KUBA PUTOVANJE: Havana – Viñales – Trinidad – Cayo Coco

Otkad je 1993. “uveden” turizam na Kubu, najbolji branding i motiv za odlazak u tu otočnu državu bio je “Vidjeti Kubu dok je Castro još živ.” Dakako, mislilo se na Fidela. No Kuba je i danas nakon Castra još uvijek velikim dijelom ta stara Kuba koja je 50 godina provela u izolaciji i sačuvala život kojim su živjele naše mame ili bake.

S raspadom Sovjetskog saveza, Kuba je izgubila glavnog uvoznika šećera koji se masovno proizvodio na otoku pa su preko noći ostali bez prihoda. Turizam je tu zgodno uskočio, iako se život Kubanaca nije pretjerao promijenio. Barem ne onih koji ne znaju malo engleskog da budu vodiči ili nemaju sobu viška da otvore casu particular, onu vrstu smještaja kojom se Dalmacija odlikovala prije rata: u sobu kod babe. Zaboravili smo kako je to bilo, no takve sobe kod babe prehranjivale su brojne obitelji, baš kao što case particular pružaju nešto udobniji život Kubancima.

I onda, kako je tamo?

Evo pročitajte i doznajte, iz prve ruke. A ako poželite i vi doživjeti Kubu iz prve ruke imamo akcijsku cijenu avio karte!

ULAZ U KUBU- BUDI SPREMAN NA PITANJA

Ulaz u Kubu traje u prosjeku 2 sata. Kod njih je sve pomalo pa tako oni vole popričati s ljudima na šalteru. Dok čekaš imaš priliku gledati jedine dvije reklame, za cigarete i alkohol, i sve to u grafičkom printu, jer ekrani su suvišni. Čekaš tako u redu i sat vremena za prolaz kroz prvi šalter i želiš što prije kročiti nogom na PARE. Jer je to zapravo znak STOP, koji smiješno zvuči samo nama u redu. Pare napokon leže na podu!

Kad smo kod para, najbolje je još uvijek nositi kanadske dolare ili eure (ako donosite američki dolar plaćate 3% dodatne proviziju kao svojevrsnu kaznu što ste došli s tim novcem) i sve odmah razmijeniti u lokalnu valutu za strance CUC. Na aerodromu je najbolji tečaj, no ako zaboravite sve tamo promijeniti, u Havani postoje mjenjačnice. Pokušajte izbjegavati mijenjati novac u hotelima, jer je tečaj dosta nepovoljan. Puno para ionako ne znači puno u Havani za stranca.

Shoppinga nema, kao ni billboarda po gradu. Ne možete novac potrošiti ni na nekretnine, jeftine k’o omanji europski auto, jer si stranac. Kažu da u samom centru Havana manji stan stoji oko 30 tisuća CUC-eva, što je oko isto toliko eura, a prosječni Kubanac sa svojom velebnom plaćom od 40 CUC-eva mjesečno (vodiči govore o plaći od 15 CUC-eva, no očito se malo popravilo) može o kupnji stana sanjati kao Hrvat o kupnji čitavog shopping centra. Zato te stanove kupuje njihova dijaspora, ono malo Kubanaca što živi vani i šalje pare doma ili se pak povremeno vraća tu, poput našeg domaćina u casi particular.

Casa particular zapravo nije nužno uvijek kuća, uglavnom se radi o stanovima gdje žive Kubanci, a vama iznajme sobu k’o baba na makarskoj rivijeri tamo 80-ih. I ovdje je namještaj bakin, i to ako imate sreće pa ne dospijete u casu s antiknim namještajem i mirisom umrlog dede. No u tome i jest čar Kube. I zapravo je strahovito simpatično. I toplo. Upoznaš se s tim ljudima, sjediš u njihovom dnevnom boravku, slušaš njihove priče ako uopće znaš španjolski ili naletiš na rijetku osobu koja zna engleski. A tu ga vrlo malo ljudi zna, čak i mladi. Jer je bio zabranjen u školama. Pa se učio potajno, kao da travu pušiš.

• Putovanje Kuba: Kako naći dobru casu particular?

ENGLESKI ZNAČI POSAO

Učenje engleskog je svojevrstan punk, bunt protiv stanja i nada u promjene, baš kako nam je sutradan u obilasku grada rekla jedna Kubanka, dovoljno povjerljiva u nas da nam kaže kako ljudi baš ne vole Fidela, kako su stranci u zabludi s romantičnom idejom o Che Guevari i kako je engleski počela učiti sama jer je znala da će joj se jednog dana jako isplatiti. Nazovimo je Rozita. Rozita je slična našem taksistu Yuriju, koji nas je jedan dan vodio na izlet u Vinales i Las Terrazzas, po barem jednom: Shvatila je da će bolje živjeti ako uloži u učenje engleskog koji se u školi podučava na toliko osnovnoj razini da 95% Kubanaca ne razumije ništa kad im se obratite.

Naš je taksist Yuri sam si je plaćao lekcije engleskog kako bi mogao raditi kao taksi-vodič po Kubi, a obzirom da za dan vožnje naplaćuje 180 CUC-eva, dobro je uložio.

