Vrativši se prije godinu dana iz pješčanog Morrocca puna dojmova,rekla sam–sad mogu sve. Toliko kaosa i ljepote,boja,mirisa i okusa,na svojim dotadašnjim europskim putovanjima nisam doživjela. A onda sam Nepal i Indiju odabrala za iduću destinaciju. Pa krenimo 🙂
Naša ruta bila je Zagreb- Beograd- Abu Dhabi- Kathmandu.
U Nepalu smo ostali svega četiri dana,pa pustolovinu koja vodi u planine nismo imali prilike doživjeti ovaj put. Posjetili smo Kathmandu i Pokharu. Iako sam se izuzetno kvalitetno pripremila te sve zapisala u svoju „putnu bilježnicu“,ono što nas je tamo dočekalo bio je susret sa ljudima koji se bore za opstanak nakon razornog potresa iz 2015. Većinski dio znamenitosti obnovljen je i ponovno otvoren za turiste,no nerijetko se naiđe na znakove „danger zone“. Kathmandu je sivi grad,tmuran čak i kad je sunčano. Narod je vrlo susretljiv i simpatičan,ali vidljivo je koliko su depresivni,tužni i razočarni. U razgovoru s domaćinima saznali smo kako vlasti sporo saniraju posljedice potresa,a ljudi žive u bijedi i očaju,njihovi domovi su dijelom razrušeni ili barem načeti. Po gradu se mogu vidjeti nagnute zgrade s pukotinama cijelom dužinom,da se zapitaš kako to uopće stoji. No,unatoč tome optimistično je vidjeti da se ljudi odupiru lošem životnom standardu;s oduševljenjem dočekuju,kažu,sada malobrojne turiste,nudeći im pomoć na svakom koraku. Dakako očekuju za to koji nepalski rupi,ali govorimo o svega nekoliko kuna. Ljudi se trude,rade,pokušavaju,a na ulicama gotovo nema prosjaka. Dojam Kathmandua u nekoliko riječi opisala bi kaotičnim ruševnim sivilom premreženim bujicom pozitivne energije.
Put nas dalje vodi u Pokharu,bajkovito turističko mjesto,smješteno uz jezero Feewa,na čijem se središtu nalazi otočić,oko kojeg kruži na desetke brodova koji turistima nude razgled jezera i zimzelene prirode koja ga okružuje. Kažu da je jezero čarobno,naročito u jutarnjim satima. No,ranojutarnjim busom krenuli smo iz Pokhare na dug put do indijske granice Sonauli. Vožnja cestama Nepala može se usporediti sa scenom iz Ace Venture gdje Jim Carry gotovo ispada iz džipa koji juri džunglom. Nepalske ceste su asfaltirane,iako se naši organi,koji su se uslijed učestalih rupa premještali tijelom,ne bi složili s time. No,adrenalin proradi i vožnja postaje prava zabava. Unutrašnjost tih mini autobusa skučena je,ruzinava i tamna,a zrak je ustajao i kisel. No,nakon osam sati puta,na sve se čovjek navikne. Pejzaž koji smo putem susretali djelovao je kao sa dobro photoshopiranih fotografija;smaragdne šume,uske brze rijeke i planine kao nacrtane kistom na platnu nudile su paletu boja od sive,prema smeđoj sve do crvenkaste pod kojom su djelovale kao da gore.
Put je trajao dulje od predviđenog,što s obzirom na strminu i stanje cesta nije čudno.
