Osnutak Rija u 16. stoljeću. Legenda kaže da su portugalski istraživači kad su osnovali Rio mislili da se nalazi na rijeci, a ne oceanu, pa su novo otkriveno mjesto nazvali Rio de Janeiro (Siječanjska rijeka). Došao siječanj 2016. i ja odlučih posjetiti taj grad o kojem sam čula puno toga, i dobrog i lošeg.
Opasnost na svakom uglu. I da i ne. Zahvaljujući svojim brižnim prijateljima i njihovim svakodnevnim porukama s informacijama o stopi kriminala u Brazilu, po dolasku sam se osjećala i ponašala kao da sam došla u ratnu zonu. A kad se u Europi pojavila opća panika oko zika virusa, nisam uopće išla na internet da mi se ne prenese histerija dok uživam na drugom kraju svijeta. Srećom, negativne emocije mogu brzo potisnuti i vjerujem da i zahvaljujući tome, ali i opreznom ponašanju, nije bilo (pre)opasnih situacija. Prijateljica i ja smo slušale savjete poput onog da ne skrećemo u ulice za koje ne znamo kamo vode, ako nas krenu pljačkati (što se nije dogodilo) da damo sve što imamo, da se noću po centru ne krećemo same (taj savjet nismo poslušale), da ne ulazimo u taksi koji nas doziva već u onaj iz kojeg izlaze ljudi i tako dalje. Kao i u svakom multimilijunskom gradu gdje postoje dobri i loši ljudi, čovjek treba slijediti svoj instikt, biti dovoljno oprezan, ali i dovoljno otvoren kako bi primio nova iskustva. Nas dvije smo se uspjele dovoljno opustiti i doživjeti Rio u njegovom punom sjaju!
Karneval – nacionalni praznik od četiri dana. Odmah iza São Paula, Rio je najveći brazilski grad s preko šest milijuna stanovnika, a u veljači se za vrijeme karnevala taj broj minimalno udvostruči. Karneval se u Brazilu obilježava kao nacionalni praznik i cijela nacija četiri dana, koliko traje karneval, bez prestanka luduje, ujutro u osam sati, jednako kao i navečer u jedanaest. Doslovno 24 sata neprestane zabave na ulicama i u klubovima. Kud svi Turci, tud i mali Mujo – i Đina. Naporno je. Ispala sam iz kondicije nespavanja i funkcioniranja bez spavanja. Ali vrijedi svakog momenta kad misliš da ćeš pasti u nesvijest od umora ili kad zaspiš u autobusu i propustiš stanicu! Teško je riječima opisati atmosferu, opće stanje ludila, plesa i glazbe. U svojoj punoj raskoši s nevjerovatnim kostimima i performansima na Sambodromu se službeno događa karneval, međutim, pravi karneval je na ulicama. Lokalci te ulične partije za vrijeme karnevala zovu bloco – gdje tisuće ljudi pleše u povorkama slijedeći ogromne pokretne zvučnike i/ili glazbenike koji sviraju uživo te plesače koji održavaju ritam plešući sambu, frevo, forro i druge brazilske plesove. Blokiraju promet te vozači ponekad satima čekaju da bloco prođe, ali nitko se ne ljuti. Ponekad čak i izađu iz vozila i malo zaplešu s veselim ljudima u njihovim fantazijama (na portugalskom fantasia znači kostim).
Kava. Pržena hrana i feijoada. Carioce, što je lokalni naziv za stanovnike Rio de Janeira i potječe od domorodaca, a znači kuća bijelog čovjeka, su iznimno otvoreni i druželjubivi. Ponekad je dovoljan jedan pogled i već su u tvom privatnom prostoru, a kad shvate da si gringo tj. stranac, tek bi se onda htjeli upoznati i sve znati. Većina ne priča engleski tako da sam bila prisiljena progovoriti krnji portugalski i usput naučiti lokalne fore, poput one kako dobiti beplatnu kavu u restoranu. Sve je u načinu na koji se postavi pitanje. Nakon jela treba tražiti un dedo de café i onda će u plastičnoj čašici besplatno poslužiti dva prsta kave. Brazil je jedan od poznatijih proizvođača kave, a zanimljivo je da ju uopće ne znaju pripremiti. Kava s mlijekom? To ne postoji, a ako se nekako izborite za mlijeko bit će pregrijano sa skorupom. U ulici Rua do Aquedito u poznatom kvartu Santa Teresa 80-ih bila je jedna od najznačajnijih plantaža kave u Riju. Tuda su prolazili akvaduktovi iz Lape, a kako ih nisu dobro čistili s vodom su došle bolesti i komarci te su plantažu morali do kraja iskorijeniti. Danas je ta ulica poprilično napuštena i time pogodna za šetnju što se ne može reći za ostale prometne ulice u Riju gdje čovjek mora dobro paziti da ga neko vozilo ne pokupi u njegovom bezbrižnom kretanju.