Yuri je zreo muškarac, ima oko 50 godina. Mudar je i zna kako ne odati za koju stranu navijaš. Međutim, bili smo dojma da je veličao trenutni sistem čitav dan pričajući o tome kako je bilo prije i kako je sada, dok je Rozita evidentno bila frustrirana situacijom, posebno činjenicom da nikad nije bila izvan Kube. Kaže “teško će to uskoro moći”. Možda ipak bude rnaije nego što misli.

Fidel nije Kubancima dopuštao da putuju ni po otoku iz provincije u provinciju, a sad će moći van države. Prije, prevedeno u hrvatske geografske termine, nisu mogli putovati iz zagrebačke u Karlovačku županiju, a Raul je otvario mogućnosti, eno ih na vidiku, da će možda ugledati i Sloveniju. Legalno. Slobodno.

O SLOBODI, RELIGIJI I GEJ POPULACIJI

“Sloboda je tu prilično smiješan pojam”, objašnjavala nam je Rozita dok nas je vodila u predio Miramar, njihov Pantovčak, gdje u parku stoji spomenik Johnu Lennonu, čovjeku koji nikad nije bio na Kubi, ali koji je i pjevao o nekoj drugoj vrsti slobode ode ove što ga je neki kubanski šef zamislio kad je postavio taj lik u park. Nitko tu ne vjeruje da su slobodni, no vjeruju u boga i to smiju reći javno od kraja 90-ih, otkad je papa Woytila bio tu. Navodno je smekšao Fidela i ovaj je smanjio tenzije prema religijama, ali i gej populaciji. Nismo baš shvatili vezu između Crkve i potonjih, no valjda je Fidelu to oboje jednako bilo mrsko pa kad je odlučio poraditi na toleranciji, onda je objema skupinama, vjernicima i homoseksualcima, dao malo manje straha od zatvora. Nasmijali smo se s njezinom razmišljanju, nismo znali kako odgovoriti uopće na sve to. Iako smo iz Hrvatske i apsurdnosti su nam poznate, baš kao i taj komunistički dio prošlosti. Nemamo dvadeset godina, pogotovo ja, koji sam rođen početkom 70-ih.

Osim katolika, popularna je i religija santerija religija koja spaja rimsko katoličanstvo s vjerom yoruba koju je na otok donijelo preko 11 tisuća robova uvezenih početkom 19. stoljeća da rade u tvornicama šećera.

Vidite li ljude odjevene potpuno u bijelo, znajte da pripadaju toj afričkoj verziji katoličanstva koja je sve raširenija. Bijela nošnja označava posebne dane, tj. neki ritualni obred u kojem oni odaju počast nekom svom svecu.

Arhitektura koja čeka bolja vremena

Grad izgleda kao mješavina predivne arhitekture koju je netko zaboravio urediti za goste i gradilišta koja to nisu, jer hrpe kamena koje su se urušile samo stoje, bez namjere da se skoro podignu. Šarene boje pročela su blijede, zidovi oguljeni k’o, žbuka otpala, a nerijetko je otpala tj. propala i čitava zgrada.

Zgrade se prodavaju po smiješno niskoj cijeni za strance, po urnebesno visokoj za Kubance. Naš domaćin nam priča o unosnom biznisu koji se razvio posljednjih godina. Stranci ožene Kubanku, čisto forme radi, i onda kupuju nekretnine. Navodno su stranci pokupovali zgrade u centru i čekaju otvaranje granica kada će cijene nekretnina porasti uvis preko noći, a oni postati bogataši. Kaže da najviše kupuju Nijemci i Nizozemci. Za svoju godišnju plaću kupe čitavu zgradu. Za pet ili deset godina prodat će je po 20 puta većoj cijeni. Sada čekaju.

U Havani nema grafita, osim onih podobnih koji veličaju sistem. Jednostavno, za šaranje po zidovima idete u zatvor. Barem su nam tako rekli naši domaćini. Zato je malo zidova išarano. Zidovi su tu da propadaju, kao što većina zidova u predivnoj, i očito nekad grandioznoj Havani, i čini..

Čudno je zapravo kako je uslijed neimaštine grad neobično čist, i neopisivo ugodan za šetnju. Kao da šećeš ulicama svojih baka i djedova, koji su se nekako snalazili, imali male dućane s tek par namirnica unutra. Osjećamo se sigurno. I jesmo. Navodno je Castro bio opak prema onima koji naude strancima, jer zarađuju od turizma. I ako netko ugrozi prihod od turizma, koji je nešto manje od 3 milijarde američkih dolara, ne piše mu se dobro.

Unatoč siromaštvu koji vrišti, odavno nismo u nekoj zemlji vidjeli toliko osmijeha. Kakav Tajland, Kuba je zemlja tisuću osmijeha. Sreća, kazala nam je naša kubanska prijateljica, možda proizlazi i iz toga da Kubanci žive zajedno generacijama. I bake i mame i kćeri. Razlozi su, naravno, ekonomski, no oni su tako bliži i jedni drugima podrška. Kad nemate puno, zahvalni ste na onom što imate.
Tko je ikad pročitao par knjiga iz psihologije zna koliko potpora i korijeni igraju bitnu ulogu u čovjekovoj psihičkoj stabilnosti.

