Mjanmar, Mijanmar, Mianmar, odnosno Burma, Mjanma, Mianma, službeno se zove Republika Unija Mjanmar. Graniči s Tajlandom, Laosom, Indijom, Bangladešom i Kinom, a ujedno je i najveća u jugoistočnoj Aziji. Naciju čini oko 100 etničkih skupina. Od 50 milijuna stanovnika, gotovo 90% čine budisti, i koja ima. Zemlja je to do koje se stiže za nekih sat vremena iz Hong Konga, gdje živim, a kao da ste zakoračili u neki drugi svijet i neko drugo vrijeme. Zemlja u kojoj do prije par godina je bilo svega par bankomata …. bez šale. Zemlja u kojoj su hramovi na svakom uglu, i predstavljaju srce života društva, i gdje npr. mladi izlaze na spojeve. Zemlja koja ima najveći broj budističkih redovnika po glavi stanovnika i koja me osvojila već u prvim trenucima.
Priznajem, do prije godinu-dvije, znala sam jako malo o Burmi – zemlja koja je nedavno doživjela političke promjene i počela se otvarati prema svijetu (a nažalost ovih dana baš opet prolazi kroz etničke sukobe).
Prijatelj i bivši kolega James mladi je dizajner iz Burme, koji je donedavno živio u Singapuru (gdje se preselio s roditeljima za vrijeme gimnazije). Zbog nevjerojatnog brzog rasta Burme, i mogućnosti da stvarno bude dio jednog društvenog zamaha tamo, odlučio se vratiti u svoju domovinu, sam i bez roditelja. James zna sve – gdje i što i kako, a njegova energija, entuzijazam i pozitivnost su zarazni. Zvao je našu grupu prijatelja da dođemo vidjeti njegovu čudesnu zemlju, koju i on nakon dugog izbivanja isto tako na neki način ponovno otkriva. Nismo mogli imati boljeg vodiča, jer James ne samo da je predivan dečko, nego super organizator koji uživa biti domaćin, i koji sve može riješiti s nekoliko poziva. Iako inače ne volim biti samo kufer koji se pojavi na destinaciju, bilo je stvarno divan osjećaj imati sve organizirano unaprijed. Za nekih 5 dana smo prešli jedan trokut u Burmi, što je značilo da smo jako puno vremena proveli na cesti – za prvi puta dobar uvod i pregled, da znamo gdje se vratiti sljedeći put.
Start u bivšoj metropoli Yangonu
Svi smo se našli u Yangonu (nekada poznat kao Rangoon), najvećem gradu u Burmi s oko 7 milijuna stanovnika koji je nevjerojatan spoj budističkih hramova, novih nebodera te starih kolonijalnih zgrada i apsolutnog prometnog kaosa.
Yangon je sve do 2005. godine bio glavni grad kada to postaje Naypyidaw, sagrađen na mjestu gdje su iskrčili džunglu. Po naredbi vlasti svi državni dužnosnici morali su se preseliti u novu metropolu.
„The“ pagoda u zemlji punoj pagoda
Pagoda Shwedagon ili Zlatna pagoda najsvetije je budističko mjestu u zemlji, za koje se vjeruje da čuva ostatke četiriju Buda. Visoka je 99 metara i smješten na brežuljku pa se vidi iz daleka. Kruna pagode ima čak 5448 dijamanata i 2317 rubina, a na samom vrhu je dijamant od 75 karata.
Legenda kaže da je pagoda sagrađena prije 2500 godina, dok povjesničari ipak tvrde da potječe najranije iz 6. stoljeća. Posjetili smo ju prvu večer u sumraku. Doživljaj zalaska sunca, paljenja svjećica po cijelom kompleksu, sjaj svega što je pokriveno zlatom, života koji kuca s trgovinom, molitvom, razgovorom, tihim smijehom, glatki kamen pod bosim nogama, tišina i mirnoća koja se uvukla u našoj grupi dok smo polako hodali okolo, istraživali te sjeli i razmišljali, molili…Kao da smo se vratili u neko drugo vrijeme, a ne da smo u 2017. (osim silnih mobitela svugdje koje i redovnici imaju).
