„Jovice, jel idemo na Kubu?“ – Pitanje koje mi je prijateljica postavila prije godinu i pol dana. „Idemo!“ –Rekoh joj taj dan.
I stvarno, pola godine kasnije putujemo prema Kubi.
Plan je bio da plana nema, dva dana u Trinidadu i osam dana u Havani, s namjerom isprobavanja tradicionalnih jela i pila (više pila nego jela, but who are you to judge?!) 🙂
Stižemo u Havanu.
Vruć, vlažan, zagušljiv zrak para mi nosnice.
Čekamo prtljagu dok ju neki siromah izbacuje iz hangara na pokretnu traku prosječnom brzinom od jedne torbe po minuti.
Ispadamo u predvorje i imam samo jednu riječ: kaos.
Smještene smo u centru grada u starinski ukrašenom hotelu s baroknim imitacijama balkona.
Moram priznati da nisam očekivala ovakvu raskoš.
Sobe su visokog stropa s tv-om i klimom , čak nam je bilo pomalo hladno.
Kreveti uredno pospremljeni a na njima ručnici složeni u obliku srca s porukom domaćica da nam žele ugodan smještaj.
Budimo se sutradan ošamućene od jet lega i uzimamo taxi do autobusnog kolodvora gdje smo unaprijed već kupile karte internetom za
Trinidad.
Bus je nešto tipa Čazmatrans, a ono, možeš sjesti, to je bitno. Temperatura vani je +35 a u busu otprilike +15 i uopće ne štede klimu.
Put koji je trebao trajati 4 sata na kraju je trajao 6 i pol sati.
Stižemo u Trinidad, mali provincijalni gradić na Karipskom moru poznat po svojim kolonijalnim građevinama i ulicama popločenim kamenim kockama.
Oldtimeri su predobri i prezanimljivi i usprkos starosti voze bez problema. Kad šaltaju u drugu brzinu čuje se onaj neki zvuk kao da grebe po zupčanicima. Jaaaako ugodno.
Vozači taxija su većinom pričljivci i sve ih zanima, čak ni moj jutarnji grumpy pogled ih ne može spriječiti u pričanju.
Hrana je jako fina i većinom nemam pojma što smo jeli. Piletina, škampi ,čips i umaci raznih boja.
Prvu večer u Trinidadu pijuckali smo daiquiri, mojito i cuba libre i pomalo mi je ta večer blank space.
Sutradan sam se probudila prva, bilo je rano ujutro, izašla sam na balkon, sjela u ležaljku i gledala u palme i osoblje hotela kako se pripremaju za novi dan. Osjetila sam takav spokoj i tišinu.
Nema interneta, mobitela, obaveza, stresa, ničeg. Samo ja i jutarnje sunce čiju toplinu osjetim na svom licu.
Doručak. Opet bogatstvo boja i mirisa. Ptičice ulijeću i traže mrvice koje su pale na pod.
Hrvati kao Hrvati prvo što pogledom tražimo je kava. Zamolimo za dvije cafe con frio leche (kave s hladnim mlijekom) i nastavimo se vrzmati između stolova birajući nešto novo za probati.
Idemo prema plaži prolazeći kroz resort, sobe su kao mali bungalovi raštrkani posvuda.
Prelazimo mali škripavi, drveni mostić gdje stoji uniformirana osoba i gleda nam narukvice koje su nam dali pri dolasku te nas pušta na plažu.
Skidam japanke i osjetim sitni pijesak pod prstima, obožavam taj osjećaj.
Palme sežu visoko praveći hlad za one koji se skrivaju od sunca. Male drvene kućice svakih parsto metara uzduž plaže gdje se poslužuje piće.
Kristalno čisto tirkizno modro more ispred mene dokle pogled seže, spajajući se s nebom iste boje bez oblačka tako da ne možeš ni otkriti gdje je točno horizont.
Ulazim u Karipsko more bez zastajkivanja, zaronim i otplivam malo dalje.
