Pokušavam se držati osobnog običaja da na svako putovanje na koje odlazim ponesem knjigu od nekog autora koji je na tom mjestu živio i kroz njega se izrazio, pa dok hodam tamošnjim ulicama, zamišljam da sam dio njihove priče.
Tako je iza turističkih kutaka Praga virio Meyrinkov nadnaravni Golem, na hladnim stockholmskim ulicama pomaknuti znanstvenik Swedenborg razgovarao je s anđelima, a u Copenhagenu se Kierkegaard svađao s licemjernim danskim babama koje su se gurale u prve redove crkve.
Ovog puta u ruke su mi zapali “Susreti s iznimnim ljudima” Georga Ivanovića Gurdjieffa, mistika, filozofa i, kako sam kasnije shvatio, ne tako uspješnog skladatelja. Gurdjieff je kroz život putovao okolo i skupljao znanja fakira, jogija i drugih mudrih ljudi različitih krajeva, a dio tih sjećanja zapisao je u ovoj knjizi. Iako rusko-grčko-armenskog podrijetla, ime je dobio po turskom nazivu za Gruziju (Gurdžistan), koja je bila naša iduća destinacija.
Idealizirani plan bio je da ćemo kao on putovati Crnim morem, Kavkazom i starim kvartovima Tbilisija, i upijati mistiku iz starih gruzijskih građevina i pokojeg mudraca kojeg ćemo sresti putem.
Krenuli smo autostopom, djevojka i ja, s naplatnih kućica kod Ivanje Rijeke, da bi se u Beogradu prebacili na vlak – Srbija je jedna od gorih zemalja za stopiranje, shvatili smo na teži način.
Bugari su nam preporučili da ne stopiramo kroz Bugarsku, pa smo otišli direktno do Istanbula, gdje nas je čekao topli dom stare majke našeg couchsurfing prijatelja kojeg smo upoznali na prošlom putovanju. Mehmet je ovaj put bio odsutan, pa smo s majkom komunicirali rukama i nogama, jer ona nije znala engleski, a mi, osim riječi pilić, badava, sarma, čarapa i patlidžan, nismo znali turski.
Iz beskonačno velikog Istanbula put smo nastavili autostopom, i tu su počeli naši susreti s iznimnim ljudima – dragim, dobrim i znatiželjnim. Iako nas je naš prvi vozač naučio kako se na turskom derati “manijak, manijak” i koji broj zvati upomoć, gotovo sva iskustva stopiranja u Turskoj bila su pozitivna, te smo u svakom gradu u kojem bi stali, slučajno ili namjerno, pronašli dobre ljude koji su nas nahranili i smjestili, a ni spavanje na plaži u šatoru usred ovećeg grada poput Giresuna nikome nije smetalo.
Upoznali smo tako obitelj psihoanalitičara, turske biznismene, mnoge kamiondžije, od kojih je jedan prevozio lješnjake u Kraš, a drugi na mobitelu pokazivao kako mu je žena malo deblja, ljubitelje Erdogana, mrzitelje Erdogana, mladi bračni par u kojem novopečeni muž još uvijek nije siguran da je donio pravu odluku i kurdsku obitelj hokejaša sportaša iz Bolua, sportskog grada na sjeveroistoku Turske koji dominira svjetskim ženskim dvoranskim hokejem na travi, te mnoge druge ljude čije su osobnosti puno ljepše od Crnog mora koje smo prošli cijelom turskom obalom i koje je zapravo sivo i dosta prljavo.
Nakon negdje tjedan dana stigli smo u Gruziju. Prvo što smo o Gruzijcima shvatili je da nenormalno voze, do razine da su tzv. škarice kod preticanja normalna situacija i da to nije nikakav razlog za brigu. Jednom takvom avanturističkom vožnjom stigosmo iz Batumija, gruzijskog Dubaija za Ruse, koji izgleda upravo tako kako zvuči, u Tbilisi, ili Tiflis, kako ga je zvao Gurdjieff.
Tbilisi je grad iznimno lijepog centra i svaka zgrada i kuća sagrađene su u karakterističnom tradicionalnom arhitektonskom stilu, bogatom bojama i ornamentima, a svaka su klupa i koš za smeće neobični. No sve je to u poluruševnom stanju, kao podsjetnik da se ipak radi o siromašnoj zemlji. U centru centra nalazi se Europski trg, pun stakla, čelika i modernizma, kojim su Gruzijci valjda htjeli pokazati kojem društvu žele pripasti nakon što su pobjegli iz sovjetskog zagrljaja. Ako su iz njega ikada pobjegli.