U Yangonu nas je domaćin vodio u sjajan Rangoon Tea House, a te ‘kućečajeva’ su poznata mjesta gdje se odvija lokalni život(uz hramove). Obavezno se tu isprobavaju lokalne delicije te promatra kako se čaj kuha i servira (na engleskom se kaže za taj postupak ‘to pull tea’ = ‘vući čaj’). Rangoon Tea House je pomalo hipstersko mjesto, prekrasno uređeno (naš James je imao prste u tome!) i spoj staroga i novoga, te sjajan uvid u to kako se stari običaji tumače u suvremeno doba.
Za turizam posjetite jezero Inle, na kojem ljudi žive u kućicama
Uputili smo se na put s vozačem i sjajnim luksuznim kombijem preko brda prema najpoznatijem turističkom mjestu u Burmi – Lake Inle. Nalazi se usred zemlje, okružen planinama, te je put do tamo vrlo opasan jer su ceste loše, a vozači agresivni. Naš domaćin nije uopće spavao tijekom tih 15 sati vožnje, držeći ‘stražu’, dok smo mi ostali svi popili 2 čaše rum-cole i tablete za spavanje i zaspali kao topovi po kombiju. Otišli smo i u mali hram na početku puta da tražimo zaštitu tijekom puta. Sva sreća, sve je dobro prošlo, i mi smo stigli na odredište – jezero koje kao da pripada nekom drugom svijetu, i u fizičkom i prenesenom značenju.
Ogromno, dugačko, nevjerojatno mirno i plitko jezero od 116 km2 čudesno je jer ljudi žive u njemu u kućicama koje su sagrađene na visokim stupovima, jezero koje ima svoje ‘ulice’ i ‘mjesta’ – restorani, tržnice, hramovi, trgovine, sve se se nalazi u samom jezeru i na njegovoj obali.
Tu Intha ribari imaju svoj poznati način ribarenja gdje upravljaju brodicama samo s nogama, a vrtovi plutaju na površini. Predivno iskustvo toga jezera je ostalo dugo sa svima nama – dok smo plovili tiho, svaki u svojim mislima, te gledali način života koji je sada već dosta okrenut prema turizmu i veći se osjeća lagani dodir komercijalizma u trgovinama i radionicama svila, drvenih figura, nakita…
Iskustvo povratka u predivan hotel (sa svojim drvenim zgradama te ribnjacima s ogromnim lopačima) na obali jezera brodom po noći, potpuni mrak te navigacija tog ogromnog prostranstva vode našeg brodara zvijezdama je toliko različit od svakodnevnog života… Bilo je super opet malo osjetiti te vještine i taj dodir s prirodom koje je skoro pa potpuno zaboravljeno u gradovima.
Bagan – od hrama do hrama
Nakon dva nepuna dana na jezeru krenuli smo prema mjestu gdje je najveća koncentracija hramova u zemlji – nešto što nisam mogla niti zamisliti dok nismo tamo stigli: Bagan.
Drevni grad u središnjem dijelu zemlje ima preko 2000 budističkih hramova te ostataka raznih zgrada i svetih mjesta (navodno ih je nekada bilo čak 10.000) koja čine cijelo jedno arheološko područje koje je zaštićeno i naprosto predivno. Stigli smo i za vrijeme jedan od godišnjih proslava mjesta, ali zanimljivo da osim osnovnih usluga i mali broj turista – sve je jako jednostavno. Unajmili smo električne bicikle i vozili se po cijelom području – po danu, noći, i opet ta mirnoća, zvijezde, stoljetni hramovi, vjetar u kosi, priroda svugdje oko nas (James i ja smo čak prešli preko kobre na jednoj cesti)…
Na nekim mjestima u svijetu ideš od bara do bara, na nekima od otoka do otoka – uBaganu se ide od hrama do hrama, i istina je, dolazi do zasićenja malo i dojmovi se počinju pretakati jedno u drugo. Iskusili smo i lokalnu verziju rakije koja se radi od palminog soka. Lokalno okupljalište, iza nekih kolibica, se brzo ispraznilo kada smo ušli (nije nam baš bilo jasno zasto) – sjeli smo na pod popiti nešto sto definitivno može parirati po jačini našoj rakiji i uzeli par bočica za doma.
