Blog

Naša Afrika ili Kenija u mom srcu

Autor | Jana Pejić
datum objave | 15. ožujka 2016.
4300

Da mi je netko rekao da ću jednom posjetiti Afriku, kupati se u Indijskom oceanu, promatrati lavove i plesati s Masajcima – i to u kojem društvu  –  ne bih mu vjerovala, ali…

Moja mama redovno pije kavu sa svojim prijateljicama iz ulice, a jedna od njih ima brata, koji živi u Keniji. I tako su je jednom uz kavu pitale, može li pitati svog brata, može li mu cijelo društvo doći u posjet. A on je odgovorio  – kupite si avionske karte i – dođite. Jedna susjeda na kraju nije mogla na put, pa se ukazala prilika i za mene. Tako sam, posve neplanski, novac zarađen preko ljetne sezone uložila u svoju avionsku kartu za crni kontinent i – doživjela svoje putovanje života.

Diani Beach

Putovanje smo započeli na zagrebačkom Plesu u zimskim jaknama, a nakon presjedanja u Zürichu i Nairobiju (što je bila avantura samo po sebi) u Mombasi smo, u svoju prvu crnu sparnu afričku noć, izašli u kratkim rukavima. Još otprilike sat vremena vozili smo se autom do imanja našeg domaćina, koje se nalazi na najpoznatijoj kenijskoj morskoj destinaciji Diani Beachu.

To je otprilike nešto kao naša Makarska, kilometri krasne bijele pješčane plaže obrubljene palmama i nizom hotela. Paralelno s obalom teče glavna obalna prometnica, a iznad nje su nizovi privatnih pansiona i imanja. Jedno takvo pripada i našem domaćinu i budući da on već više od trideset godina živi i radi u Keniji, iduća dva tjedna živjeli smo u  tipičnom okruženju dobro stojeće bjelačke obitelji, koja je ovdje tako dugo, da se smatra domaćom. A to znači da živi u kući bez ijednog stakla na prozorima – vlaga je ovdje tako velika da ni jedan ormar nema vrata, već samo svojevrsne šalufe, koje omogućuju strujanje zraka u njemu, a umjesto klima uređaja tu je po nekoliko ventilatora u svakoj prostoriji. Cijelo imanje okruženo je visokim zidom, ima svoje dnevne i noćne čuvare, jer u Keniji, upozorili su nas, nakon što padne mrak, ulice su za bijelce nesigurne.

I, naravno, svako takvo imanje ima bazen, a hoteli cijele komplekse bazena, jer ocean je – to je prvo što smo u Keniji naučili, nešto posve drugo nego naš Jadran. Razlika između plime i oseke tu znači i šest metara, s osekom se pokaže onaj krasni fotogenični pijesak koji skriva toliko mnogo mrtvih koralja da doslovce, kad god zagrebete nogom, neki iskopate. Šetati plažom vrlo je lijep doživljaj (sunce zaista peče kao ludo, izgorite doslovno za deset minuta) ali nemate mora, da se u njemu kupate. Ono se povuklo iza koraljnog grebena, što znači i kilometar hodanja plitkom baricom od obale. Šetnja do njega u pratnji lokalnih vodiča jako je lijep doživljaj (velike crvene zvjezdače, ježevi u tri boje, živi koralji koji dišu pored vaših nogu) ali vodiči će učiniti sve da vas odgovore od kupanja iza koralja. More je jako duboko, valovi vas stalno bacaju na koralje a plaše vas i morskim psima.

