Prije nešto više od pet godina krenula sam u malu pustolovinu. Čekalo me mjesec dana Južne Afrike, mjesec dana za mene nepoznatog svijeta, ali prije svega mjesec dana zanimljivih i nepoznatih kadrova. Totalno izgubljena u prostoru i vremenu sjela sam sa svojim dečkom na avion, prvo do Fraknfurta, a zatim je sljedio dugačak let do Johannesburga gdje smo se smjestili kod moje tetke i tetka.
Bio je to prosinac, “pobjegla” sam od hrvatske zime i sletjela na toplo afričko tlo, sva sreća da obožavam ljeto i prženje na suncu.
Afrika… Danas, nakon pet godina se s uzbuđenjem sjećam cijelog puta, ali u ovom blogu usredotočit ću se na svoj doživljaj Nacionalnog parka Kruger, gdje sam provela najviše vremena, mjesto na koje se zasigurno još jednom moram vratiti.
Nacionalni park Kruger je najveći rezervat divljih životinja u Južnoafričkoj Republici, odnosno jedan od najvećih parkova na svijetu, čija površina iznosi 19 485 km2. Meni je već to zvučalo dovoljno zanimljivo.
Od Johannesburga do Kruger ima oko 500km, ovisno na koji ulaz idete u Kruger idete. I napokon, stigli smo do ulaza u Nacionalni park Kruger.
Prije samog ulaska u park, važno je znati da je zabranjeno šetanje po parku, odnosno izlazak iz auta, prozori od auta smiju biti otvoreni, ali ni jedan dio tjela ne smije biti van auta, zabranjeno je bacanje bilo kakve hrane životinjama, pitate se zašto? Ništa strašno, osim što parkom šeću lavovi, leopardi, slonovi, nosorozi, majmuni, žirafe, zebre, razne vrste zmija, guštera, divlji psi i tako u nedogled. Isto tako životinje su uvijek u prednosti, bez obzira što se nalazite na cesti i što ste u autu, došli ste na njihov teritorij i to morate poštovati.
Unutar parka postoje ograđeni i čuvani prostori gdje smijete šetati, odmarati, raditi piknike i slično, također se nalaze i različita kamp naselja sa suvenirnicama i restoranima. Moja avantura u Krugeru trajala nekoliko dana, a odsjela sam u nekoliko kampova.
Koliko životinja će te vidjeti u parku, sve je to lutrija i sreća, a mene je izgleda sreća pratila. Od uzbuđenja nisam znala u kojem bi smijeru ciljala sa svojim objektivom. Jedno nepisano pravilo, ako primjetite da se na jednom mjestu skupilo previše auta, krenite i vi tamo, sigurno je neka životinja u blizini.
Već prvog dana sam ugledala žirafu koja se “skrivala” iza velikog grma, ali glavu nije mogla skriti, pa joj nije
preostalo ništa drugo, već da mi strpljivo pozira, nakon toga je sljedila zebra i cijeli niz zanimljivih životinja.
Impale, odnosno vrsta afričke antilope su česte životinje u Krugeru, na koje će te u većini slučajeva naići, mnogima čak i nisu toliko zanimljive jer ih ima na svakom koraku, ali za mene je sve bilo zanimljivo.
Slonove je često odavao izmet kojeg su ostavljali po cesti, ali moram priznati da je ovo jedna jako zanimljiva skupina životinja, uvijek se drže u velikom broju zajedno, te pomažu i brane jedni druge. Odnos između tih životinja je teško opisati, jednostavno ih morate gledati i doživjeti i shvatiti ljubav između njih, životinje od kojih bi ljudi mnogo mogli naučiti.
Nosorog je također bio jedan od mojih foto modela. Nažalost opstanak nosorga u Krugeru je upitan, upravo zbog njihovog roga koji je jako vrijedan te na taj način privlači krivolovce kojih u Krugeru ima previše.
Meni su posebno zanimljivi oduvjek bili majmuni, nekako sam smatrala da će to biti moj vrhunac u Krugeru, kakvi lavovi, leopardi i slično, ja sam jednostavno željela majmune. Dođe cura iz Hrvatske u Afriku i traži majmune, vjerojatno su ljudi imali želju da me zajedno s majmunima strpaju u kavez, svakog puta kada bi dozivala te slatke žuivotinje. Majmuni u Africi nisu baš voljene životinje. Dali je potreban razlog? Jednostavno su majmuni i ljudima rade probleme kao što je upadanje u kuće gdje ostave kaos iza sebe i slično.