U balonu iznad hramova
Kažu da je najljepši doživljaj u Baganu voziti se balonom iznad cijelog arheološkog područja u balonu, rano ujutro. Sve je bilo spremno, mi se smo ustali, sjedili usred livade u vrlo kolonijalnoj atmosferi (u pet ujutro se serviraju kolačići i pekmez, zajedno sa šampanjcem i čajem – kao što pretpostavljate, firma koja organizira vožnje je iz Engleske) – ali nedostajalo je vjetra. Nažalost, kada rezervirate karte, ne kažu vam da je šansa da se podigne balon 20% jer najčešće uvjeti nisu pogodni…Pa naše iskustvo nije bilo neubičajeno. Ako imate više vremena, isplati se visiti u Baganu i čekati pogodan dan, jer vjerujem da je to iskustvo nadnaravno.
U Baganu smo upoznali i svestranog, energičnog vlasnika ugostiteljske firme Sharky’s, Ye Htut Win. Win je povratnik iz Švicarske, gdje je dugo radio u ugostiteljstvo te stekao kapital i znanje koje sada ulaže u Burmi.
Sharky’s je super koncept restorana, bara, uzgoja i prerada hrane – sve u jedno i pod jednim krovom. Prefina i zdrava hrana, mješavina lokalne i zapadne kuhinje, zajedno sa super atmosferom je zasluga ovog vizionara koji ima već nekoliko takvih kompleksa u Burmi. Donijela sam natrag sa sobom u Hong Kong njegovu sol s čilijem i to koristim sada gotovo koliko i našu Vegetu.
Nakon Bagana smo se opet uputili na dugu vožnju s našim vjernim vozačem do Yangona (koji je jeo neku posebnu biljku cijelo vrijeme da bi održao koncentraciju). Ovdje smo malo još istražili grad, pogledali prelijepo jezero Kandawgyi koje je omiljeno okupljalište ljudi svih uzrasta i koji isto tako vrvi životom po danu, a pogotovo u sumrak kada se malo lakse diše od vrućine.
Obišli smo i nekoliko novih restorana te kompleksa povijesnog karaktera koji obnavlja naš domaćin James i suradnici u dizajnerskoj tvrtci gdje radi. Super je vidjeti koliko se pažnje posvećuje tome da se barem djelomično staro sačuva i obuče u novo ruho, ponovno udišući život u te prekrasne zgrade.
Iako je možda malo nerealno, nakon ovog puta smo se svi složili u nadi da će Burma krenuti u neki smjer održivog turističkog razvoja, manje komercijalnog od recimo drugih zemalja u regiji. Vidi se da su zemlja i ljudi siromašni, da urbane sredine imaju jako puno problema koje treba riješiti. Ali kako će turizam ovdje neminovno rasti, nekako se nadamo da će taj razvoj krenuti s više duše, čuvajući ono posebno što razlikuje ovu zemlju od drugih. Ja bih rekla da je to jedna mirnoća, atmosfera kontemplativnosti te ljubaznost ljudi – a sve prožeto duhovnošću.
PS. Većina mojih fotografija nije baš dobro ispala pa zato ima tuđih Instagram fotki s burmanskih lokacija.
Slavica Habjanović
JOŠ O BURMI:
Putnička „bucket“ lista 30 iskustava: koliko ste ih doživjeli?
JOŠ OD SLAVICE:
Slavica radnica: Rad u Hong Kongu je ‘work hard, play hard’
Bakice u Conversicama i šljokičaste šilterice – to je Hong Kong!
Faux pas! Kakvi su društveni običaji u Australiji?
Dobar provod u Australiji: Izlazi se rano, u diskoteku treba doći prije 22h!