HRANA I RESTORANI NA KUBI

Kuba nije kulinarska meka, s tom smo činjenicom bili upoznati prije dolaska. Većina restorana pripada državi i menu je prilično dosadan, s piletinom kao glavnim hitom uz dodatak riže s grahom (congri), pečena ili pržena svinjetina, prženo voće i povrće, ajiaco (krumpir, povrće, meso i gomolj), mango ili papaya. Potonju voćku zovite “Frutta bomba” jer Kubancima riječ “papaya” označava ženski spolni organ.

Postoje i privatni restorani, tzv. Paladares koji su nužno manji, s do 50 sjedećih mjesta, no recenzije i tih restorana na internetu su uglavnom bile osrednje. Da, pokušali smo se pripremiti prije odlaska provjerom recenzija na Foursquareu i Tripadvisoru (dobro da jesmo, jer smo otkrili par pravih dragulja!)

Prvi dan nas je zavarao jer smo završili na dva mjesta koja su nas oduševila – O’Reilly, državni kafić gdje se melje kava i jedu ukusni sendviči te La churrateria, izuzetno malo i hipstersko mjesto u Havani Vieji, s odličnom atmosferom i simpatičnom hranom po pristojnoj cijeni od cca 4.5 CUC-a. Red je tamo vječan, u bilo koje doba dana. Uvjerili smo se to pokušavajući tu doći iznova i nikad nam nije uspjelo. A nismo oni koji čekaju sat vremena u redu.

Sutradan smo krenuli niz Malecon, havansku rivu dugu par kilometara, i namjerno završili u restoranu El Litoral, koji po recenzijama drži visoko drugo mjesto najboljih kubanskih restorana. Ali i po cijenama od prosječnih 15 CUC-eva za glavno jelo. Stoga smo uzeli juhu i predjelo i zaključili da ćemo jesti ipak negdje gdje je jeftinije. Nakon toga smo iskusili da je jeftinije uglavnom bezličnije i neukusno te da je 15 CUC-eva prosječna cijena jela u boljim restoranima poput Cafe del Oriente na Piazzi del San Francisco u staroj Havani. Za napomenuti je da smo u El Litoralu pojeli najbolju juhu od školjki u životu i da je ovaj restoran, za razliku od mnogih, imao WC papira u toaletu, nešto što ne možete očekivati na većini mjesta.

Odlučili smo isprobati paladar blizu naše case, u oronuloj ulici u Havani Vieji, no kad smo vidjeli da piletina košta 12 CUC-eva, digli smo se i otišli na mjesto za koje se Lonely planet kleo da je dobar. E pa mi vam sad kažemo da ako ikad završite u Havani, ne idete u restoran Lamparilla. I da je bolje za sve, osim gazdi restorana, da nikad ne završe u tom vodiču jer se hrana ima tendenciju pogoršati jednom kad vam Lonely Planet osigura stalni priljev gostiju. Ne samo da je hrana bila odurna (a to je zaista ružno reći za bilo koju hranu), nego nam se konobar nije uopće obratio osim kod narudžbe i pritom je sebi unaprijed naplatio uslugu cuverta 3.20 CUC-eva. To je bio prvi restoran ili kafić s takvom praksom. Toliko su bahati da sam jedva čekao doći na Tripadvisor i ostaviti najgoru ocjenu za sve buduće namjernike.

Restoran La Guarida, na 3. katu oronule, no nekad velebne zgrade u centru Havane, u koju nikad ne biste ni pokušali ući koliko napušteno izgleda izvana, nismo uspjeli isprobati jer je stol bez rezervacije nemoguće dobiti. Ono što smo od hrane vidjeli u prolazu dok su konobari nosili tanjure sretnicama koji sjede bilo je očaravajuće. A mi smo malo pognute glave otišli u španjolsko-kubanski restoran Los Nachos, točno nasuprot Capitolia, jer je Foursquare ekipa tako preporučila. Bez rezervacije čekali smo 10-ak minuta da se popnemo u impresivno uređen restoran s isto tako impresivnim menijem. Probali smo krem juhu od školjaka i ribe, koja je bila nešto najčudnije morsko nešto što smo pojeli u životu. Ne loše, samo čudno. Kao neka krema, ali bljutava.

Za predjelo smo dobili tvrdo prženu svinjeću kožu koju nismo uspjeli slomiti ni rukama, ni priborom, pa se nismo usudili lomiti ni zube na to, imajući u vidu slomljen zub koji je draga dan ranije zaradila u restoranu na izletu u Vinalesu, no do toga ćemo tek doći. Ostatak plate bio je bezlična kombinacija kozica, piletine i pečene banane, s običnim umakom od rajčice. Obzirom da smo stvarno bili spremni na lošu kubansku hranu samo smo se smijali što smo je i doživjeli. Stvarno je loša, a tome pridonosi činjenica da im kronično nedostaje začina, poput obične soli. Glavno jelo su bile kozice flambirane u rumu, koje je izgledalo impresivno dok su ga nosili prema stolu, s vatrom koja se dizala u zrak 30-ak centimetara. I to je jedino bilo impresivno, jer je jelo bilo, pogađate, bezlično. A na stolu nema soli ili papra, to nećete vidjeti baš nigdje! Ništa, pojeli smo to uz smijeh i izraze koje rade djeca kad moraju pojesti hranu koju ne vole, ali je mama tako naredila. Barem je sangria bila dobra, iako je litra koštala 11 CUC-eva.

