Blog

MOT, HAI, BA-ZO! Sjeverni Vijetnam

Autor | Igor Radošević
datum objave | 15. ožujka 2016.
1461

MOT, HAI, BA-ZO! Sjeverni Vijetnam

Naš avionček vozi nas iznad oblaka neobičnih oblika ka našem odredištu. Pogledom kroz malo prozorsko
okno, osim krila viđam krajolik koji jesam i nisam očekivao. Viđam rijeke, jezera, iznimno velike količine vode crvenkastosmeđe boje koje se protežu iz daleka kroz vijetnamske doline, polja riže i planine. Sve smo bliže slijetanju kad ono zamjećujem simpatične kvartove sa kućama trokatnicama i neočekivanim
crvenim krovovima. „Da li sam u Aziji“ upitam se, jesam ali vidi se utjecaj francuza iz aviona, ne bi vjerovali. Vijetnam i predgrađe Hanoi-a mi se već počelo sviđati. Ok, slijedi zajebancija sa papirima. Klasika, stoji, čekaj, plati i idi. Jedan sat je prošao relativno brzo. Eto nas na svega par koraka do izlaza. Razmišljam „Eh kad bi barem mogao kupiti SIM karticu već na aerodromu“ kad eto tip maše sa 20 metara kao da me čuo. Volim kada se cijeli univerzum posloži da se niz takvih događaja poklopi i ostvari istog trenutka samo od
sebe.

Ulazimo u bus broj 7 i jurimo za centar, kažu sat vremena vožnje. Avantura počinje… U busu prevladava
miris isparavajućih nogu sa dodatkom nekog tipičnog lošeg azijskog alkohola. Ekipa se ubrzo složila, lokalci, dvoje plavih europljana onako od oka rekao bih šveđani, te moja suputnica Doroteja i ja. Vozač nas vozi ko krumpire, a u pozadini dobro naštimana truba čiji zvuk me podsjeća na kamione sa američkih
cesta koji kad zatrube, zvuk nestaje sa daljinom. Truba se rijetko skida sa uma vozača kada je u pitanju vožnja prema gradu, a pogotovo u centru grada. U centru kaos, pazi živim u Bangkoku već nekih 10 mjeseci, kupio sam nedavno i vlastiti skuter te znam prepoznati kada je kaos na cesti, a kada varaždinec
kune jer je ispred njega još četiri automobila na semaforu ili kada psuje međimurca koji nije dao žmigavac jer prica na mobitel.

Dolaskom u centar grada svjedočim ogromnom broju skutera, te prometu gdje nema pravila. Žena u štiklama vješto manevrira svojim motornim ljubimcem pored tipa koji je kao u nekom matrix izbjegavanju, izbjegnuo udarac retrovizora našeg autobusa. Nije prošlo ni pet minuta tri skutera se naguzili jedan na drugog kao u crtiću. Nitko nema potrebu stati i komentirati kako se to sad moglo dogodit. Život ide dalje, ako nisi mrtav. Tražimo gdje izaći, kako se naći sa našim couchsurfing domaćinom. Zovem ga a on kaže da smo predaleko da dođe pred nas, pa uzimamo stvar u vlastite ruke i krećemo. Primjećujem još veći kaos kada sam morao prijeći raskrižje. Gladni, vjerojatno od izbjegavanja nesreća koje su nas pratile kao
jadne pješake, naletimo na toliko željeni vijetnamsko-francuski sendvič „Banh Mi“ za jedan dolar. Gutimo se u sendviču i netom poslije zadnjeg zalogaja ugledamo našeg domaćina. Razmjenjujemo sa njim klasične informacije, te karte koje nam je unaprijed kupio i vjerovao na riječ, iako se nikad prije nismo znali. Karte su bile za noćni vlak koji će nas odvesti za Sa Pu već ovu večer.
Zbog toga volim couchsurfere, jer me uvijek očaraju svojom dobrotom, te mi daju nadu da još uvijek ima dobrih ljudi spremnih pomoći. Sa svakim prvim ulaskom u kuću novog domaćina, osjećaj je uvijek sličan „Kaj me sad tu očekuje?“. Nakon par couchsurfing iskustva koje sam stekao bio sam spreman na sve. Naš domaćin Minh rekao je kako to zapravo niti nije njegova kuća već od frenda. Dobar neki frend!
Taj frend ima kućerinu, spiralne stepenice koje vode na gornji kat, a možda i na treći, četvrti, tko zna. Stan izgleda moderno, čist koliko možeš i očekivati za nekog tko ugošćuje toliki broj putnika iz dana u dan. Minh je zapravo student, ma tko bi ga znao. Ide na neki tečaj engleskog jer želi raditi i probati živjeti u Australiji. Imamo sličnu filozofiju on i ja samo njemu malo taj engleski šteka, no tu je taj tečaj koji polazi kod nekog vijetnamskog profesora sa još jedno dvjestotinjak polaznika. Neka mu je sa srećom. U kući se nalazi još neka ekipa kaže on, pa ćemo svi zajedno na neku konkretnu klopu. Silaze oni, kad ono šok. Švedski par iz onog kaotičnog busa broj 7 koji su izašli par stanica prije nas. Kada su izlazili iz busa uz osmjeh, zaželjeli smo si ugodno putovanje i poželjeli svu sreću ovoga svijeta. Evo ih sad tu, silaze niz spiralne stepenice našeg a očito i njihovog domaćina Minha. Da ne povjeruješ kako svijet može biti malen. Oni su zapravo francuzi naših godina a ne šveđani, novinari bez posla, odlučili se otputovati na godinu dana, uzduž svijeta i razmisliti o životu. Budžet sitnica, 12 000 eura svaki. Eh… da je meni takav budžet. Kažu da će usput pisati o ljudima i mjestima koje će posjetiti pa će se ponovo vratiti u Francusku. Prvi puta se nalaze u Aziji, pa vjerujem da su u laganom šoku, vidi im se na licu, al priznajem vidi se i na mom. Nakon Tajlanda i Kambodže očekuješ nešto slično, no prvi je dan, mrak, kaos, nepoznato mjesto, ne možeš si baš pomoći. Silazi i svježe otuširani tunižanin koji predaje engleski malim ali i velikim vijetnamcima, doduše prestao je, nije izdržao pa životari kod Minha. Kaže da će pokušati još neku drugu školu, možda je samo loše iskustvo bilo sa prvom.  Ispričam mu kako je meni u Bangkoku, čudi se i kaže, ma vjerojatno ću ja natrag za Tunis. Ostavljam stvari kod našeg domaćina, to malo stvari koje smo ponijeli i putujemo lakši za sjever i Sa Pu.