Oko nas tu i tamo pokoja osoba prođe šetajući i sanjareći.
Odlazeći do drvene kućice po….hm…sokić, srećemo naše prijatelje od sinoć koji nas zovu na ronjenje. Idemo daleko od obale katamaranom vođenim snagom vjetra.
Ležimo na mreži, ispod je more koje nas zapljuskuje, a iznad sunce koje sjaji punom snagom. Uranjamo u podmorni svijet i gledamo ribice kako se hrane, izgledom podsjećaju na Nemu i Doru.
Nakon sunčanja, valjanja po pijesku i kupaćem punom pijeska, odlučile smo otići do bazena dok nas sunčanica nije pukla. Ili je to možda bilo nešto drugo, ne znam, zbilja.
Naučih plesati salsu s izvornim kubancem.
Šta da vam kažem, ne možeš doći s Kube a da bar nisi pokušao plesati.
Kasnije te večeri hodam bosonoga do plaže i sjednem tik uz more da se mogu igrati vodom i pijeskom. Nebo je puno zvijezda, apsolutno ništa se ne čuje osim valova koji se valjaju po površini, nikoga nema. Izgubim se u mislima i iz budnog sanjarenja me trgne tapšanje po leđima.
„Izgristi će te komarci“- govori mi prijatelj s kojim sam to popodne plesala salsu. Engleski mu je savršen, bez ikakvog naglaska. Vadi nekakav gel protiv komaraca i maže me po rukama. „Ajme, što su svi ovdje tako prisni“, kažem i uzmičem. „Nema potrebe za tim, nisam čula još ni jednog komarca“ dodam. Vidim samo njegove bijele zube u mrklom mraku dok mu se lice razvlači u osmijeh.
Pričao mi je o stanju na Kubi. Većina mladih je fakultetski obrazovano jer je školstvo besplatno.
Svi oni vole Kubu ali ipak žele iskušati vanjski svijet.
Problem su novci za avionsku kartu, ne mogu na Kubi dovoljno zaraditi.
Kultura im je posebna baš zbog manjka tog utjecaja vanjskog svijeta a jedino čemu oni teže je upravo taj vanjski svijet. Kakva ironija, zar
ne?
Buđenje, doručak, glavobolja i put autobusom natrag u Havanu.
Prijatelj u Trinidadu mi je rekao jednu mudrost, nikad nemoj prihvatiti prvu cijenu koju ti taksisti nude, okreni se prema nekom drugom i on će ju sniziti i tako sve dok ne dostigne razumnu cijenu.
A razumna cijena vožnje je 5 cuc (konvertibilni kubanski pesos). U tom trenu mi je proletio kroz glavu frajer koji nas je prvi dan ogulio sa 20 cuc od hotela do autobusnog kolodvora.
A kaže moja frendica na to: „Ajde bar smo nekome pomogli da malo bolje živi neko vrijeme.“
Rekoh, ako tako nastavimo, bolje će živjeti i od tebe i od mene i odem se cjenkati s vozačima.
Ispadamo iz busa i nastala je gužva.
Nisam još ni dodirnula tlo a vuku me za rukav: „Taxi lady, taxi?“
Okrećem se na sve strane gledajući gdje će nam istrpati prtljagu, dok mi se unose u lice. Okrenem se jednom dečku, kažem, „Za 5 cuc do Hotela Seville, jel može? Idemo si po torbe“.
Vidim da kima dok odlazimo po torbe i on ide za nama.
Vade nam kofere, i, pazi sad ovo: uzima obadva kofera, usput razgurkujući ostalu ekipu koja nas želi vrbovat da idemo s njima i vodi nas do auta.
Onak, frajer nema 60 kila s obadva ta kofera ali uspijeva u naumu.
Postoje dijelovi Havane koji su jako lijepo uređeni i postoje dijelovi koji su jako siromašni. Potpuna suprotnost u udaljenosti od dvije ulice.