Čitavu smo večeru planirali otići u “rupu u zidu” po pizzu od 1 pesosa. Da, rupa u zidu je stvarni pojam, otkad je sistem omogućio privatnu praksu Kubancima pa su Havanci iz centra s pristupom cesti svaki komad kuće pretvorili u nešto za prodaju. Tako mnogi prodaju pizzu, kubanski fast food. Sladoled koji smo probali iz jedne takve rupe bio je odličan, tim više jer nije na kuglice nego iz onog automata koji nam je značio sladoled čitavo djetinjstvo u Jugoslaviji. Nisam nostalgičar, izuzev par dobrih stvari. Hrana je jedna od tih.

Kad smo već kod ceste i hrane, u Havani ulice mirišu na voće. Pravo, ne GMO, voće koje samo s dva štanda zamirišu čitavu ulicu. A rajčice imaju okus po onoj rajčici koju su naše bake imale prije 20 godina. Smišljali smo kako da osušimo te rajčice i odnesemo sjeme doma, da posadimo tu sortu u Hrvatskoj i čuvamo ga. Piletinu baš ne možemo nositi, a tako je slasna i žuta. Kao i jaja. Zaista povratak u djetinjstvo.
Ono što nemaju jest tjestenina, a ne poslužuju baš ni kruh, osim uz doručak. I taj kruh je žut, od tih jaja. A nemaju ni fast foodeve. Nema tu McDonalds’a, sendviča s nogu ili pizza cuteva. Uskoro će ih vjerojatno biti, no stignete još otići dok veliki lanci ne stignu i hrana postane ista posvuda. Možda je kubanska hrana loša, ali je barem njihova. Osjećaš da si negdje drugdje.

A pića? Kuba je jedna od zemalja gdje Coca-Colu nećete moći lako kupiti. Nema je posvuda. U 17 dana putovanja po Kubi, tek smo na lokalnom aerodromu pored Havane vidjeli ovaj popularni napitak. Drugi su nam rekli kako su uspjeli kupiti Coca-Colu u nekim trgovinama u Havani te u svojim resortevima, ali da nije istog okusa kao ona na koju su navikli jer se proizvodi u Meksiku. Obično se posvuda nudi lokalna verzija cole – Tukola.

Glavno alkoholno piće je rum, dakako. I daiquiri, nacionalni koktel kao i Cuba libre. Po daiquiri se tradicionalno ide u La Floriditu, gdje je Hemingway još uvijek za šankom (no sada u bronci), no ako ne volite da vam nešto naplate triput skuplje samo zbog povijesti, daiquiri popijte na drugom mjestu. Jednako je dobar.

Imaju nekoliko domaćih brendova pive, među kojima su kod stranaca najpopularniji Bucanero i Cristal. U prosjeku ćete bocu ovih piva platiti 1 CUC, što je 1 USD. Cacique i Mayabe su popularniji među lokalcima jer su jeftinija (10 piva platiti ćete 7.5 američkih dolara, tj. nekakvih 50-ak kuna.

Vino je pak, kako bismo rekli, srednja žalost. Nemaju baš puno prakse u pravljenju vina, jer je to tek relativno friški sport iz Pinar del Rija. Usporediti ga ne mogu s nijednim poznatim vinom, toliko je specijalno. Specijalno loše.

HRANA U RESORTEVIMA

Evo vam jedan “tip”: Ako izgledate mlađe ili barem jako zaljubljeno, kod rezervacije napišite da ste mladenci. Imat ćete par sitnih, ali bitnih benefita. Poput nas. Na honeymoon foru dobili smo odličnu sobu, ali dobili smo i besplatnu romantičnu večeru u jednom à la carte restoranu u sklopu resorta.

Resortevi imaju buffet restorane, ali i zasebne “finije” restorane. Meniji u tim restoranima su nešto drugačiji, ovisno o tome radi li se o npr. talijanskom ili kreolskom restoranu, i za njih morate rezervirati mjesto. Za talijanski čak 3 dana unaprijed. I tu je hrana uključena u cijenu smještaja, no imate pravo samo triput na takvu posebnost, barem u resortu gdje smo mi bili-sa “samo” 4 zvjezdice.

Nas kao “mladence” je čekala rezervacija u talijanskom restoranu 2 dana nakon dolaska. I iznenađenje: jedini smo u restoranu dobili “special dinner”, nešto van menija. Nismo to očekivali pa smo jedva čekali vidjeti što je to. U jednom trenu, sinulo nam je da bismo mogli dobiti jastoga, nešto što svi preporučuju da isprobate u jednom od restorana na plaži, što zasebno plaćate. I zaista, nakon 50 minuta čekanja stigao je ogroman jastog friško s grilla, na tanjuru zajedno sa savršeno pečenom janjetinom i rižotom i pire krumpirom kao prilozima! Večera je bila savršena. Jastog pripremljen da se lako odvaja i topi u ustima, a janjetina medium pečena i s umami efektom.

Janjetinu u buffet restoranu toliko ispeku da je jedva režeš koliko je “done” pa smo bili presretni na ovom poklonu. Kubanci vole da je sve jako pečeno, od ribe do mesa, kako bi 100% zaštitili goste od mogućeg trovanja obzirom da često nemaju baš ogromne škrinje za pohranu hrane.

