Iz prve ruke

Sejšeli s trogodišnjakom: Plaže, kokosi i mini Moke

Autor | Vedra Regul Erent Ondrušek i Filip Erent Ondrušek
datum objave | 09. travnja 2024.
701

putovanje sejšeli blog header

Put do Sejšela

Naše putovanje na Sejšele nije bilo samo odmor; bila je to i prava tropska avantura, posebno s našim malim istraživačem, Vilimom, u pratnji. Putovali smo autom do Beča, prošetali centrom grada, pojeli bečki i prespavali. Idućeg dana smo letili za Abu Dhabi i opet prespavali.

Na taj način smo razbili putovanje na tri dijela od 5 sati, što je Vilimu bilo taman dovoljno da izdrži vožnju i oba leta. Aerodromi, security checkovi, polijetanja i slijetanja i novi, dosad neviđeni, gradovi držali su ga zaokupljenim i zabavljenim dovoljno da standardne šize trogodišnjaka budu u prihvatljivom trajanju i intenzitetu.

Jeftino na Sejšele od 844 €!

Formular za ulaz u Sejšele

Važno je napomenuti da se ne može ući na let ako se ne ispuni ovaj formular. Mi smo to, primjerice, saznali na check-inu, pa smo u stresu ispunjavali sat vremena prije leta na check-in šalteru. Zatražili smo žurni approval i platili to oko 200 eura. Preporučamo da si to ne priuštite. Danas smiješno, tada ne baš, najgori dio bio je “selfie”. Vilim se nije osjećao za selfie. Niti najmanje. Pravio je grimase, plazio jezik, zatvarao oči, okretao glavu. Možete zamisliti i sami tu scenu – službenica na šalteru čeka da joj pokažemo da smo barem predali prijavu, ljudi stoje u redu, Vedra skenira potvrde o rezervaciji smještaja, a Filip pokušava slikati Vilima koji plazi jezik.

Fantastičan početak jednog putovanja. Poprilično amaterska greška već na prvom koraku. Srećom, to je bio najstresniji trenutak u naredna tri tjedna.

Abu Dhabi

Let Etihadom je bio vrlo ugodan, djeci su podijeljene bojanke i mali ruksaci s igračkama, a u nedostatku inspiracije na raspolaganju su bili i crtići ili različite igre. Petosatni let je proletjeo i bez da je Vilim zaspao. Abu Dhabi nažalost nismo imali prilike razgledati budući da smo sletjeli u 22 sata a polijetali u 11 za Mahe, ali ostavio je svakako dobar dojam i upisao se na listu potencijalnih budućih destinacija. Vrlo ugodni ljudi, prihvatljive cijene smještaja i hrane, a i različitih turističkih sadržaja. Definitivno ćemo se vratiti i ostati koji dan.

Juriš na katamaran

Trećeg dana smo sletili na Mahe i (jedva) stigli na Cat Cocos ferry koji vodi do slikovitog La Diguea. Proživjeli smo poštenu količinu straha u danima prije puta, budući da nije bilo sigurno da ćemo stići na (posljednji) trajekt u danu. Osoblje aviona izašlo nam je u susret i pred slijetanje prebacilo nas naprijed kako bismo bili prvi u redu za vize. Naime, avion je sletio u 15:15, a naš ferry je imao check-in do 16:15. Podijelili smo se tako da je Filip sam čekao kofere, a ja sam s Vilimom otrčala u mjenjačnicu i po unaprijed naručeni taxi koji nas je trebao čekati u 15:15. Ne moram ni reći da je mladi gospodin baš tada odlučio da mu se ne sviđaju tenisice i počeo ih je bacati po aerodromu dok smo se mi preznojavali oko novaca, kofera, taksija i kašnjenja na brod. Osim toga, naravno da nam taksi nije došao u dogovoreno vrijeme.

Odlučili smo ga ne čekati, nego uzeti drugi na licu mjesta. Dakako, bio je duplo skuplji – 50 eura za vožnju od 15 minuta, ali s druge strane neusporedivo jeftiniji u odnosu na dodatnu noć za tri osobe i nove tri karte za ferry sutradan ujutro s upitnom dostupnosti. Svoje karte za ferry kupili smo mjesec dana unaprijed i nakon provjere “što ako zakasnimo” jasno nam je rečeno da bismo morali kupiti nove karte.

Sejšeli u veljači – kišna sezona

Inače, veljača pripada još kišnoj sezoni na Sejšelima, a razlog zašto smo svejedno išli tada je taj što nam je tad godišnjica braka, ali i zato što si ja volim “presjeći” suhi zrak i grijanje. Treba naglasiti da su pljuskovi dosta kratki i da sunce uglavnom i dalje dominira nebom. Odlučili smo okušati sreću s krajem kišne sezone i svakako nam se isplatilo. Bogobojazno smo pratili prognozu svaki dan od kad je postala dostupna i sve skupa je djelovalo dosta dosta loše. Kiša je bila na prognozi ama baš svaki dan, bez iznimke. U stvarnosti kiša je uistinu padala svaki dan tijekom našeg boravka, ali po noći.