Pričajući sa Kubancima doznala sam da taksist ima veću plaću od doktora, da je meso puno jeftinije od povrća i da su sretni životom na Kubi.
Bili smo i u Kubanskom stanu gdje prijatelj živi s majkom doktoricom. Ponudili su nas kavom u 22 h navečer i vidim da bi se jako naljutili da smo odbili. Fina, jaka,slatka, crna kava, sna bez.
Stan se nalazi u ruševnom kompleksu zgrada, na desetom katu (bar se meni činilo tako). Iz svakog stana dopire glazba ili razgovor, sve je otvoreno, vidiš ljude u stanovima.
Hodam glavnom ulicom za trgovanje -Obispo i osjećam se pomalo neugodno. Ulice su prepune ljudi koji ti nešto nude, pozivaju te, fućkaju ti, šalju ti puse a jedino što ti želiš je negdje sjesti i pojesti nešto na miru. Prihvatiš neku od ponuda i odvedu te uz uske stepenice na 3 kat, provučeš se kroz mala drvena vrata i dođeš na terasu sa stolovima i stolicama.
Pogled pada dolje ne ulicu.
Tek sad kad smo se izdignuli vidim da su svuda oko nas takvi restorani na terasama.
Vozili smo se lokalnim busom koji nije predviđen za strance do dijela Havane koji se zove Casablanca.
Tu se smjestio Castillo del Morro uzdižući se na najvišem vrhu braneći grad od neprijateljskih snaga. Od tamo pogled baca na cijelu Havanu.
Vraćajući se natrag prema gradu „Cestom Kokosa“ naišli smo na čovjeka koji mačetom otvori kokos i piješ mlijeko. Imaš dvije verzije, s rumom i bez. Šta mislite koju smo mi izabrale?
Samo ti naspi tog ruma unutra, neće nama biti ništa, hahahah. Biggest mistake ever.
Fino je, pitko je i ne osjetiš rum dok skoro ne ispadneš s trajekta u pokretu vraćajući se natrag u grad.
Vožnja trajektom isto nije za strance ali nas je taj frend prošvercao nabrzaka dok se nisu snašli da nas zaustave.
Malecon-posebno mjesto gdje se mladi okupljaju navečer.
Sjedeći na zidinama uz more dok valovi zapljuskuju obalu plešu, pjevaju, piju, jedu. Popularan je kikiriki i sladoled i svakakve koštice.
Malecon je dugačak nekoliko kilometara.
I mi smo odabrali jedan dio zida i sjeli okrenuti prema moru. Svuda oko tebe se nalaze prijatelji ili ljubavnici u zagrljaju. Opće je poznato u Havani da tamo idu ljubavni parovi na „dejt“ kao što kod nas idu u kino.
Interneta na Kubi nema osim u par hotela i plaća se 7 cuc.
Jedan dan nas je prijatelj vodio u Fabrica de arte Cubana. Kasnije tog dana smo se vratili na isto mjesto jer je navečer bilo pretvoreno u klub. Bilo je prepuno a bio je onak četvrtak. Iako su poznati po rumu nisu baš neki ljudi od pića kao mi Balkanci.
Fun fact, rijetko da će vam kubanci platiti išta, pripremite novčanike ako vodite kubance na ručak ili na piće.
Vozili smo se svim vrstama automobila, coco taxi (to je moped s tri mjesta za sjesti iza vozača u obliku žutog kokosa), bicikl taxi, vozeći se u tome mislila sam da ćemo se prevrnuti jer ulice su neravne, promet je gust i naglo skretanje rezultira opasnim naginjanjem. Znam šta mislite, nismo ništa pili taj dan, I swear.
Havana se nalazi uz more ali nije baš pogodno za kupanje i na nekim dijelovima je prekriveno naftom.
Svakako posjetiti skup plaža koje se jednim imenom zovu Playas del Este do kojih se dolazi dvadesetminutnom vožnjom automobilom.