Granica Nepala i Indije dio je koji jednostavno ne smijem izostaviti. Argentinac kojeg smo upoznali u autobusu rekao nam je:„Dobro je što ste odabrali baš ovu granicu da se odmah šokirate,kasnije je onda jednostavnije.“ Imalo je smisla. Bus nas je ostavio par kilometara od granice,do koje smo se odvezli rikšom. S jedne strane Budine oči,a nasuprot „Welcome to India“,jedino su dali naslutit da se nalazimo na granici. Horde ljudi,automobila,rikši,pasa,konja,kokoši- svi zajedno guraju se u oba smjera na prašnjavoj cesti, dok je galama dopirala sa svih strana,a ljudi su bezglavo jurcali i trubili bez prestanka. Ušetali smo u Indiju kroz kamenu voltu, iza koje nas je dočekao niz trgovina mješovitom robom,odjećom,cipelama,restorančića,prijenosnih štandova s hranom i duga kolona vozila koja je čekala u smjeru iz kojeg smo došli. Prijavili smo svoj dolazak u Indiju te unaprijed dogovorenim džipom krenuli prema Gorakhpuru,do kuda se vožnja,sa predviđena dva i pol produljila na četiri sata zbog zastoja u prometu,izazvanog vožnjama pogrešnom stranom ceste. Obje trake bile su zakrčene,a na nekim dijelovima,pored dva kamiona,provlačio bi se automobili kroz prostor kojim bi jedvice motor mogao proći. Odjednom smo sišli s ceste i sve to promatrali iz kanala kojim je naš vozač nastojao zaobići kilometarsku gužvu. Shvatila sam da ovom ludilu nema kraja. Problem je nastao jer nije samo naš vozač imao takvu ludu ideju. U Gorakhpur smo stigli u večernjim satima,odakle nam je vlak dalje išao za Varanasi,do kojeg je put trajao još osam sati. Prvi susret s unutrašnjosti vlaka šokirao je i moga dečka, inače iskusnijeg putnika od mene. Tri kata s krevetima,koji su bili tvrde daske presvučene glatkom plavom tkaninom,ruzinavih rubova i puni prašine i mrlja za koje ne želim znati od čega su. Kupe nije postojao;kreveti su se nizali jedan do drugoga,uz razmak dovoljan tek da se može uspeti na najviši kat,gdje smo bili smješteni. Vreća za spavanje pokazala se u tom trenu najkorisnijim komadom prtljage koji smo ponijeli! Najviši krevet bio je toliko visoko da mi je nos gotovo dodirivao unutrašnjost krova vlaka. Dodajmo tome i podatak da je vlak bio prekrcan domicilnim stanovništvom,jer je moj dragi odlučio uštedjeti na prijevozu i,kako on kaže doživjeti pravu stvar-bili smo u vagonu jedini turisti. Tu sam prvi put primijetila koliko Indijci besramno bolje u nas,kao da proučavaju svaku našu boru i vlas kose bez zadrške i sklanjanja pogleda kada ih uhvatite u tome. Navikneš se i na to.
Imala sam velika očekivanja od Varanasija-najsvetiji grad,gdje Hindusi na gatovima pale svoje mrtve i prosipaju pepeo u svetu rijeku Ganges. Moj utisak Varanasija,u koji smo stigli u nedjelju oko deset sati ujutro,kada se ljudi slijevaju sa svih strana i provode čitav dan čekajući večernje obrede na gatovima,bio je (nažalost) grozan. Prljavština,koje smo se već nagledali,ovdje je bila na n-toj potenciji;otpad na sve strane,životinjski izmet,ostatci hrane. A ljudi-na jednom mjestu vidjeti toliko bolesti i osakaćenosti teško je i za najhladnije. Osjećaji se miješaju prilikom susreta s ovakvim prizorima dok gledate polugolu, blatnu i neuhranjenu djecu koja bosa trčkaraju ulicom koja je leglo zaraze,vrvi od prometa i na kojoj u suživotu žive obitelji,krave,kokoši i psi lutalice. Suživot- to je riječ koja opisuje Varanasi.
U podnožju gatova koji su se smjestili uz smeđi Ganges,Indijci su skakali u rijeku obavljajući ritualna kupanja. Znajući koliko je rijeka Ganges zagađena,pitanje je kako ljudi ostaju zdravi ili živi uopće kupajući se i pijući tu vodu. Varanasi smo napustili nakon par sati razgledavanja,ali uistinu,nema se tu što niti zadržavati dulje.
Noćni vlak vodio nas je dalje prema Agri,gradu u kojem počiva jedno od svjetskih čuda- Taj Mahal. Spektakularna mramorna građevina,mauzolej prerano preminule žene nekadašnjeg vladara,samo je jedna od građevina ovoga kompleksa,u kojem možete izgubiti sate lutajući i odmarajući se u parku koji se prostire od samog ulaza. Veličinu Taj Mahala ne može dočarati niti jedna fotografija;tek kada stanete ispred,shvaćate tu enormnost bijelila koja se,kao iz magle,otvara pred vama i nudi spektakl za oči i dušu. Tišina, mir,usporenost kretanja i radnji caruje u ovom kompleksu,koji je,naspram indijske vanjštine, očuvan i održavan.
