kojoj glavni junak dolazi u predvorje a tamo ga čeka plavuša sa visoko podignutom tablom na kojoj piše Mr.Harder. Čekajte, više nisam siguran koje sam ja to filmove gledao. Zanemarite ovu scenu. Uglavnom Sueski kanal odagnao je svu nelagodu ako je ona ikada i postojala. Toliko brodova na jednom mjestu nisam nikada vidio. Istovremeno pejsaž koji se nazirao kroz okno zrakoplova natjerao me da istog trena zaboravim na pet sati vožnje od Rijeke do milanske zračne luke. Vrijedilo je svakog kilometra. Nepregledne pješčane dine i tirkizna boja mističnih uvala naprosto vabe na misao da vas nakon odlaska s ovog svijeta mumificiraju i urone u tu čarobnu bistrinu ili zakopaju u užareni pijesak. Svejedno je zar ne? Ionako prije toga treba preživjeti sudar sa egipatskom kulturom koji bih okarakterizirao kao buđenje kantom punom ledene vode usred najljepšeg sna… Zatvorite oči i zamislite prizor u kojem zrakoplov slijeće tako nježno kao da slijeće na jastuk pun perja a kapetanica vas umilnim glasom obavještava da ste upravo sletjeli u biser crvenog mora i želi vam nezaboravan provod. Dok izlazite iz zrakoplova u ušima vam odzvanja ono “nezaboravan” a silazeći niz stepenice uopće ne shvaćate da se dlake na vašem tijelu pretvaraju u ovčje runo jer ste previse zaokupljeni svim onim egzotičnim natpisima nalik na hijeroglife.

MAMA KUPI MI VIZU MOLIM TE! 1:0 za njih
Masivna klizna vrata predvorja se otvaraju a prema vama trči desetak tipova sumnjivog izgleda. s raširenim rukama tvoreći neprobojan lanac sve dok ne postanete homogena grupa stjerana u omanji ograđeni kutak pored kojeg se užurbano vade rasklopivi stolovi i nekolicina tih “gangsta face” likova” sjeda za njih vadeći snopove sa egipatskim vizama. Ten euros, ten euros my friend! To je rečenica koja se ponavlja tisuće puta. Cijeli prizor pomalo nalikuje šišanju ovaca jer sjećate se? Još uvijek nismo zamijetili da nam je izraslo runo. Pažnju mi zaokuplja stariji bračni par iz Italije i njihov uplašeni pogled dok drhtavom rukom vade svežanj novčanica a tip za stolom namiguje kolegi iza njih koji već juri na iduću poziciju i priprema “sačekušu”. Još i danas u snovima čujem vrisak te janjadi a Lecter me tješi: To je samo bio Egipat. Na internetu piše kako vam viza za Sharm El Sheikh treba samo ukoliko napuštate područje grada odnosno idete u neki od nacionalnih parkova kao što je Ras Mohammad i vizu smo ionako morali kupiti jer smo planirali roniti upravo u tom području no što je sa svim ostalim turistima? Oni misle da je viza obavezna a naši egipatski prijatelji ih uvjeravaju kako “tor” ne mogu napustiti ukoliko je ne kupe. Nakon desetak munuta “blitzkriega”, iskreno dugo putujemo ali još nisam vidio tako dobro uhodan sistem “mutne” naplate stolovi se sklapaju i svi prodavači vize nestaju brzinom svjetlosti. Nekoliko dlaka još uvijek polako pada na lose opran pod predvorja. Spuštenih glava naše se tužno stado polako kreće prema izlaznim vratima i samo rijetki uočavaju mali službeni ured na kojem piše: EGIPATSKA VIZA 10 DOLARA. Dakle iako razlika u tečaju nije tako velika dolar je ipak nešto slabiji i sad mi dolazi do mozga kako su ti preprodavači vize plaćeni upravo na toj razlici valutnog tečaja a osim toga imaju gotovo 100% prodaju. Kako mislim gotovo 100%? Pa zato jer mi moj ovčji uspavani mozak u slow motionu vraća scenu nakon izlaska iz zrakoplova u kojoj samo jedan jedini par ne prati stado već uzdignuta pogleda napušta poprište prijevare uopće ne obraćajući pažnju na sve one raširene ruke kojima nas tjeraju u kut. I zaista! Kad malo bolje razmislim ama baš nitko od tih tipova nije dotaknuo nijednog putnika. Jednostavno smo svi mislili da je to osoblje zračne luke. Par kojeg sam spomenuo je to već očito prošao tijekom svog prvog posjeta Sharmu i sada su bili spremni da samo odšetaju i ostave nas u nemilosti domaćina.