Glasna latino muzika, stari vintage automobil, vjetar u kosi i kubansko sunce.
Dok se ostatak smješta ispod palme u hlad ja sam već u Atlantskom oceanu.
Osjećam kao da sve loše ovoga svijeta izlazi iz mene dok zamahujem rukama prema pučini.
Prijatelj je ponio kazetofon i pustio muziku te udara u ritmu o svoja koljena i okolne stvari koje se nalaze po ručniku, tipa krema za sunčanje i prazna ljuštura kokosa. Veoma su muzikalni, zapjevati i zaplesati će kad god uspiju.
Pitam prijatelja koliko je sad odavde udaljena Florida i on totalno nezainteresirano kaže da ga nije briga. Svi znamo da se ne vole s Amerikancima. Išla sam sad guglat. Do Key Westa 169 km. Znači, skoro sam bila i u Americi, skoro. 😀
U plićaku sjedi šest jako zgodnih djevojaka i namještaju poze dok ih dvojica muškaraca slikaju. Kubanci i Kubanke su puni samopouzdanja i nastupaju sigurnim stavom bez kolebanja.
Pogledam gore u krošnju palme i vidim kokos kako prijeti da dobijem čvorugu na glavi.
Odlazim prema oceanu napraviti koju fotku i nailazim na dva dječaka kako se igraju u pijesku. Dopuštaju da ih slikam, pozirajući onako uvaljani u pijesak.
Počeo je puhati vjetar i valovi su se podignuli. Nema nikoga u oceanu i svatko tko se približi biva izbačen na obalu. Čujem smijeh mojih malih prijatelja dok hodam uzduž plaže tražeći neobičnu školjku za svoju kolekciju.
El Floridita-najpoznatiji bar u Havani u kojem je Hemingwey ispijao svoj daiquiri je ništa drugo nego razvikano turističko mjesto. Ako ne morate, nemojte ni ići tamo. Mi smo ušle, bila je tolika gužva i htjeli su nas posjesti s nekim turistima za stol u skučenom prostoru dok je muzika toliko glasna da ne možeš ni pričati.
Kubanci uvijek pitaju odakle si i svi znaju gdje je Hrvatska, neki su čak znali i par hrvatskih riječi.
Poželiš li jesti čips, nećeš jesti čips, također ni čokoladu. To se sve uvozi i jako je skupo, Pringles oko 5 cuc (30 kn). Išle smo u muzej čokolade i iako fora izgleda čokolada nije fina, ali čokoladni napitak koji nude je, ajde ok. Ako želiš nešto slatko, pojedi jabuku.
Dakle, činjenica je da odlaskom na Kubu ne možeš ostati ravnodušan prema njihovom načinu života. Očarati će te pjesmom i zavesti plesom. Podjednako spokojno i kaotično navesti će te na razmišljanje: što kada bi dala otkaz na poslu i došla ovdje živjeti i veseliti se svakom novom danu plešući, pjevajući i sanjareći. Ma zasigurno nisam to zamislila nego zamišljam i dalje!
To je ljubav koja se ili dogodi ili ne. Ili želiš ostati ili se ne želiš nikada vratiti. Jedno je sigurno, pišući ovo, shvaćam koliko mi nedostaje.
Ay, mi Cuba, nos vemos otra vez!
Ivana Šarić
Prečesto mi je izazov pronaći ljude koji bi mogli pratiti moju aktivnu maštu. Slobodna sam duša vječno u potrazi za avanturom. Doživljavam život intenzivnije od ostalih i rijetki su trenutci kad sam zadovoljna, uvijek razmišljajući o sljedećoj postaji, sljedećem izazovu, sljedećem putovanju zbog kojih ću se vinuti dalje i više u život. Oduvijek previše dajem drugima a premalo ostavljam za sebe. Pokoji dobar prijatelj, knjige, priroda, životinje i dobra avantura me čine sretnom. Spremna sam podijeliti svoje priče s vama, želite li ih poslušati?