Krist Iskupitelj – novo svjetsko čudo od 2007. Kip Isusa Iskupitelja (Cristo Redentor) definitivno je jedna od najznačajnijih turističkih atrakcija u Riju i ako planirate ići u obilazak, računajte da vam treba bar dva sata zbog dugog čekanja u redu. Vlakićem se ide kroz nacionalni park Tijuca koji je umjetno stvorena površina na kojoj su se u prošlosti uzgajali šećer i kava, do vrha brda Corcovado gdje vas čeka Isusova skulptura visoka preko 30 metara i teška 700 tona, izgrađena od armiranog betona i steatita. Skulptura je napravljena u Francuskoj i u dijelovima prevezena u Brazil, a radili su je francuski kipar Paul Landowski i brazilski inženjer Heitor da Silva Costa. Gotovo je nemoguće slikati se s Isusom bez mnoštva drugih ljudi koji imitirajući Kristovu pozu upadaju u tvoju sliku. Baš nervira. I ta poza i svi ti ljudi. Al dobro, Isusa na brdu vrijedi vidjeti. Najbolje je leći na ugrijani beton i gledati ga tako nekoliko minuta. Čak je i opuštajuće. Dok te netko ne ugazi, kao slučajno. Iako su cijene smještaja, hrane, pića i javnog prijevoza u Brazilu niže nego u Hrvatskoj, turističke atrakcije naplaćuju se jednako, ako ne i više nego kod nas. Primjerice, samo posjet Kristu košta 130,00 kuna, isto toliko je i odlazak na Šećerno brdo.
Copacabana, Ipanema – kilometri pijeska i minijaturnih bikinija. Moj Dubrovnik ima Copacabanu, ali ipak je samo jedna originalna, ona u Rio de Janeiru. Četiri kilometra pijeska s mnoštvom hotela, restorana i kafića, previše ljudi i kaosa, ali treba otići bar jednom. Ako su Rolling Stonesi, Rod Steward i Rush bili tamo, morala sam i ja zaroniti u prljavi Atlanski ocean. Uz Copacabanu, i druge su gradske plaže poput Ipaneme, Leblona i Crvene plaže jako komercijalizirane. Osim što ocean zbog prevelikog broja ljudi nije čist, morate neprestano ponavljati não, obrigada ili ako ste već proveli dovoljno vremena s lokalcima onda ćete znati da je dovoljno jedno izgovaranje riječi valeu (hvala, prijatelju, sve u redu) da vas trgovci odmah puste na miru misleći da ste pravi Carioca. Prodaju apsolutno sve: od osvježavajućih i alkoholnih pića preko već spomenute razne pržene hrane do tepiha za kuću. Tepih, da.
Favela. Iskustvo pravog Rija. Mnogi turisti plaćaju vođene ture po favelama dok smo prijateljica i ja imale priliku deset dana živjeti u jednoj. Ako si s lokalnom osobom koja je prethodno najavila tvoj dolazak, sigurnije je kretati se favelom nego ulicama Rija. Mafija se brine za red i mir budući je to od interesa za njihov posao. Život u faveli je iskustvo za sebe i tražilo bi posebnu temu, a budući da bih za iznošenje informacija koje sam saznala boraveći tamo trebala dobiti dozvolu od mafije (a to neću ni pokušavati), samo ću se kratko dotaknuti te teme. Jer favela – to je država u državi. Neprestano u akciji s glazbom koja se ori ulicama, glasnom dječjom igrom, zvužducima i raspravama s nogometnog igrališta te prodornim zvukovima motora i automobila koji po tko zna koji put savladavaju uzbrdicu – favela nikad ne spava. Dok su nas u hostelima upozoravali da ni pod ključem ne mogu garantirati da neće doći do pljačke, moji su dokumenti i novci ležali nedirnuti u toj maloj kući bez prozora na vrhu favele u koju svatko može ući na 100 jednostavnih načina, bez provaljivanja. Brazilci su podjeljena mišljenja oko favela, ali svi se slažu da su tamo najbolji tulumi kad dolazi tudo mundo (cijeli svijet). Morat ću se vratiti da to provjerim.
Niteroi – mali brat Rio de Janeira. Kad pitate Carioce kakav je Niteroi i vrijedi li ga posjetiti, reći će vam da jedino što u Niteroiju valja je pogled na Rio. Gradić preko puta Rija do kojeg se može doći brodom ili busom, idealan je za predah od intenzivnog velikog brata. Niteroi ima pola milijuna stanovnika tako da je pojam mali zaista relativan i ovisi od zemlje do zemlje. Izlet na planinu Itacoatiara te uživanje na čistoj i mirnoj istoimenoj plaži jedan je od načina kako aktivno provesti dan u Niteroiju. Također, u Niteroiju je i Muzej suvremene umjetnosti koji je projektirao Oscar Niemeyer, najznačajniji brazilski arhitekt moderne arhitekture koji je velikim dijelom pridionio izgradnji umjetno stvorenog glavnog grada Brazila – Brazilije.
Mojih mjesec dana u Brazilu proletilo je dok si rekao bikini. Rio je bio samo jedna od destinacija. U sljedećim blogovima slijede Sao Paulo, Paraty i Ilha Grande sa specijalnim dodatkom – pozdravima od zike 🙂 !
Đina Jakir
Pojavom prvih bijelaca na afričkom kontinentu, lokalci nisu znali što svi ti silni bijelci rade; vrludaju okolo, nešto bilježe, pa su ih prozvali “mzungu” – “onaj koji luta” – i danas je to riječ koja označava bijelu osobu. Pritom moje ime Đina, a na swahiliju se piše Jina – znači ime. I pazi sad, ja sam: IME KOJE LUTA! Oduševljena svojim plemenskim imenom i boravkom u Africi, odlučila sam otvoriti blog. O svemu i svačemu, bez ograničenja. Što na umu to na drumu – jer po tome me prepoznaju oni koji me poznaju.