Naučena lekcija br.1
Kad sletite u Sharm El Sheikh odmah navucite vučje krzno. Složite facu kao da ćete za nekoliko trenutaka izvaditi “šmajser” ispod kaputa i sve ih podučiti kulturi. Kad naletite na tu gomilu gadnih tipova jednostavno gledajte ispred sebe i ne obraćajte pažnju na njihove geste i urlike. Ako ste gledali treći nastavak Gospodara prstenova – Lord of The Rings sjećate se onih duhova ratnika jel’da? Puno se deru i vrište ali zapravo ne postoje. Oni su samo sjenke koje se šunjaju po zračnoj luci i traže ovce za šišanje. Budite spremni na borbu tijekom cijelog vašeg boravka jer upravo to vas čeka. Nemilosrdna borba za vaš novčanik koji je u ovoj zemlji svetinja i sve dok vam ga ne isprazne vi ste za njih hodajući dolar. Da, dobro ste čuli jer iako je službena valuta egipatska funta ja sam je jako rijetko vidio. Mislim da će Amerika ako joj ikada nestane novčanica sve pronaći ovdje u Sharm El Sheikhu.
Svidjela vam se lekcija? Idemo dalje? Ne brinite, ima ih dosta za solidan roman ali u iduću borbu ulazite mrvicu spremniji i svi oni egzotični natpisi koji su vam zaokupili pažnju sada više ne izgledaju tako čarobno…

ŠTO ĆE JOJ OVAJ PRIVJESAK? 2:0 za njih
Dakle zadnja scena je bila ona u kojoj ovčje runo polako pada na pod. Krećemo se prema izlaznim vratima i taman kad sam mislio odahnuti nečija ruka sprječava nam napuštanje predvorja. Okrećem se a preda mnom stoji osunčani policajac nalik na Poirota. U lijevom kutu usana poigrava mu čačkalica. Pita me putovnicu. Predajem mu je sa već vidljivim znacima nervoze. Sumnjičavo vrti stranice i pita me jesam li kupio vizu na što mu odgovaram da viza nije obavezna ali da sam je kupio. Na lošem engleskom procijedi kako je viza obavezna. Dok nervozno vrti stranice na srednjaku mu se ističe ogroman zlatni pečatnjak. U Hrvatskoj je to znak blagostanja ali u Egiptu svakodnevnica. Zapravo kasnije ću vam pojasniti kako sam promijenio mišljenje o zlatu ali u ovom trenutku taj pečatnjak djeluje tako autoritativno…i zlokobno. Poirot se okreće prema supruzi i namigne joj da bi me već idućeg trenutka prijekorno pogledao i nastavio vrtiti stranice putovnice. Konačno mi je vraća i uzima ženinu ali njenu uzima onako frajerski, polako sa stilom. Tako naglašava autoritet. Proučava njenu sliku povremeno je pogledavajući u oči uz obavezan teleći osmijeh. Naravno povremeno i mene pogleda , prijekorno naravno. Pita je gdje ćemo odsjesti. Tu se ubacujem sa imenom resorta jer sam ja rezervirao smještaj. Poirot se okreće prema nekom tipu u civilu naslonjenom na staklo ulaznih vrata. Po tonu zaključujem iako ne znam egipatski da ga pita: “Što će joj ovaj privjesak od muža?” Tip mu odgovara šeretskim smješkom. Nekako znam da me još samo riječ dijeli od elektroda u obližnjem zatvoru pod sumnjom za sumnjive radnje a sumnjiva radnja je pogodite što? Ne pada vam ništa na pamet? Pa moja žena je plavuša juhuuuuuuhuuu. I dalje vam to ništa ne govori?