Prije puta, naš šestero odlazimo na večeru u neki restoran u koji nas vodi Minh. Restoran je na tri kata i pun je. Konobari nas gledaju i pitaju se kakva je sada ovo ekipa žuti,bijeli,smeđi…ludilo. Minh se dere konobaru, donesi šest piva pričekat ćemo desetak minuta da se oslobodi koji stol. Može! Prva vijetnamska piva, priča se najjeftinija na svijetu. Azijati ko azijati, uz pivo dobiješ i čašu leda iako je piva hladna. Europljani odbijaju led no Minh, tunižanin i ja točimo pivu preko leda. Piva je vodenastog okusa, uz led još i blaža.

Minh diže čašu te nazdravlja uz povišen glas MOT, HAI, BA– ZO! Svi ga gledamo u čudu osim tunižanina, on je već dobro upoznat kako se kaže živjeli na vijetnamskom. Znamo se šaliti da nam je dovoljno mjerilo koliko jezika pričamo ako samo znamo reći živjeli, ovo je još jedan u nizu, prihvaćam! Oslobodio se stol, ulazimo a ja primjećujem i dalje samo kaos. Žene, djeca, muškarci, uopće nije bitno, vika i dernjava, konobari skaču jedni preko drugih. Stolovi su niski, a ljudi sjede na podu, te svaki stol ima vlastiti mini roštilj na kojem se peče željena vrsta hrane odabrana sa jelovnika. Penjemo se mi na treći kat uz znatiželjne poglede lokalaca pa sjedamo na pod onako pod turski. Minh se ponovo dere konobarici da donese govedinu, piletinu, lignje, krumpir, salate, proljetne rolice, ma gozba samo takva. Gledam na sat, sat vremena do polaska vlaka za Sa Pu „Čuješ Minh, stignemo mi na taj vlak ?“ upitam ga. On se smije i kaže „pa mogli bi krenuti“ iako nismo stigli pojesti do kraja. Vodi nas do busa broj 32 i eto nas ponovo u prometu. Truba, motor, pješak, ma nije uopće važno kud tko ide. 20 minuta do polaska stižemo na kolodvor, uz laganu paniku pronalazimo vlak, te za svega par minuta krećemo. Doroteja se već lagano ušuškala u naš novi putujući smještaj. Uzeli smo spavajući soft sleeper sa četiri ležaja koji bolje zvuči nego što je. Cijena 17 dolara. Naučeni smo već i na takvu vrstu smještaja putujući prema Chiang Mai-u u Tajlandu. Ovaj vijetnamski se čini luksuzniji u svakom slučaju. Palim noćnu lampicu iznad svog kreveta i odlučujem okrenuti prvu stranicu svog putopisnog dnevnika,te zapisati stvari koje tako lako zaboravljam. Prokleti geni zbog kojih zaboravljam detalje iz svojeg života i putovanja. Eto dolaskom do dvadesete države možda bi i bilo vrijeme da zapišem i više nikada ne zaboravim…

Igor Radošević

Moje ime je Igor, rođen sam u Varaždinu ali kućni prag napustio sam još 2014-te…Znao sam pričati roditeljima kako bi želio otići nekud daleko samo da se maknem iz neke rutine koju sam imao. Život mi je bio super i tad, imao sam sve, a kako i ne bi kada sam sin jedinac. Pesimističan sam, ali uvijek mi sve nekako polazi za rukom. Mora da sam bio jako dobar u prošlom životu. Završio sam faks i paralelno se prekvalificirao u strojovođu u nadi da ce mi jedno od 3 struke koje sam završio omogućiti neki stalan posao u gradu kojeg toliko volim. Sva sreća da taj dan nikada nije došao…Kupio sam kartu za Tajland i na blef krenuo u avanturu života, čiji se kraj još ne nadzire. Trenutno živim u Bangkoku i radim ovdje kao učitelj engleskog u osnovnoj školi. Učiteljski posao je samo jedan od načina kako da financiram svoje snove. Cilj imam, želim putovati i pisati a odredišta je mnogo. Karta za Filipine i Indoneziju već je u džepu. Sve opcije su otvorene i tako želim živjet ovaj život.