Kad je gužva, zna nestati određene hrane pa je najbolje doći 20-30 minuta pred zatvaranje jer većina gostiju ode, a hrana još uvijek stiže. Tada imate svega na raspolaganju.

Ako volite dobru kavu, na Kubi ćete uživati. Kubanci kavu spremaju poput nas pa ćete dobiti kvalitetnu jaku kavu. Imaju i vodenaste američke verzije, naravno.

O INTERNETU I PREKLOPNIM TELEFONIMA

Široko dostupnog interneta nema, to je jedna od općepoznatih stvari u vezi Kube. Ipak, Kuba se u posljednje vrijeme od dolaska Raula na vlast pa sad s predsjednikom Miguelom Díaz-Canelom ipak dosta mijenja pa tako ima sve više javnih hotspotova, a i oglašavanje putem Airbnba je moguće.

No ipak nema interneta gdje god ti srce poželi uploadati fotografiju na Instagram.

Mi smo npr. na otoku Cayo Coco odabrali hotel za koji je pisalo da nema wi-fi, i da ga ne možete ni kupiti po satu, no ispostavilo se da su wi-fi kartice od 4.5 CUC-a za sat vremena dostupne i tu. Zgodno je što nema mreže osim u krugu glavne hotelske zgrade i što je skup, jer vas to fino prisili na odmor od ekrana. A opet imate internet ako trebate provjeriti e-mail za posao, uploadati fotografiju na Instagram, pohvaliti se prijateljima na Facebooku da se kupate dok oni cmolje u uredima.

Internet je brz i dobro da je tako obzirom na cijenu. Zgodno je i što ne morate karticu iskoristiti odmah, nego koristiti u više navrata/sesija. Samo treba pripaziti da se isključite, a za to nije
dovoljno “ubiti” wi-fi na mobitelu, nego ukucati u URL 1.1.1.1. i potvrditi kraj surfanja.
Kubanci imaju jednog operatera Cubatel, koji radi samo s našim VIP-om, i to ne ako imate bonove. SMS-ovi stižu normalno i na bonove, ali slanja natrag nema.  HT tu možete zaboraviti, barem je nama bilo nemoguće odraditi išta s tom mrežom.

Malobrojni Kubanci koji su željeli pričati , priznali su nam da postoji njihov paralelni internet, odnosno kubanski intranet, naravno zabranjen od vlade, pomoću kojeg su spojeni međusobno, ali ne i sa svijetom. Vlada je svjesna toga i strogo kontrolira unos hardvera i softvera u državu pa na listiću kojeg ispunjavate priliko ulaska u Kubu morate posebno označiti ako i koliko nosite npr. mrežnih kabela, had diskova ili neke druge tehničke opreme.

No Havana od 2015. godina ima više javnih hot-spotova gdje Kubanci mogu pristupiti internetu. Prepoznat ćete ta mjesta po mnoštvu okupljenom na jednom mjestu kako zure u telefon.

Ni telefonija nije napredna.
Zvonjava kućnog telefona kod nađih havanskih domaćina u casi particular podsjetila nas je na 80-ete koje smo gledali u seriji “Crno-bijeli svijet” nedavno, a mi stariji proživljavali osobno. No vidjeli smo i mobitele koji malobrojnih pojedinaca koji to ponosno pokazuju na cesti. Uglavnom su to mali mobiteli na preklop, to je glavni hit. Upoznali smo i čovjeka s iPhoneom, vlasnika kafića na Piazzi Vieji, centralnoj havanskom trgu, koji nam je sam došao do stola vidjevši da imamo dobre smartphoneove i pokazao da on ima telefon.

Kad si van, Kubanci se snalazetelefonskim govornicama koje su posvuda i koje su gotovo uvijek zauzete. Ljudi trebaju komunicirati, a govornice su, znamo i sami, vrlo praktična cestovna rješenja kad nemaš mobitel.

O PALESTINCIMA I TAKSISTIMA

U Havani se osjećate sigurno kao turist. Stopa kriminala je iznimno mala, otmica nema, a ni priča o bilo kakvim krađama, čak i kad pogledate online recenzije drugih gostiju. Postoje jineteros, tj. tzv. dosadnjakovići maheri koji će vam pokušati prodati priču i žicati pare, a sve u zamjenu za osobnom koristi. Naivnog stranca pitat će ima li vatre i odvući će do krive case particular, do restorana svog kompića ili vam pak odmah pokušati prodati knjigu Agathe Christie na češkom iako niste Čeh. Kubanci su uglavnom snalaze, to im je glavno zanimanje. Nezaposlenost je visoka jer ljudi ne žele raditi za 40 CUC-eva, kad od turista mogu dobiti više: fotkanjem u narodnoj nošnji, svirkom, taksiranjem ili dosađivanjem.

Jednostavno im je draže raditi na crno, jer je i bijelo prilično crna slika. No ako poželi, Kubanac može lako dobiti posao, naravno, u državnoj službi. Kao nekad u Jugoslaviji.
“Taxi, my friend?” čut ćete barem 300 puta dnevno, i uopće ne pretjerujemo. Kao i raznorazne ulete, gdje vas pitaju otkud ste pa kad spomenete Hrvatsku, spomenu ili Tita ili Modrića i Rakitića i krenu “prijateljski” preporučivati gdje trebate ići. Ovdje je dalmatinska drskost moje drage bila isplativa jer bi ih se brzo riješila, za razliku od drugih turista koji su ih pristojno pokušavali odbiti i po 15 minuta.