Kiša je pala jedno poslijepodne oko 17 sati dok smo se vraćali s plaže. Palo je par krupnih kapi, a mi smo brzo sjahali s bicikala, obukli kabanice, Vilimu postavili krović na prikolici i uzjahali natrag bicikle. Kiša kako je počela, tako je i prestala, a mi smo ostali pod svojim plastičnim ceradama na 30 stupnjeva.

La Digue užici (4 dana)

La Digue je prekrasan. Razlog zašto smo prvo otišli tamo je moja konstantna briga da će se usred putovanja nešto loše dogoditi. Zato sam htjela da u prvih nekoliko dana vidimo onaj, prema dostupnim informacijama, najljepši dio Sejšela. Definitivno je opravdao očekivanja. Naša baza u hotelu Patatran bila je idilična. Hotel smješten na krajnjem sjeveru otoka, s vrlo ljubaznim osobljem, opcijom najma bicikla (s prikolicom za Vilima), prekrasnom sobom i s još ljepšim balkonom. La Digue ne nudi opciju rent-a-cara, već im vozila služe samo za razvažanje kofera i tereta. Bez automobila za najam na vidiku, nismo imali drugog izbora nego rentati bicikle.

Budući da Vilim još nije spretni vozač bicikla, njega smo spremili u malu prikolicu koju je Filip herojski vukao na 30 stupnjeva, uzbrdo i nizbrdo, po suncu i kiši.

 

putovanje sejseli blog1

Susret s divovskom kornjačom

Već smo prvi dan u vožnji biciklima naletili na divovsku kornjaču nasred ceste. Vilim joj je prvo oduševljeno prišao, ali čim je krenula prema njemu dao se u sprint natrag u prikolicu.

Kada čovjek spomene kornjaču svima padaju na pamet pitoma i plaha stvorenja. Ova koju smo mi susreli je pokazala, za naš ukus, pretjerani interes za Vilima i odlučno krenula prema njemu. U tom trenutku vidite stvorenje od stotinjak kila kako “juriša” prema djetetu. Ne preostaje vam drugo nego dati se u bijeg.

putovanje sejseli blog2

Anse Source d’Argent

Prvi i treći dan boravka na La Digue-u smo proveli na, kako lokalni žitelji kažu, najljepšoj plaži na svijetu, Anse Source d’Argent. Put do tamo podrazumijeva pedaliranje do Union Estate lokacije, plaćanje 150 rupija (oko 10 eura) po osobi i vožnju biciklom dalje do “parkinga” za bicikle nedaleko od same plaže.

Sama vožnja ujutro bila je vrlo ugodna. Na La Digue-u je stalno prisutan lagani povjetarac, sunce nije strašno jako do 9 sati ujutro, tako da smo čak i mi koji bicikl nismo niti pomislili voziti u zadnjih deset godina, s lakoćom dolazili do željenih lokacija. Povratak je, dakako, bio sasvim druga priča. Ujutro, dok je čovjek svjež i odmoran, put ide nizbrdo, ali poslije podne, nakon cijelog dana, slijedi vožnja uzbrdo.

Prošli smo prvu plažu, onu koja je najpoznatija i prepoznatljiva sa slika i produžili dvadesetak metara dalje iza velikih granitnih gromada. Tamo smo se smjestili u hladu drveta na mirnom komadiću raja. Tek smo kasnije shvatili da je ovo jedna od vrlo rijetkih plaža na Sejšelima koja nema ogromne valove i jake struje a da je pritom prigodna za cjelodnevni boravak s djetetom. Tu smo se kupali u malim plitkim bazenčićima, igrali se među stijenama i istraživali tajne puteljke.

Čak smo i sakrili novčić ispod kamena i objasnili Vilimu da je to gusarsko blago. Bio je oduševljen. Gusari, dakako, dolaze sakriti blago samo dok Vilim spava, odnosno to mu je bila nagrada za popodnevni san.

Mir na plaži

O miru na toj plaži dovoljno govori da je Vilim, koji nije obožavatelj spavanja ni onog noćnog a kamoli popodnevnog, uspješno na njoj zaspao i spavao po dva sata dok smo nas dvoje samo uživali u tišini, zvuku valova i laganom povjetarcu. Čak nas nije niti pretjerano smetalo što na plaži nema nikakvog sadržaja osim štanda s voćem.

Ponekad smo otišli po kokos. Cijena nas je boljela, ali Bože moj, došli smo na kraj svijeta s djetetom, možemo svoju hrabrost i njegovo toleriranje nagraditi kojim kokosom, makar on koštao pet eura.