Ako se želite sigurno okupati u Indijskom oceanu, morate ustati u cik zore, a to znači u pet sati, i do šest uživati u valovima, koji oplakuju plaže ispod hotela a onda, kao da netko izvuče čep iz kade, more na očigled počne nestajati, a za njim ostaje crna morska trava, koju zaposlenici hotela užurbano grabljaju da gosti, kad ustanu, vide samo krasnu bijelu ljepotu…

Morski nacionalni park

Cijena izleta je, doduše, visoka, ali kad ste već tu, morate posjetiti Kisite Marine Park, rekao nam je naš domaćin, i pomogao izabrati između više ponuda lokalnih agencija. I tako smo se jednog dana uputili minibusom na jug do mjestašca Shimoni, gdje smo presjeli u tradicijski ribarski Dhow, preuređen za turiste. Nakon otprilike dva sata vožnje, dobili smo maske i dihalice, podijelili se u male grupe, i uz svog vodiča, doslovce plivali između koralja i tropskih riba.

Teško je opisati to iskustvo, najbliže je da si zamislite kako su svuda oko vas one krasne žute, plave i crne ribe, koje na televiziji plivaju ekranom nakon završetka programa. Takve ribe stvarno plivaju Indijskim oceanom a i to između ogromnih višemetarskih grmova različitih prekrasnih koralja koji samo što ne paraju vaše trbuhe. Za one koje vole roniti bio je to izvanredan doživljaj, takav da su izlet ponovili.

Safari

Idete na safari? Nemoj si misliti, da će ti to biti kao na dokumentarnom filmu, rekli su nam prije odlaska mnogi. A baš je bilo tako. Na dvadeset metara od našeg džipa gepard je mirno krckao netom ulovljenu antilopu, slonica s mladim slonom polako je, mirno žvačući, prošla između našeg i susjednog džipa, dok smo zastali na cesti da ih promatramo. U sumrak, pred našim su očima lijeno žmirkale dvije pospane lavice, a igrala se tri lavića….

Imali smo sreću što nam je domaćin složio dobru turu (to znači, parkove gdje imate što vidjeti, a opet nisu preskupi), našao dobrog vodiča i da smo bili – dobra grupa. Grupa koja je htjela nešto vidjeti, a ne samo se hvaliti da je bila na safariju. Jer ne znam si drugačije protumačiti ponašanje svih onih suludih turista, koji bezglavo jurcaju svojim džipovima i na svakom mjestu zastaju tek minutu- dvije. Naravno, da se nilski konj tada sakrije (svi džipovi povezani su radio-vezom, čim netko vidi nešto zanimljivo pozove ostale) nama nije bilo teško čekati u tišini, dok kiša pere stakla našeg terence, ako treba i dva sata i – dočekati.

Posjetili smo nacionalni park Tsavo West (znala sam, da ćemo spavati u šatoru, kad sam vidjela o kakvim se „šatorima“ u Lions Bluff Lodge radi, prvo sam pomislila, bože, kao na filmu) i naučili što je afrički buš, u Amboseliju što je savana. I dočekali da se dignu oblaci i vidimo snjegove Kilimandžara.

Masajci

Kako to da se niste bojali?, pitali su nas poslije, jer smo se, nakon što je naš safari-vodič morao otići popraviti džip, sami uputili u posjet obližnjem masajskom selu. Vjerovali smo našem vodiču, da je naš masajski-vodič koji je po nas došao na recepciju, čovjek od povjerenja.

I bio je, putem nam je pokazivao različite biljke, a u selu objašnjavao način života Masajaca. Ne samo da smo vidjeli njihov ples dobrodošlice, nego smo u njemu i sudjelovali, sjedili u mraku kuće slijepljene od blata i kravlje balega na ležaju „dječje sobe“, njuškali po „kuhinji“ u kojoj je netko tren prije toga nešto kuhao u limenom kotliću oslonjenom na tri kamena. I osjećali se pomalo postiđeni, kad smo nakon demonstriranja paljenja vatru trenjem štapova pitali: To vi radite zbog turista, a inače imate šibice, zar ne? I dobili odgovor:  Ne, nemamo šibice…