Gledali smo takve prizore sjedeći na terasama kafića i smijali se kad bi turisti pokušavali biti fini i na kraju ili odustali i išli s njima ili postali napokon bezobrazni. Jer jednostavno to morate biti ako ne želite 8 sati dnevno slušati nagovaranja. Naposlijetku, došli ste istražiti grad, vidjeti nešto, a ne da vam dosađuju po čitav božji dan. Mislim da ovdje svi vrlo brzo nauče glavni izraz “Deja me”, koji znači “Pusti me.” Do tog stupnja bahatosti ne morate doći jedino ako naleti neki od policajaca koji kruži ulicama i uglavnom služi da vam skine s grbače nekog dosadnjakovića.

Kako smo doznali, vojnicima i policajcima je najbolje. Vojnici još uvijek dobivaju državne stanove, jedini na Kubi, dok policajci imaju iznadprosječnu plaću. Kvaka s policajcima je da su uglavnom s drugog dijela Kube, iz Santiaga, iz istog razloga zašto na dalmatinskim otocima rade policajci iz unutrašnosti Hrvatske – da ne popuštaju lokalnom stanovništvu, tj. rođacima. Obzirom da su iz istočnog dijela Kube, Havanci ih zovu Palestinci. Tih “Palestinaca” ima na svakom koraku, uglavnom da spriječe ljude koji dosađuju turistima, ali i da kontroliraju crno tržište koje naprosto cvijeta.
Jer su i krave koje seljak ima “državne”, tj. moraju se prijaviti vlasti kako ih slučajno seljak ne ni ubio i to prodao te tako zaradio.

AMERIČKI AUTOMOBILI, LADE I PEUGEOTI

Država kontrolira i automobilski sektor. Stari američki automobili iz 30-ih nisu tu iz romantičnih razloga, već zato jer do nedavno Kubancima nije bilo dozvoljeno kupiti auto. Pa su stare održavali i pazili k’o oči u glavi, a danas su im glavna turistička atrakcija i glavna zarada u gradu. Na njima na Kubi možete mnogo zaraditi. Takav nesređeni auto košta oko 5000, a sređeni i do 20 000 CUC-eva. Turisti skupo plaćaju vožnje u njima, iako ih zaista nema malo. Rekli bismo da ti stari automobili čine 1/4 svih automobila na cesti. A automobila je jako malo. Usred bijela dana na aveniji sa šest traka toliko je malo prometa koliko u Zagrebu to nije 5. kolovoza u 4 ujutro. Ne čudi ako vam kažemo da Peugeot 206 ovdje košta 91 000 dolara, aka CUC-eva. ‘Ko to može platiti! Vidjeli smo možda svega 3 takva Peugeota, koje očito vozi ovdašnji stranci ili popularni pjevači.

A Volge i Lade? Lade su posvuda, stare i nove. Nova je dizajnom ista kao stara iz 80-ih, što je pomalo smiješno, a voze ih glavne gradske face koji unutra stave velike zvučnike da ih čitav grad čuje. Ima tog još i u Hrvatskoj po nekim selima i seoskim umovima u gradu, pa nam je psihologija toga “neka selo vidi i čuje tko ima para” prilično poznata.

Obzirom da automobila ima zaista jako malo, prometnih gužvi nema. Usred dana možete hodati nasred ceste i auto će vas mimoići. Možete fotografirati 8 kilometara dug Malecon sa šest traka usred bijela dana, a da vam u kadru ne bude nijedan auto. Zato je autostopiranje na Kubi sasvim normalna stvar. Ljudi se moraju kretati, posebno između mjesta pa je palac gore vrlo česta pojava, posebno na cestama van grada. Toliko je ljudi koji čekaju neki prijevoz da čak policija zaustavlja automobile kako bi u njih ukrcala autostopere i tako pomogla ljudima da stignu na odredište. Nerijetki prizor su i ogromni kamioni prepuni ljudi, jer su pretvoreni u nekonvencionalne autobuse. Sve što ima kotače je u redu za prijevoz.

Za odlazak u polja služe konji pa su kauboji čest prizor izvan Havane, kao i konji sa zapregama. U gradu postoje i rikše, koje se na Kubi zovu bicitaxi i s kojim vozač može prevesti dvoje ljudi. Pogodni su za manje relacije, posebno za uži centar no izgledaju vrlo neudobno. Kako su ceste u užem, starom, centru napravljene od kamenih ploča punih rupa, truckanje u bicitaksiju nije najudobnija stvar, posebno nakon ručka. Mi to nismo isprobali, jer nam je šetnja ipak preferirani oblik “prijevoza.”

O EKONOMIJI I SNALAŽENJU

Rusi su do 90-ih bili glavni uvoznici šećera s Kube i držali 80% ekonomije, koja je pala na koljena preko noći. Zato se Kuba otvorila prema turistima 1993. godine, a sistem je malo i popustio i prema privatnim iznjmljivačima kada su ljudima dali mogućnost da iznajmljuju sobe u svojim stanovima, da otvore male restorane i da nekako pokušaju preživjeti, unatoč i dalje ogromnim nametima. Od svoje privatne zarade državi daju i do 80%, od čega najbolje prolaze pjevači koji daju samo 15% zarade državi. “Non é facile” ili “Nije lako”, uzreka je svakog Kubanca.