Za usporedbu, na Filipinima smo prije nekoliko godina izdvajali oko 50 centi, i to ako nas je lokalni diler kokosa “oženio”. Nema veze, osvježili smo se i sretno podijelili ostatak kokosa s gušterima koji su se željno okupili oko plijena.

putovanje sejseli blog3

Grand Anse

Drugi dan smo posjetili Grand Anse. Do nje smo pedalirali znatno dulje, uz puno više uzbrdica i nizbrdica. Prošli smo kroz tropsku džunglu. Zahvalno smo sišli s bicikala nakon pola sata nemilosrdnog cardia. No, na Grand Anseu hlada nije bilo ni za lijek.

Jedva smo našli jednu palmicu na koju se tokom dana natiskalo još nekoliko obitelji, a kako se sunce pomicalo, tako smo se i svi mi prilagođavali hladu. Tu bi se isplatilo uložiti malo kreativnosti i napraviti hlad od palminog granja koje uokolo leži.

Po mom mišljenju, Grand Anse na La Digueu je najspektakularnija plaža koju smo ikada vidjeli. Ogromno plavetnilo koje se prostire po savršenom bijelom pijesku, a treba barem 15 minuta u jednom smjeru da bi je se prehodalo.

Valovi na Grande Anseu

Valovi su visoki i do dva metra, ali se u takvom prostranstvu čine puno manji. Na plaži postoji i restoran koji ima sve što je potrebno za cjelodnevni boravak na plaži, hladni kokosi, voda, pivo, obilne porcije ali po standardnoj cijeni koja je prisutna na cijelom otoku a niti na ostalima nije znatno drugačija.

Budući da nam je ovo bio prvi susret s velikim oceanskim valovima, neiskusno sam zastala u plićaku umjesto da odmah zaplivam. Naravno, val me prebacio u kolut unatrag, ostala sam bez naočala i gaća. Filip me uspredio s Picassovom slikom. Brzo smo naučili da treba preplivati prvih nekoliko metara, a onda surfati i skakati na valovima. Tip: preporučam papuče za vodu jer ima ježeva s bodljama od 15 cm, a ima i kamenja.

putovanje sejseli blog4

Petit Anse i Anse Cocos ostale su neosvojene

Nakon Grand Anse, pješke se može doći do još dviju plaža – Petit Anse i Anse Cocos. Obje glase kao još ljepše. Međutim, put do njih nije jasno označen i turisti često zalutaju. Mi smo bili preumorni od vožnje bicikala da bismo s Vilimom još odradili trekking od 15 minuta po vrućini, a Petit Anse također nema puno opcija za hlad.

Do Anse Cocos nismo ni pomišljali hodati jer je put zamršen, neoznačen i vjerujem da bismo u jednom trenu morali nositi Vilimovih 20 kila na rukama. Odlučili smo se zadovoljiti “samo” boravkom na Grand Anse.

Naprosto je bilo predivno, uživali smo u gigantskim valovima, smijali se jedni drugima kada bi nas poklopili i nosili simo – tamo. Vilimov prsluk je također donio mnogo mira na ovoj plaži, kupljen u Malinskoj prije godinu dana kao rezultat nemilosrdnog pritiska friškog trogodišnjaka i spretnog prodavača na štandu, definitivno je spasio ovo putovanje.

Kad bismo išli ponovno, zamolili bismo recepciju da nam organizira jedan od onih mini kombija koji im služe za prijevoz kofera i platili bismo da nas doveze do Grand Anse oko 8 ujutro i dočeka nas oko 18 popodne, tako da imamo energije pješačiti do udaljenijih plaža.

Dnevni raspored na plažama

Većina turista se ne navikne na rano ustajanje radi vremenske razlike i zato se plaže napune tek oko 10 h ujutro. Isplati se ustati prije 7, doručkovati i doći već oko 8 sati i uživati solo na plaži. Najbolje fotke također nastaju ili do 9 ujutro ili poslije 17 h popodne.

S obzirom na to da UV indeks probija sve granice između 10 i 15 sati, u to bi se vrijeme povukli u hlad, malo poigrali pijeskom, pojeli snack i stavili Vilima na spavanje. Od 15 do 18 sati bi opet na plaži bilo prekrasno.

Neki su ljudi odlazili u vrijeme ručka, ali voziti bicikl u podne po najvećem suncu nam se činilo kao apsolutni suicid. I mi smo jednom sami osjetili čari nešto kasnijeg ustajanja i odlaska na plažu. U toj prijepodnevnoj vožnji od 15-ak minuta smo oboje izgorili na mjestima na kojima nismo znali da je moguće izgoriti. Vilima smo, na sreću, spasili.