Došao je i taj dan, ja sam se napokon susrela s majmunima na jednom odmorištu. Odmorišta u Krugeru su ograđena i čuvana od divljih životinja, ali to ne vrijedi i za majmune. Sjedio je na stablu i promatrao dečka koji je upravo sebi spremao sendvič i salatu, samo trenutak nepažnje je bio dovoljan da majmun skoči na stol i ode sa rajčicom u rukama. Kasnije sam shvatila da to uopće nije neuobičajna situacija, već sam se pomalo počela i plašiti majmuna.
Neznam dali vi kao i ja kad netko spomene majmuna, odmah zamislite slatke smeđe čimpaze. Ali ne, nisam upoznala čimpaze, već babune i vervet majmune. Babuni su veći od vervet majmuna, nekakve sivo-smeđe boje, dlakavi i neredni kao da su se tek ustali iz kreveta, dok su vervet sitniji, svjetlo sive boje, čupavi, nekako umiljatiji, ali izgled jako vara. S majmunima je često bilo zanimljivih situacija, samo o njima bi mogla napisati cijeli roman ili im bar posvetiti jedan cijeli post.
Na početku svog pisanja o Krugeru sam napomenula da je zabranjeno hraniti životinje. Netko se oglušio na te zabrane i hranio životinje, tj. majmune. Ako se ikada nađete u Krugeru, vjerujte mi, ova zabrana ima smisla i nije bezveze. Bilo nas je nekoliko grupa s autima na cesti, u blizini je bilo nekoliko majmuna, ljudi su iz auta dobacivali hranu majmunima (možda sam to i ja napravila), odjednom majmuna je bilo sa svih strana, počeli su skakati na aute, sva sreća da su se pojavili čuvari parka i rastjerali majmune. Tada sam shvatila da je možda ipak bolje da tražim lavove.
Prvog lava sam ugledala u daljini, trebalo je veliko zumiranje sa fotoaparatom. Drijemao je ispod jednog stabla, a ja razočarana što i on nije bio spreman za poziranje pred mojim objektivom. Ali kažem vam imala sam sreće, došao je i trenutak kad sam lava ugledala ispred auta, onako bezbrižno dok šeta i zaustavlja promet, napravili smo odlične fotografije i lav je za razliku od majmuna ipak “gospodin” koji je na cesti malo pozirao zainteresiranim turistima a nakon toga odšetao svojim putem.
Noćna vožnja Krugerom nije dozvoljena, ali postoje organizirani otvoreni autobusi koji vas voze u noćni obilazak i naravno s vodičem koji priča zanimljive priče, pa je jednom vožnjom vodič čak od sitne gusjenice na cesti stvorio priču, no gusjenice gledam i u Hrvatskoj svaki dan. Ono što je bilo zanimljivo na jednoj noćnoj vožnji je leopard koji je odmarao na stablu. Njegove šare su se uklopile sa šarenilom stabla, da nije bilo iskusnog vodiča, većina nas ga nebi ni primjetila.
Osim svega do sad nabrojenog, susrela sam i kameleona koji se kretao po cesti koracima sporijim od puževog, nažalost i zgažene zmije na cesti. Bez obzira na sva upozorenja, ljudi ne paze dovoljno i životinje ponekad nastradaju. Krokodile sam često gledala dok se “sunčaju” uz rijeku, dok su se nilski konji uvijek poput male djece “bućkali” u rijeci. Jako zanimljive u Krugeru su ptice, ima ih u svim bojama, Kruger je dom za preko 500 vrsta ptica.
Afrički bivol, močvarna antilopa, nyala (još jedna vrsta antilope), divlji psi, veprovi… spisak je zaista dugačak…
Moja afrička avantura u Kruger je zaista bila uzbudljiva i zasigurno ću ovu avanturu još jednom ponoviti, jer to je mjesto na koje se možete vraćati bezbroj puta, a nikada vam neće biti dosadno… I na kraju svega shvatiš koliko je zapravo ta divljina pitoma. Brzo sam se prilagodila tom okruženju i osjećaj je bio fantastičan, te divlje životinje su bile odličan domaćin koji na tebe jednostavno ostavi dojam da se tu moraš vratiti.
Anđela Šćepanović
Živim u nekoj drugoj dimenziji u kojoj je sve savršeno i onda kada ima milijun nesavršenosti. Dane provodim s fotoaparatom i kamerom, bilježim trenutke i događaje, igram se sa motivima i različitim kadrovima, istražujem svijet kroz objektiv i uvijek nešto novo pronalazim.