Preko 3000 casi particular u Havani i oko njih 500 u Trinidadu govori da je turizam jedini spas za nešto normalniji život. Kubanac će vam iznajmiti svoju sobu i spavati tko zna gdje, samo da zaradi. Kad smo došli u našu casu particular, zapravo omanji stan s dvije sobe i dnevnim boravkom, u jednoj su sobi već bili neki Nijemci, dok smo mi dobili drugu sobu. Kad su Nijemci otišli nakon 3 dana, naši domaćini su se uselili u tu sobu. Tad smo shvatili da oni u tim sobama inače spavaju, a ne da im služe samo za iznajmljivanje. Znali smo da smo u njihovom stanu, jer su stalno bilo u dnevnom boravku i spremali sebi hranu u kuhinji, no mislili smo da imaju svoje sobe. Imaju da, samo što kad dođu gosti njih 7-8 spava u jednoj sobi da bi s drugom zaradili.

Zaista treba stanovati u casi particular, da bolje upoznaš Kubu, da imaš dodir s realnošću i da poštuješ to što dobiješ kao gost.

Mi smo znali i španjolski pa smo mogli i pričati s našim domaćinima i stvarno nekako postali bliski tih tjedan dana u Havani, koliko čovjek može biti blizak s nekim pri takvim susretima. Jako smo sretni zbog odluke da nismo odsjeli u hotelu i da smo pomogli ljudima da zarade, a sebe obogatili za veliko iskustvo.
Oni koji iznajmljuju moraju plaćati državi određeni namet, imali ili nemali goste, pa je manjak interneta tu stvarno velika stvar. S uvođenjem airbnba, ali i otvaranjem Kube prema svijetu nakon dogovora s Amerikancima, stvari se lagano mijenjaju. Naglasak je na lagano.

Kao što smo već ranije spomenuli, crno tržište cvijeta na svim razinama. Kad država kontrolira sve, i to uz velike namete, takvo što ne čudi.
Kontroliraju se čak i krave. Seljak ne može prodati kravu ili je ubiti bez znanja vlade, i svaku novu kravu obavezno mora prijaviti državi. Pola kile govedine košta nedostižnih 9 CUC-eva (da ponovimo, to je oko 1 USD ili 1 Euro, kad smo mi bili) za Kubanca, dok na crnom tržistu iznosi “samo” 2.5.

Kad smo pitali Kubance kako preživljavaju s tako niskim plaćama, odgovor je bio gotovo univerzalan – “Snalazimo se.” Opet nešto što zvuči hrvatski i poznato.
Eto, još nemaju fiskalizaciju pa se najbolje snalaze ugostitelji i prodavači, a čest prizor su i ljudi koji vade željeznu armaturu iz urušenih zgrada ili skupljaju limenke i plastiku, kako bi to dalje prodali kao sirovinu.
Ako ste bili u Lisabonu, vidjeli ste napuštene zgrade po centru koje čekaju da se uruše same od sebe kako vlasnici ne bi plaćali skupi restauraciju, no ovdje ljudi čekaju da se uruše kako bi iskoristili materijal za preprodaju.

KINESKA ČETVRT

Smiješno je kad dođete u kinesku četvrt i shvatite da Kineza uopće nema. Bili su tu do početka revolucije i s dolaskom Fidela pobjegli. Sada se tamo jede hrana koja je i kineska i kubanska i talijanska, i općenito nema veze s nikakvom Kinom.
Nisu Kinezi bili jedini koji su pobjegli 60-ih. Učinili su to mahom svi bogati i Fidela tako riješili opozicije, ostavivši prazne krasne kuće u predjelu Miramar gdje su sada uglavnom strane ambasade i kuće koje unajmljuju stranci koji tu rade. Nekadašnji sjaj Havane vidljiv je posvuda, ta grandioznost arhitekture i mješavine raznih utjecaja, skrivene nažalost iza raspadnute žbuke ili u potpunosti urušenih ugrada od dotrajalosti.

OTOCI KOJI NEMAJU VEZE S KUBOM

Nakon Havane i Vinalesa, željeli smo otići nekamo na kupanje. U planu nam je još i posjetu Trinidad, no to ćemo naknadno. Rezervirali smo hotelsku sobu u jednom resortu na otoku Cayo Coco (cayo znači “otok”), izbjegavajući Varadero u kojem su hoteli nanizani jedni do drugo ko perle. Cayo Coco nudio je nešto mirniju sliku, s ružičastim flamingosima i dupinima. I nismo pogriješili.

Otok na sat vremena vožnje avionom od Havane, s plažom dugom 8 kilometara na kojem je nekoliko resorteva, no nisu nakrcani jedan do drugog te nemate osjećaj gužve. Odsjeli smo u najjeftinijem hotelu, sa “samo” 4 zvjezdice-Hotel Colonial, ujedno i prvi resort otvoren 1993. godine kojeg je osobno otvorio Fidel Castro. Hotel je preuređen 2005. godine i u odličnom je stanju. Sastoji se od 18 zgrada na 2 i 3 kata, pa imate osjećaj da ste u manjem naselju s puteljcima između palmi i
drugih biljaka. Želite li mir, i pogled na ocean, tražite zgradu broj 18 jer je idealna. Zadnja je u nizu, a sve sobe imaju pogled na ocean. Kasnije mi je draga otkrila da smo “na prevaru” dobili takvu sobu, jer je pri rezervaciji lagala da smo mladenci željni mira.