Pralina zvana Praslin (5 dana)

Prijelaz s La Diguea na Praslin činio se pomalo poput prelaska iz sna u stvarnost. Ukrcali smo se na Cat Cocos ferry i za 15 minuta stigli na Praslin. Iako je svakodnevna vožnja bicikla bila zabavna, jedva smo dočekali voziti auto.

putovanje sejseli blog5

Mini Moke

Naš vjerni mini Moke, automobil bez vrata i s platnenim pomičnim krovom, postao je naš simbol slobode na vijugavim cestama Praslina. Kome trebaju vrata kad imaš vjetar u kosi i Vilimov smijeh koji odjekuje brdima?

Unatoč recenzijama i komentarima kako se radi o očajnoj ideji budući da će biti potopljen na kiši, naš mini Moke postao je neočekivani heroj naše praslinske pustolovine. Vilimu smo stavili kacigu na glavu i krenuli smo na putovanje kroz prašumu, osjećajući kako nam vjetar šiba kroz kosu dok smo se smijali pod tropskim pljuskovima.

Bit ću iskrena, jedine dvije plaže koje su nam se na Praslinu svidjele bile su Anse Georgette i Anse Lazio. Možda je razlog tome što smo se naviknuli na ljepote i mir La Diguea i podigli si očekivanja.

Anse Lazio

Do Anse Lazia ne može se doći sa zapadne strane otoka jer se cesta prekida u jednom trenutku. Može se doći samo s istočne strane. Mi smo napravili tu grešku da smo uzeli smještaj koji se na karti čini blizu, ali zbog tog prekida smo morali voziti oko cijelog otoka 40 minuta.

Naravno, s Mokeom je to bio čisti gušt i avantura, pa nam nije smetalo. Na prvi pogled djelovalo je zastrašujuće. Uske ceste, vožnja po “krivoj” strani, uzbrdice, nizbrdice… Poprilično nezahvalna okolina za voziti dijete u autu bez vrata. No, ispalo je posve suprotno. Prekrasno iskustvo za sve i definitivno “core memory” za našeg malog putnika.

Parking na Anse Lazio

Pri dolasku na Lazio prvo se nailazi na velike asfaltirane parkinge na kojima piše da je to zadnja prilika za ostaviti auto. Čak i ljubazni zaposlenici mašu da se stane i parkira ovdje. Na njih se ne treba obazirati, već treba lagano nastaviti dalje skroz do obale i do restorančića Le Chevalier Bay. Tamo se kupi parking za 100 rupija (oko 6,50 EUR), a u sklopu te cijene je i vaučer za restoran –  u vrijednosti 100 rupija, WiFi i WC. Zapravo je najveći benefit tog parkinga što je auto blizu plaže i ako krene pljusak brzo se može sakriti.

Aktivnosti i sadržaji na Anse Lazio

Prema mom iskustvu, najbolje je biti uz rubove plaža (tzv. pointe) jer je tamo kamenje najljepše, a valovi najniži.

Budući da je Lazio lako dostupna i poznata plaža, puna je i ljudi. Zbog toga je i dom raznim muhama i mušicama, golubovima i gušterima koji besramno dolaze na ručnike i kljucaju u potrazi za mrvicama hrane. Isto tako, jedino smo ovdje doživjeli da nam je jedna skupina ljudi stavila ručnik doslovno na naše stvari i došla neugodno preblizu. Na drugim lokacijama nismo ništa slično doživjeli. Preporučam ponijeti sprej protiv kukaca.

More je ovdje isto kao na Grand Anseu na La Digueu – jake struje i visoki valovi.

Budući da bi meni Vilim često ispao iz ruku pod silinom valova, Filip je postao slavljeni heroj ovog putovanja. Njih su dvojica skakali preko valova, surfali i vježbali piruete, a ja sam se pokušavala održati na životu roneći kroz te dvometarske gigante. More je kristalno čisto i tirkizno plavo, tako da nam je boravak u moru unatoč valovima bio najdraži dio dana.

Vilim je cijelo vrijeme na sebi imao UV odijelo, vodene papuče i prsluk za plivanje na ciferšlus zato što bi one klasične napuhance more već davno skinulo i odnijelo.

putovanje sejseli blog6

Na desnoj strani plaže mogu se iznajmiti i ležaljke i popiti sok ili koktel. U prijevodu, ovdje ne manjka civilizacije. Jedino nismo imali dobar internet ovdje, a ako smo nešto trebali onda smo prošetali do restorana. Bili smo ukupno 3 puta na ovoj plaži i nije nam dosadila.