Putem natrag u naš Lodge, nas pet žena zasulo je Josepha (obilježenog oznakama pravog Masajca, što znači izbijen prednji zub i krug urezan na obraz) raznim pitanjima. Prije dvadeset godina brakovi su bili svi dogovoreni, danas rijetko. Njegov otac ima više žena, a danas su rijetki muškarci koji imaju više žena. Iz sela deset ljudi studira na fakultetu (to je skupo, pa tko želi mora sam zaraditi za školarinu, pa tako i Joseph), od toga sedam momaka i tri djevojke. Zakon obvezuje da sva djeca moraju u školu, u školu moraju dolaziti europski obučeni i bez probušenih ušiju i usnica. To znači da, kada stara generacija Masajaca umre, više neće biti moguće napraviti onakve slikovite fotografije, koje u svom albumu imamo mi, s produljenim ušnim resicama i usnicama, ali će, nadamo se, živjeti u većem blagostanju.

Ah da, vidjeli smo male Masajce u prljavoj odjeći i prekrivene muhama, ali u selu bez tekuće vode i s kravama koje žive dva metra od kućnog praga. Pa ako netko može u tim uvjetima bolje, svaka mu čast – kaže moja mama.

Jamboo

Ono što nas je u Keniji najviše fasciniralo je osmjeh i glasan veseli Jamboo, kojim će vas domaći pozdraviti, gdje god vas sreli. Onaj optimizam koji pršti iz svakog osmjeha, makar žive jako teško.

Mnogi turisti posjete Keniju a da ne promole nos iz zatvorenih i dobro čuvanih hotelskih resorta u kojima ispijaju koktele u umjetno izgrađenim „tropskim“ vrtovima ukrašenim lažnim masajskim selima. Mi smo imali priliku šetati slikovitom mombaskom tržnicom ali i gacati gnojnicu, koja teče ulicom odmah pokraj (naravno, ne sami, nego u pratnji vodiča). Bili smo počasni gosti na misi u lokalnoj crkvi (zamislite crkveni zbor u kojem pjeva jedno trideset Areta Franklin a uz pratnju orkestra bubnjeva), vozili se lokalnim prijevozom iliti tuk-tukom (raspadajući kombi) u kojem će „kondukter“ doslovce izbaciti sve van, da bi vi kao bijela žena izabrali sjedalo, a oni se nakon vas nagurali kako znadu. U internetskom kafiću, sjedili smo tik do stare Njemice koja preko skajpa govori sinu, kako joj je tu lijepo i da će još ostati, dok na drugom računalu Masajac u tradicijskoj odjeći diktira zaposlenici poruku za svoju obitelj, koju ona unosi na njegov facebook profil i usput mu čita, što su mu oni napisali….

Posebna tema su takozvani „beach boys“ iliti svi oni, koji turiste okruže, čim promole nos metar dalje od hotelske plaže i koji nude sve moguće, od suvenira i masaže do „masaže“. Da, istina, dosadni su i naporni kao i svi oni prodavači suvenira i ostalih sitnica, s kojima se susrećete u svakom nacionalnom parku, ali samo nastoje nešto zaraditi.

A mi turisti smo takvi, jedan dan mirne duše platimo kavu na aerodromu pet eura, a onda dan poslije smatramo da je onaj što vodi devu po plaži preskup, jer za fotografiju s njom traži, preračunato, pet kuna. Nama je relativno dugo trebalo da se naviknemo na tamošnji sustav napojnica, i nekako smo bili neskloni davati ih. A onda smo u razgovoru shvatili, da Masajac, koji
noću čuva naš šator u Lions Bluff Lodge, prati nas do restorana baterijskom svjetiljkom, i čim iskoračimo iz šatora uzima kovčeg iz ruke, nije plaćen. Njemu su samo dozvolili da to radi, a jedina mu je zarada upravo napojnica.

Jana Pejić

Trenutačno sam studentica druge godine diplomskog studija Socijalne pedagogije, a osim toga se bavim plesom, glumom i glazbom. Koliko god da je moj raspored „krcat“ uvijek se nađe mjesta za još jedna aktivnost.