Naučena lekcija br.2
Kad vas zaustavi egipatski policajac osjećajte se počašćenim svaki put kad se obrati vašoj ženi. Naravno prije puta posavjetujte je da se ošiša na nulu jer idućih sedam dana biti ćete pod salvom zvižduka iz svakog j…og automobila a ukoliko nemate sreće da ste krupnije građe možda se pokoje vozilo i zaustavi kako bi je bolje osmotrilo. Pošto sam prilično atletske građe nama se to dogodilo “samo” jednom ali bilo ih je petoro u pick-upu toyote pa se to ne računa. Ukoliko smatrate da je mjera šišanja preradikalna onda joj kupite najružniju maramu i obljepite lice kiselim krastavcima jer takvu pomamu za ženama a posebice plavušama nisam vidio u svom životu. Makar moram vam priznati jednu stvar. Tek u Egiptu sam shvatio da je moja žena takav komad da sam se u pauzama između zviždanja i dobacivanja pitao kako sam je uopće “smuljao”?
LIJEVO KROZ DETEKTOR METALA PA PRED SOBU 23 (malo sam izmislio broj sobe)
Scena treća. Stojimo pred zračnom lukom…nigdje nikoga. Taksisti kao lešinari kruže oko nas i navaljuju. Na horizontu uočavam vozilo u punoj brzini. Nakon nekoliko sekundi malena Toyota, nekakav kombi staje pored nas kao da je ušla u pit stop a mi joj moramo zamijeniti gume. Iz auta trešti lokalna glazba pomalo nalik na “cajke”.Izlazi mlađi egipćanin i predstavlja se imenom AZIZ. Drugom rukom baca na zadnje sjedalo papir s natpisom SNELER. Suvozač nas odmjerava bez pozdrava. I on žvače nekakvu šibicu. Zamijetili ste da sam opet spomenuo toyotu? Ovdje je Toyota jedina mašina kojoj se vjeruje. Kladio bih se da i rublje peru u Toyoti. Vozač na nogama ima “špicoke”. Nakon nekoliko dana shvaćate da ukoliko ne nosite “špicoke” jednostavno nemate muda i zato vas na svakom uglu čekaju svjetleće reklame: VIAGRA, CIALIS. Naravno to vam ne treba ako kupite “špicoke”. U punoj brzini krećemo prema Sharmu. Na staklima kombiju treskaju se zavjese a Aziz pjevuši uz povremeni okret glave prema ženi i nezaobilazan smješak. Ajde bar me ne gleda prijekorno nego više onako: “Dobra je a?” Toyota juri nepreglednim asfaltom . Da ne znam gdje smo pomislio bih da smo u Teksasu. Atmosfera je onako feštarska i Aziz nas pita odakle smo. Na spomen Hrvatske češka se iza uha. A na spomen resorta u kojem smo odsjeli iza uha se češka i suvozač. Znate li što to znači? Ako idete u resort za koji čak ni domaći ne znaju i ako se oboje češkaju iza uha najviše što možete napraviti je da se i vi počeškate. Pitate se zašto?
Nadam se da ćete se počeškati kad spoznate da je za ovaj post to bilo sve a ako vas zanima odakle detector metala u hotelu, kako smo smanjili rezultat na 2:1 pa čak i izjednačili sa egipćanima na 2:2 potražite me na nagradnom natječaju. Do tada وداعا.
Naučena međulekcija: ne postoji egipatski već samo moderna verzija arapskoj jezika 😉

Predrag Šneler

Putovati sam počeo na nagovor svoje supruge i dok je ona sva putovanja zamišljala spontano ja sam pošto sam inače profesionalni vojnik sva putovanja počeo pomno planirati na način da sam izradio svojevrsnu knjižicu u kojoj su bile upisane sve koordinate kao da se radi o odlascima u kakve vojne akcije što je rezultiralo brojnim komičnim dogodovštinama. Inače se bavim web dizajnom, instruktor sam ronjenja a aktivno se bavim i pisanjem proze. Iako smo proputovali pola svijeta najvećom avanturom do sada smatram oplovljavanje otoka Raba u barčici od 5 metara sa dva poluispravna vanbrodska motora 🙂 Najveći uzor? Woody Allen 🙂