Pustolovina zvana Anse Georgette

putovanje sejseli blog7

Anse Georgette izgleda slično kao Anse Lazio, ali je do nje mnogo teže i kompliciranije doći, a zato ima i manje ljudi. Za početak, dolazak se mora telefonski najaviti barem dan prije, a ni tada nije sigurno da će ulazak biti dozvoljen. Plaža se, naime, nalazi na prostorima resorta Constance Lemuria koja je oslobodila samo pješački put do plaže. Svi kažu da pješačenje traje 15tak minuta, ali s trogodišnjakom traje oko 20-25, a treba uzeti u obzir i da su u pitanju uzbrdice.

Mi smo zamolili recepciju hotela da nas najavi zato što smo kupili e-SIM kartice i nismo imali opciju poziva (samo internet). Recepciji su rekli da je ulaz tek od 10 h ujutro, što je nama bilo neprihvatljivo kasno. Naime, nismo namjeravali hodati po uzbrdicama u 10 sati jer je sunce nemilosrdno.

Zato smo se spremili po običaju već oko pola 8 i došli na ulaz resorta. Stražari su nas zamolili da Mokea parkiramo ispred, uzeli su naše osobne podatke i pustili nas unutra. Na pločici je pisalo da je ulaz dozvoljen od 7 ujutro (dakle ne od 10) i da se u 17 h plaža mora isprazniti, što je velika šteta jer je na plažama najljepše kasno popodne do 18.

Plaža je, naravno, bila san snova. Prvih pola sata smo, po običaju, bili apsolutno sami dokle god nam je pogled sezao. Mogli smo birati mjesto za ručnike. Prvi put smo stavili na sredinu plaže, ali kad smo došli drugi put smo našli mjesto blizu pointe-a na desnoj strani i imali komad zemlje i hlada samo za sebe cijeli dan.

Jedino je bilo zeznuto što smo bili ravno pod palmom koja je imala desetak zrelih kokosa, pa smo morali paziti gdje točno sjedimo. Naime, na svijetu je više smrti uzrokovanih padom kokosa na glavu, nego napadom morskog psa. Također, tu i tamo se čuje zvuk kokosa koji drosne o pod. A kad smo kod kokosa, i na Anse Georgette ima štandova koji ih prodaju.

Dečki su se dobro zabavljali jer je u blizini bila mala rijeka i izradili su brane i korito da preusmjere tok (nitko nije stradao u tom procesu).

Oko 17 smo se polako kretali prema izlazu. Na našu sreću, oba puta nas je na pola staze pokupio netko od osoblja u malom električnom autiću. Koliko sam shvatila, to rade kad vide malu djecu koja se vraćaju s plaže, ili ako primijete da će pasti jaka kiša (kao u našem slučaju 😀 ).

Prašuma čudnih palmi zvana Vallee de Mai

Vallee de Mai je zapravo komad prašume u kojem, između ostalog, rastu endemske vrste palmi Coco de Mer. Poznate su po tome što ženski kokos ima oblik ženskih spolnih organa, a muški je izduljen kao muški spolni organ. Sejšeljani su toliko ponosni na taj kokos da im je to čak oblik pečata vize u putovnici. Vilim je bio oduševljen i stalno je vikao “Vidi, kokos guzica!”

putovanje sejseli blog

Ulaznica za Vallee de Mai nas je natjerala da se zapitamo jesmo li greškom naletjeli na nekakvu vrhunsku umjetničku galeriju. Naime, cijena ulaznice mogla nam je kupiti kartu za Louvre. No, već smo naučili lekciju: Sejšeli nisu budget putovanje i treba pripaziti i dobro planirati unaprijed.

Nakon što smo platili kartu od 450 rupija po osobi, dočekali su nas vodiči objašnjavajući nam da nema smisla ulaziti ako nemamo stručno vodstvo. Koje, naravno, košta još 1000 rupija. Kao i svi ostali turisti, nasmijali smo se i odmahnuli glavom te krenuli sami u obilazak. Da smo bili samo mi odrasli, možda bismo i uzeli vodiča. Uz Vilima, kojeg šetnje šumom ne fasciniraju, to bi bio doslovno bačen novac.

Slično iskustvo nudi i Fond Ferdinand rezervat. On je puno veći i jeftiniji od Vallee de Mai-a. Nismo ga posjetili radi Vilima zato što je Vallee de Mai nudio kraću rutu kroz prašumu. Bila je to dobra odluka jer je nakon 30 minuta šetnje tropskom prašumom polako uvenuo i tražio da ga se nosi, ali Fond Ferdinand bi bila zgodna alternativa.

putovanje sejseli blog8

Ja sam osobno bila oduševljena Vallee de Mai-jem i da sam mogla, ostala bih tamo šetati još barem 3 sata. Osobno obožavam tropske prašume, njihov miris, male potočiće, velike pauke što se skrivaju u lišću, a sve to prožeto golemim granitnim kamenjem. Djeca, koliko god ih mi volimo, ipak ograničavaju neke mogućnosti i sprječavaju to da se u potpunosti možeš opustiti na putovanju i istražiti sve što ti srce želi.

