Tjedan dana prije Bozica. Prije dvije godine. Vrijeme kada se ljudi obicno bave bozicnim shoppingom, pripremanjem kolacica, ja sam se odlucila na putovanje zivota. I ne, nisam zazalila.
Karta je kupljena tjedan prije. Nestrpljivo iscekujem taj trenutak. Letim sama, preko bare, u nepoznato, nesto nikad vidjeno.
Proslo je vec dosta godina otkad sam letjela avionom. Misli mi vrludaju glavom: sto ako padne avión? Ah, kvragu, sjetim se, ipak imam ja vise srece negó pameti. Nece bas moj, jelda? 😉
Pitam se.. sto me ocekuje tamo gdje ídem, kakvi su ljudi zapravo…tamo, u toj dalekoj Argentini… zemlji gauchosa, tanga i asada…
Ali, tjesim se, ovo je sve samo ne obicno putovanje. Naime, ídem posjetiti nekoga koga vec jako dugo znam, s kojim sam prosla mnoge trenutke, samo sto su ti trenuci ipak najcesce bili preko zice, preko interneta. I tako godinama.. trajalo je nase dopisivanje, danonocno, neumorno. Nijedan od nas nije zelio odustati. Ja moram priznati jesam.. u jednom trenutku, rekla sam si: dosta je! Ali srce uvijek krene prema njemu, mom Argentinosu. Ne moze covjek protiv sebe. Ah..
Mi smo se upoznali sluzbeno u Hrvatskoj jos 3 godine prije, u Zagrebu, na Zrinjevcu, preko puta Kompasa, znam tocno na kojoj klupi. Sve znam, kao da je bilo jucer. On je dosao na Hrvatske svjetske igre, vidjeti svoju familiju ovdje, i naravno, upoznati mene.
I tako je sve krenulo. Ali nakon mjesec dana u Zagrebu, morao je nazad. Pa je dosao iduce godine na mjesec dana, i tako svake godine mi smo se vidjali jednom godisnje. Idealno, zar ne?:) Taman se covjek navikne na njega, a on vec ode. Ali je dosao red i na mene, otici u tu daleku, ali divnu zemlju zvanu Argentina.
Nije bilo vremena za pripreme puta, niti ikakvo planiranje. Imala sam vremena samo spakirati svoje kofere ( ljetnu robu u pola zime, cemu sam se iznimno veselila).
Pola kofera zauzeli su pokloni za njegovu familiju, koju cu prvi puta upoznati, a kao sto znamo, prvi dojam je bitan :).
I dolazi taj dan. Od nervoze nisam mogla spavati. Kaze mi on: Spavat ces u avionu. Yeah, right! Pa ja ne mogu spavati u autu, ni busu, a kamoli u drndavom avionu. No, sto cemo sad, i to cemo prezivit. Valjda. Let je bio preko Frankfurta. Ulazim u Lufhansin avión. Destination- Buenos Aires. No, krasno, sjedim pored Wc-a. Ubrzo sam postala svjesna prednosti sjedenja kod Wc-a. Imas mjesta za noge, osjecas se kao car, uzivancija. Pored mene neka simpa zenskica, Cileanka, leti za Cile, ali zivi vec godinama u Njemackoj. Pametno, mislim si ja , nije luda:) S moje lijeve strane sjedi covjek u srednjim godinama, ozbiljan na prvu. Krenemo nas dvoje na engleskom pricati, kad odjednom prilazi nam decko tamnopute rase, na svom tecnom dalmatinskom dijalektu obraca se mom susjedu s moje lijeve strane. A ja instinktivno: a di si ti?:) Covjek se pocne smijati kao lud, i odjednom smo shvatili da su pola aviona Hrvati koji idu raditi na brod u Argentinu. Ajme, koje li srice, siditi pored Dalmosa 14 sati , za vrijeme leta. Odmah smo se raskokodakali, kao da se znamo 100 godina. Ali, javljaju, avión polijece. Oh ne, hvata me panika. Ali, mislim si, ma zaboli me, imam svoje Hrvate póred sebe, ako i ode sve u ….. hm hm, bar necu biti sama. Idemo!
I tako, prezivjela ja. Ali, sada krece avantura. Nakon vecere, svi pozaspali… Jedino ja ne mogu. Sto od nervoze, sto od uzbudjenja…. Turbulencije su me uspjele malo sokirati, ali kad vidite kako ljudi hrcu i dalje, i sve je normalno, tako i vi se nekako skulirate. Ali, tada krece vika, cika male djece koja ne mogu spavati. Nista to mene ne nervira, samo da nisam pored Wc-a, cija se vrata non stop otvaraju i zatvaraju. Ah.. Life goes on… 🙂
Jutro je. Pogledam kroz prozorcic aviona, sunce me gleda svojim okicama i trepce. Pogledam na screen ispred sebe-Brazil-trenutna lokacija-Amazona. Predivno nesto. Nikad necu zaboraviti taj pogled, nebo je bilo kristalno cisto i sve se vidjelo. Veliki uzdah… ah..
Jos koji sat i slijecemo na destinaciju. Postajem sve svjesnija kako sam daleko od Hrvatske, a tako blizu njemu, odmah mi se trbuh pocne smijati:)
Slijecemo. Mnogi Argentinci u avionu pljescu, skandiraju kao da su na stadionu. Ni ne cudim se, njihova glavna ovisnost je nogomet. Kakva glavna najsporednija stvar na svijetu. Oni ne mogu zivjeti bez toga.
Nakon sto sam napokon prosla sve kontrole, ugledam poznato lice, medju masom. Ali, nesto je cudno. Oh Boze, pa da , obrijao se. Umalo ga nisam prepoznala. Naime moj bradonja se nikad nije brijao.Uvijek ponosno nosi svoju bradu staru 2,3 tjedna, pravi spiljski covjek, nema sta. Ali, ja sam ga takvog i upoznala. I zavoljela. Ubrzo shvatite da vecina Argentinaca nosi bradu, da to nije nista novo ni neobicno. I jako im to dobro stoji. 🙂
To je sreca. Vidjeti osobu koju obozavate nakon mjeseci i mjeseci Skype-a, chata . Zagrliti ga. Za srecu je doista potrebno malo.
Lana Marinovic
Putovanja su moja ovisnost. Putujem kada god stignem. Volim otkrivati nove kulture, jezike, obicaje, degustirati nove recepte i nove ljude sa svih strana svijeta. Putovanja me odvode u neki novi, drugi svijet. i uvijek me iznova odeseve. Sretna sam sto se uvijek vratim s bogatim iskustvom, mnostvo slika, a sto je najbitnije, mnostvo nezaboravnih trenutaka i uspomena.