Iduća postaja bila je New Delhi,velegrad sa oko četiri milijuna stanovnika. Znatno se razlikuje od ostatka viđenog jer naginje zapadnjačkim gradovima na koje smo navikli. Utoliko je boravak u New Delhiju bio opušteniji. Grad obiluje znamenitostima,pa smo u dva dana boravka jurcali kako bi uspjeli pogledati sve planirano. Dobra organizacije pola je posla! Smjestili smo se u Parhaganju,backpackerskoj četvrti s najviše hotela u cijelom gradu;tipični turistički predio,prekrcan trgovinama koječega i raznim atrakcijama. Što želiš,nabaviš na ulici bez po muke. New Delhi me svojim tempom uličnog života i transformacijama podsjetio na Marrakech.
Nakon New Delhija uslijedio je najiščekivaniji dio našeg putovanja- Goa. Iako to nije prava Indija, kažu svi, ipak to je pravi odmor. U Gou smo odletjeli kako bi uštedjeli dan i pol koliko bi nam bilo potrebno da putujemo mnogo jeftinijim vlakom. Željni mira i tišine,odlučili smo se za plažu Agonda,dugu oko tri kilometra. Pijesak koji nas je tamo dočekao mogu usporediti samo sa onim iz Sahare. Ovdje smo odlučili iskoristiti malo indijskog luksuza te se smjestili u bungalove na plaži. Platiš skuplje,al uživaš duplo! Na Rajskoj plaži,kako je ondašnje stanovništvo još naziva,proveli smo četiri dana. Kilometarska plaža nudila je svakome djelić privatnosti jer je na njenom prostoru dnevno,u najvećoj „špici“,boravilo pedesetak ljudi. Ne možete to niti zamisliti! Razlog tome je što Goa ima velik broj takvih plaža. Goa je srž indijskog turizma,poput Ibize,ako izuzmemo krave koje se na plaži sunčaju tik do vas. Treba napomenuti,a vrijedi za čitavo putovanje,da te životinje lutaju svojim putem i ne mare za ljude i košmar kroz koji se kreću. Ponekad ukradu kakav komad hrane,stvarajući super simpatičan prizor na tržnici.
Iz grada Margaa u blizini Agonde,autobusom smo se uputili na dvanaestsatnu vožnju do Mumbaia,odakle nam je bio povratni let. Mumbai je lučki grad koji nudi malo turističke ponude i usmjeren je ka poslovnjacima i njihovom komforu,pa je gotovo nemoguće naći „jeftin“ smještaj. Iako, kao kći pomorca,izuzetno volim lučke gradove,Mumbai me ostavio ravnodušnom.
Na kraju svega,statistike kažu: 7 letova, 9 gradova, 3 busa, 3 vlaka i nebroj rikši i tuk tuk-a, 4090 pređenih kilometara unutar Nepala i Indije,a sve u 17 dana. Indija je neponovljiva,istovremeno žestoka i blaga,lijepa i šokantna. Emocije i prizori koje tamo doživite,iskustva koja steknete,nikakve riječi ili fotografije ne mogu opisa dovoljno. Indija živi punim plućima,u svakom mjestu,gradu i selu,u svakoj ulici i na svakoj tržnici. Boje, mirisi i okusi nemaju granice,kao niti nesvakidašnji prizori poput desetaka dječaka na vrhu jurećeg autobusa ili sitne žene koja nosi teret koji bi posramio sve naše muškarce. Ljudi su to koji žive skroman,a toliko bogatiji život nego mi. Indija te ojača;duhovno i moralno. Sada stvarno mogu sve. :)
Više fotografija s mog putovanja u Nepal i Indiju pogledajte ovdje.
MIA MOHORIĆ
Moje ime je Mia Mohorić. Aktivno sam počela putovati prije svega nekoliko godina, iako u meni oduvijek živi avanturist željan novih iskustva i znanja. U nekom sam periodu života, prije koju godinu, odlučila svo svoje slobodno vrijeme i ušteđevinu usmjerim u lutanja svijetom. Vjerujem da putovanja čovjeka čine kompletnijim i da jedino upoznavajući druge krajeve svijeta možete uistinu spoznati prvenstveno sebe, ali i druge. Kada se vratim sa putovanja, moja prva pomisao je: gdje dalje?! Po struci sam novinarka, a amaterski se bavim i fotografijom, dakle nudim idealan spoj travel blogera 🙂