Inače, cesta koja ide kroz Vallee de Mai nam je bila cesta kroz koju smo dolazili na Anse Lazio, tako da smo se tri dana vozili kroz nju, što je bio poseban gušt.

Zadnji dan smo teška srca vratili naš mini Moke i pripremili se za ranojutarnji Cat Cocos ferry do najvećeg otoka Mahea.

Vožnja do Mahea

Katamaran koji vozi na relaciji Mahe – Praslin (pa poslije i La Digue) vozi po golemim valovima na otvorenom moru. U oba smjera smo svjedočili tome da ljudi od muke povraćaju u vrećice, a mala djeca često vrište. Tako da zaista preporučam popiti tabletu protiv mučnine ako niste skloni takvoj vrsti prijevoza.

Mahe – 5 dana

Kako smo se povlačili s najljepšeg otoka La Diguea prema Praslinu te, na kraju, Maheu, tako smo primijetili da se prirodne ljepote značajno smanjuju. Više puta sam u putopisima pročitala da je Mahe nepravedno zapostavljen, ali ja iskreno razumijem i zašto.

Vodopad Sauzier

Prvi dan smo posjetili vodopad Sauzier. Vozili smo se sat vremena da ga vidimo, a došli smo taman 20 minuta prije zatvaranja. To, naravno, ne piše nigdje na internetu. Na vodopadu, i malenom jezercu ispod njega, su se nagurani kupali uglavnom domaći stanovnici, odnosno tinejdžeri koji su skakali u vodu s visoke litice. Nije bilo nikakve “infrastrukture” i apsolutno nije bilo pogodno za Vilima, ni u kojem scenariju.

putovanje sejšeli blog9

 

Victorija i famozna tržnica

Idućeg smo dana posjetili glavni grad Victoriju i tržnicu. Šetnja samim gradom je bila lijepa, čak se i parking mogao pronaći nakon dva-tri kruga. Tržnica je uglavnom kao i svaka druga, samo što takvog voća nema na našim tezgama – kokosi, papaje, mango, morski psi i cimet. Oduševilo me što jedan štand s povrćem ima golemi zvučnik na koji pušta glazbu koju Sejšeljani najviše vole, a to su reggae i dancehall te sve njihove mješavine, tako da plac ima vrlo mladenačku energiju.

putovanje sejšeli blog10

Po povratku smo posjetili i Craft village i Takamaka distileriju ruma.

Craft village

Znam da ću zvučati nezahvalno, ali u Craft village-u sam imala osjećaj da sam ušla u finiji shopping centar u kojem je sve isto i skupo. Svi rade zdjelice od kokosa, ali zapravo nisam sigurna je li to zaista kokos i vrijedi li ta zdjelica zaista 50-100 eura. Na kraju nismo kupili ništa. Podosta nemaštovito i sa isključivom namjerom da se na najbanalnijim suvenirima zgrne što više novca.

Usporedbe radi, u Egiptu nam je bilo jasno da smo “meta”, turisti smo, došli smo kupiti suvenire i naravno da je cijena veća nego što sam predmet zapravo vrijedi, čak i kada se radi o predmetima koji se kupuju u kamenolomima i ručno su rađeni na licu mjesta. No, za razliku od Egipta, ovdje nema niti minimuma mašte ili raznolikosti, svaka kućica, štand ili dućan prodaje potpuno identične predmete, a nema niti jednog po cijeni nižoj od deset eura, radilo se o pepeljari od “kokosa” ili magnetu.

Takamaka destilerija ruma

Inače sam ljubiteljica ruma jer obožavam njegovu “divljinu”, ali u Takamaka destileriji nisam imala snage niti udahnuti jer je bilo više od 30 stupnjeva i bilo je oko 13 sati. Da sam tad uplatila kušanje ruma, mislim da bih se onesvijestila na licu mjesta. Bilo bi dobro planirati posjet destilieriji u kasnijim satima.

Također, cijena u samoj destileriji na licu mjesta i u Takamaka shopu na aerodromu je identična.

Anse Intendance

Posjetili smo Anse Intendance, plažu koja je na glasu kao jedna od najljepših na otoku Maheu.

Moram priznati da se ljepote plaže vjerojatno poklapaju s tim kad sja najljepše sunce, kad su plima i oseka te kad nema morskih trava. Primjerice, tog smo dana htjeli posjetiti Takamaka plažu, ali kad smo vidjeli na što liči, vratili smo se natrag u auto. Od nekih sam drugih turista čula da je to pak najljepša plaža na otoku. Tako da zaista sve ovisi o trenutnoj situaciji.