Kao i drugi postkomunistički gradovi, Tbilisi ima ružno predgrađe s velikim sivim zgradama. Bili smo smješteni upravo u jednoj takvoj zgradi, koja se ipak malo zaigrala šarenim i različitim balkonima. U njoj se nalazila Putnička kuća, inicijativa udruge Klub putnika koja svake godine iznajmi stan u jednom dijelu svijeta koji zatim postaje dostupan putnicima namjernicima da u njemu prebivaju besplatno (uz donacije). U stanu je već bilo dvadesetak ljudi; puno Rusa koji zbog svojih buržujskog ponašanja nikome nisu bili dragi, Poljaka, “naših”, nešto Nijemaca, Ukrajinaca, Indonežana (od kojih je jedna znala pjevati Severinu) i drugih raštrkanih nacija.
“Što ćete u našoj jadnoj, bijednoj Gruziji?”, pitao nas je prvih dana na stanici podzemne željeznice na ruskom jedan stariji čiča, pokazujući rukom na ljude koji su tmurno čekali vlak. Sjetio sam se odmah jedne rasprave koje sam imao s Markom u Krivom putu, oko Hrvata koji odlaze u Njemačku. Marko misli da treba ostati doma, i da nas sva sranja koja se oko nas događaju na kraju učine boljim i pametnijim ljudima. Sjetio sam se njegovih riječi dok sam pratio kretnju ruke ovog starijeg gospodina. Iako ima iznimaka, većina Gruzijaca izgleda nesretno, obučeni su u zagasite boje, nisu previše skloni turistima, niti jedni drugima, činilo nam se dok smo se vozili podzemnom.
Kažu da treba vidjeti različite kutke svijeta da bi se bolje shvatio svoj. Vozeći se kroz Gruziju čovjek vidi da je to lijepa zemlja, predivne prirode, plodne zemlje na kojoj sve raste, s izlazom na more i velikim planinama. Zemlja je to monumentalnog, zelenog Kavkaza, pradomovine voća koje danas poznajemo kao svoje. Gruzijci imaju svoje pismo, specifičan jezik i bogatu kulturu i narodnu glazbu. U isto vrijeme oni su nesretni. Kako to? Zašto? Kako će Marko objasniti njih?
Gruzija je država okružena velikim silama. Njena povijest je puna sukoba, a sadašnjost neodređena -pripadaju li Rusiji? Europi? Aziji? Ili Americi? Zbog toga što ne znaju tko su, njihovi političari, nevjerovatno korumpirani, lako manipuliraju narodom – samo malo mahnu zastavom, kažu nešto inspirativno o veličanstvenoj Gruziji, i put je otvoren. Sve se to činilo poznatim.
Nismo susreli Gurdjieffove mudrace. Susreli smo Aleka, dvadesetineštogodišnjaka koji svaki tjedan putuje u Batumi gdje radi u otkupu zlata kako bi imao novca za svog sina u Tbilisiju. Susreli smo Kornelia i Mariam, mladi bračni par koji se zbog posla vidi par puta tjedno i koji se bave gruzijskom kulturom, a nikad nisu čuli za Gurdjieffa. Korneli nas je upoznao s gruzijskim običajem zvanim Supra, filozofskim pristupom opijanju u kojem prije svake čaše, koja se pije naiskap, glavni govornik, Tamada, drži govor – o ljubavi, o životu, o sreći. Korneli je bio Tamada, i mucao je. Pjevali smo im međimurske tradicionalne pjesme, i to se svidjelo njegovoj debeloj majci koja je sve gledala s kauča.
Susreli smo nekog Azerbajdžanca koji se jako ponosio svojim novcem, svojim frižiderom u gepeku auta i stanom u jednoj od novoizgrađenih batumskih zgrada, bakicu s Kavkaza koja je nježno slagala posteljinu sporo govoreći “tak”. Na kraju, susreli smo dva batumska hašomana koji su nas jedini htjeli pokupiti u zoru u tom kičastom gradu. Upitali su nas kako se zove naš patrijarh, odveli na joint jako loše trave koju smo iz pristojnosti pušili kroz plastičnu bocu nađenu na podu i izrezanu nožem skakavcem koji nas je u početku malo uplašio. Pored kostura od krave. Ali živi smo.
Hašomani nas odvedoše na gruzijsko-tursku granicu, gdje nas je u malom prolazu zgnječila masa koja se gurala naprijed prema najsporijoj graničnoj policiji na svijetu. Žene su padale u nesvijest, muškarci su psovali i vikali, baš kao i ja, i bilo je to možda najgorih nepomičnih deset minuta mog života. Pobjegli smo van odgurujući masu, zazivajući hitnu pomoć. Okupali smo se zadnji put u gruzijskom dijelu Crnog mora, pričekali par sati i izašli iz lijepe zemlje tužnih ljudi.
S druge strane čekali su nas turski kamiondžije.
Ivan Šaravanja
Amaterski fotograf, glazbenik, pisac i šaptač psima, koji radi kao novinar. Putujem kad god mogu, bilo to u Sisak, na Susak ili u Sevillu