Anse intendance nas je ipak osvojio, unatoč tome što je sipila kiša, a pijesak je bio žut umjesto bijel (tu se ponovno vidjela naša razmaženost jer smo prvo obišli najljepše otoke). Valjuškali smo se na valovima, ali nismo ostali cijeli dan. Oko ručka smo se pokupili i namjeravali krenuti u hotel na ručak i popodnevni odmor.

putovanje sejšeli blog11

Krepani rent-a-car u podne

No, naše su se želje brzo rasplinule kad smo shvatili da nam se rent-a-car neće upaliti. Naime, na Praslinu rent-a-carovi imaju neku vrstu zdravog natjecanja i svi se trude privući kvalitetom i uslugom. No, imali smo osjećaj da na Maheu uopće nije tako.

Iako smo rezervirali auto u Sixt rent-a-caru, dočekao nas je zaposlenik Sixta i rekao da auta koji nam je potvrđen, eto, nema, ali da nas čeka isti taj auto samo u drugom rent-a-caru. Auto nije bio isti, bio je izudaran sa svih strana, nema veze bolje za nas, nitko nas neće ništa teretiti kada ga vratimo što god da se desi, budući da nije bilo površine na vozilu koja nije bila ogrebana. I da, krepao je akomulator usred ničega, na parkingu gradilišta nekog hotela na cesti do koje karta ne vodi.

Zamolili smo lokalce da nam pomognu i Vilim je odgledao cijeli show s klemama i pokušajima oživljavanja akumulatora. Čak su nam ubacivali svoje akumulatore i radili akrobacije, ali ništa nije pomoglo – akumulator je bio mrtav. Budući da nismo imali uslugu poziva osim preko Whatsappa (samo e-SIM), morali smo ih zamoliti da nam nazovu rent-a-car.

Kad smo shvatili da će oni doći tek za dva sata, odlučili smo da ćemo Vilim i ja taksijem otići u hotel, a da će siroti Filip čekati pomoć u zvizdan bez vode i bez klupe i hlada.

Noćna mora svakog putovanja – dječje bolesti

Te iste noći nas je probudio Vilimov plač. Naime, nateklo mu je ličeko i nikako nismo mogli shvatiti zašto. Namazala sam mu sve što sam imala u priručnoj ljekarni i stavili smo mu led kao oblog. Do jutra je polako splasnulo, ali smo svejedno poslali slike našoj doktorici u Zagrebu. Preporučila nam je da uz sebe imamo neki antihistaminik za slučaj da je ubod u pitanju, pa smo ujutro otišli u ljekarnu.

Odlazak u ljekarnu bio je doživljaj za sebe. Maleni prostor s osnovnim lijekovima podsjećao je na naše europske apoteke, ali sami izbor lijekova nije bio isti. Naime, kemikalije koje u EU ne možemo naći, ovdje se mogu kupiti bez problema. Prodavač je bio jedva punoljetni strani radnik koji nije niti baš pričao engleski i dosta sam teško objasnila što trebam.

Nakon nekoliko minuta kopanja, pružio mi je zgužvanu kutijicu, jedini lijek s antihistaminikom koji smiju popiti djeca. Jedino sam ga shvatila da ga ne bi trebao piti tokom dana, već samo navečer. Shvatila sam i zašto, jer kad sam mu dala lijek, Vilim je samo prostenjao “mama volim te” i dum pao na jastuk i zaspao.

Zahvalno smo ga donijeli u Zagreb sa sobom.

Alieni na plaži 4 Seasons Resorta

Zadnji smo dan odlučili biti hrabri i ušetati na plažu 4 Seasons resorta. Priča je bila slična kao s Anse Georgette, auto smo morali parkirati u šumici ispred i pješačiti 15 minuta. Moram priznati da mi je na Maheu ovo bila najljepša i najuređenija plaža i jedina je izgledom podsjećala na Praslin.

Proveli smo tamo cijelo prijepodne i uživali u tirkiznom moru. Jedini minus je bio taj što nismo mogli apsolutno ništa kupiti jer nismo bili gosti hotela (obilježili su nas nekim žutim narukvicama). Navodno se treba najaviti dva dana ranije kako bi se mogla kupiti boca vode u hotelskom baru ili pojesti ručak u hotelskom restoranu.

Općenito nam je na Maheu najdraže bilo odraditi izlet ujutro, a popodne se odmoriti i  kupati u hotelskom bazenu s pogledom na prekrasno more i brda i letipse koji kruže u potrazi za voćem. Možda nam je već bilo dosta cjelodnevnih izleta, a možda nam se i samo jako sviđao naš hotel (ValMer).

Zanimljivosti i savjeti

Osiguranje, e-sim, karte i smještaj

Osiguranje od otkaza i zdravstveno smo organizirali putem Revolut aplikacije. SIM karticu smo kupili online (e-sim) putem aplikacije Airalo.

Karte za let smo kupili preko agencije Nomago. Smještaj smo potražili na Booking-u, ali smo prije plaćanja pitali Nomago imaju li možda bolju ponudu za taj isti smještaj. Za jedan ili dva smještaja su zaista imali povoljniju ponudu, pa smo otkazali preko Bookinga i rezervirali preko Nomaga.

Kultura, odnosno glazba

Fasciniralo me što svi na Sejšelima slušaju Reggae. Ja sam, naime, 2017. godine otputovala u opasnu Jamajku u želji da se do mile volje naslušam reggae-a, a na kraju me dočekao isključivo moderni dancehall. Od rastafarijanaca ni R.

Da sam znala, otišla bih tada na Sejšele. Njima su mjesta za izlazak reggae barovi, a reggae i njegove podvrste (npr. dub, reggaeton i dancehall) se slušaju i u noćnim klubovima u koje zalaze domaći. Kad prolaziš cestom, svatko nosi svoj mali zvučnik iz kojeg se čuju opuštene note – ovdje nema slušalica za uši

Što bismo učinili drugačije

Ako bismo ponovno dolazili na Sejšele, sletili bismo prijepodne na Mahe i obavili shopping (Takamaka rumovi, grickalice i ostala hrana), a zatim sjeli na Cat Cocos ferry i ravno na La Digue i tamo ostali cijeli godišnji.

Kako se dijete ponašalo na putu

A što je s Vilimom, našim malim istraživačem? Kako je svaki dan bio pun doživljaja, često se noću budio. Iako ima već 3 i pol godine, svaku je noć bio sasvim zbunjen i htio je k nama u krevet. Kad sam pričala s jednom putnicom iz Njemačke, rekla mi je da njen petogodišnjak teško podnosi promjenu kreveta. Tek sam tada osvijestila da je Vilim zapravo promijenio 5 hotelskih soba do kraja putovanja. Nije ni čudo da je noću htio malo sigurnosti.

Ovo ne pišem zato da bih odgovorila roditelje od toga da vode djecu na putovanja. Naravno da, kad se sve zbroji i oduzme, djetetu je puno toga ostalo u sjećanju. Ništa ne može zamijeniti živi susret s gigantskom kornjačom nasred ceste, vožnju kroz džunglu u autu bez krova i vrata ili “borbu” s valovima na bijelom pijesku.

Isto će tako uvijek pamtiti da je vidio letipsa kako naopačke visi na grani i jede voćku. Sad već zna na karti pokazati u kojim je zemljama bio, a sjećanja mu stalno osvježavamo tako da gledamo snimke i fotografije s putovanja i na taj mu način širimo horizont.

Na sreću, epizoda s natečenim licem mu je trajala samo jedan dan i dogodila se krajem putovanja, ali i s takvim situacijama treba uvijek računati. La Digue i Praslin imaju naizgled moderne i velike bolnice, a osoblje izgleda vrlo uredno i organizirano. Tako da smo se uvijek osjećali sigurno.

Suveniri

Ako birate između magneta i zlatne poluge, odaberite kupiti zlatnu polugu jer koštaju otprilike isto. Najbolji savjet je da kao suvenir prijateljima i obitelji ponesete školjke jer su kudikamo ljepše, a ne moraju se čuvati u bankovnom trezoru s obzirom na cijenu.

Što ponijeti na Sejšele s djetetom

Mama u meni: krema za sunčanje faktor 50, šeširi, UV majice i UV odijela, papuče za vodu i prsluk za plivanje (ne napuhanci).

Cura u meni: četka za kosu, ruž, fensi badić i tripod za dobre fotke (najozbiljnije, nemojte se oslanjati na to da će drugi turisti okinuti vašu lijepu obiteljsku sliku).

Treba svakako ponijeti cijeli arsenal za plažu uključujući lopatice za pijesak, ali i napuniti kofer energetskim pločicama za svaki dan. Ljekarna nam je zauzela petinu velikog kofera. Za putovanja koristimo neofen u vrećicama jer ih lako mogu spakirati u ruksak i ne trebaju dozator. Također su nas spasile spužva i mali deterdženti za suđe i rublje.

Ako se ide u kišnoj sezoni, treba ponijeti kabanice, nas su spasile dva puta. Ako se koristi bicikl, preporučam bicke, pogotovo za nas koje nemamo mjesta među bedrima. Vilimu smo nosili kacigu.

 

Sve u svemu….

Ovo nije bilo jednostavno putovanje, budući da smo svaki dan proveli na drugom mjestu. Ali zato je bilo prepuno zajedničkih pustolovina i doživljaja koje ćemo pamtiti do kraja života. Dok nas ne pozove sljedeća avantura, Sejšeli, uvijek ćete imati dijelić naših srca!