Svaka soba ima cca 30 kvadrata i balkon, kreveti su ogromni s tvrdim jastucima (ako ste navikli na meke jastuke, ponesite svoj od kuće). Povremeno navečer nestane vode, no to je zaista minoran problem. Ionako ju ne možete piti, a litru i pol flaširane boce dobijete svaki dan u sobu.

Kubanci jako “briju” na klimatizacijske uređaje, pa ćete se nasmrzavati u taksijima, autobusima, ali i sobi kad prvi put uđete jer sobarice namjeste temperaturu negdje između 10 i 15 (!) stupnjeva. Valjda se većini gostiju tako sviđa. A većina su Kanađani, koji čine 95 % svih gostiju na Cayo Cocu, ali i 35% svih gostiju općenito na Kubi. Navikli na hladno, valjda.

KANAĐANI GLAVNI GOSTI

Kanađana u kubanskim resortevima ima toliko da i konobari u talijanskom (!) restoranu nose kravatu s kanadskom zastavom, a javorov list je i na brojnim drugim “kubanskim” mjestima poput štanda za churros, njihovu vrstu duguljastih krafni. To je ta Kuba koja nema zapravo ni veze s Kubom.

Kuba  je Kanađanima udaljena samo 3 sati leta koji košta oko 600 dolara pa im je ova zemlja pogodno da skupe vitamina D koji im nedostaje obzirom na niske temperature kod kuće koje ih tjeraju da ne
izlaze iz kuće mjesecima. Barem su nam tako ispričali razni Kanađani susjedi na ležaljkama na plaži.

Većina ih je na Kubi bila više od 10 puta, no nitko s kim smo pričali nije se ni maknuo iz resorta. Nisu bili ni do Havane, za Trinidad većina nije ni čula, kao ni za delfinarium koji je na plaži do! Ovo potonje je čudno za obitelji s djecom koja bi sigurno bila oduševljena plivanjem s dupinima. Rekli su nam da je njima savršeno dobro doletjeti tu na sunce i da im ne treba istraživanje okolo. Ne zanima ih život na Kubi, priznaju, siromaštvo je tuđi problem.

Kanađani imaju direktan let za Cayo Coco, gdje ih dočeka bus i odvede do all inclusive hotela. Tamo se nalijevaju alkoholom po čitav dan. Gospođe zvižduću za Kubancima i rijetkim mlađim frajerima u resortu, a navečer kad krene salsa na terasi krene i trljanje o Kubance koji im pjevaju. Uvaljuju im po 10 CUC-eva i namiguju, a Kubanci rolaju očima i smiju im se čim se odmaknu. Zabavno je gledati tu reviju neukusnog ponašanja, za razliku od scena koji pokazuju da se malo iživljavaju jer mogu.

“Rabljena jaja”

Primjerice, ujutro u buffet restoranu, jedna žena naručuje kajganu i nakon 10 sekundi mijenja mišljenje jer je krivo naručila te traži jaje na oko. Kuhar stavi peći jaje na oko. Čovjek iza nje traži kajganu, i kuhar mu daje jer je taman gotova ova od gospođe koja se predomislila na što ovaj drekne: “Ne, hoću nova, ta su rabljena!”
Rabljena? Tek su se krenula peći, nitko ih nije taknuo, no on hoće ista takva ali da se peku ispočetka, iako je vidio kad ih je ovaj stavio peći. Razlog koji je rekao dok je objašnjavao svima nama okolo: on nije naručio ta jaja, on bi druga dva.

U zemlji gdje je siromaštvo na svakom koraku, on želi da se baci kajgana. Uzimam tu kajganu umjesto Kanađanina i kuhar se nasmiješi i zahvali.

Bilo je takvih scena nažalost dosta.

O KUBANSKOJ MODI I HRVATSKIM BOROSANAMA

Borosane su osvojile Kubu! Ne samo da je moju suprugu prepoznala druga Hrvatica u jednom WC-u jer je nosila te blagajničke cipele, nego su se za njom okretali razni profili ljudi na cesti. Od mama i kćeri pa do mladih, vrlo mladih dečkiju, svi s istim komentarima “Gle cipele kako su lijepe.” Ona zna španjolski pa je ulazila u dijaloge s njima dok sam ja gledao taj sjaj u njihovim očima i odlučio na povratku pisati Borovu. Moraju početi izvoziti! Nevjerojatno, borosane su na Kubi zadnji krik mode. I to one obične crne, ne fensi u bojama i dizajnu. Borosane su mojoj dragoj dale toliko pažnje da je to zapravo bilo i smiješno, obzirom da su one meni i dalje prilično ružne. Navodno su beskrajno udobne i nemaš ih potrebu razgraziti i odraditi dva-tri žulja dok “savršeno ne sjednu.” Kupila ih je nakon puno putovanja na kojima je noge ubijala japankama, sandalama, tenisicama i cipelama, i na kojima sam nosio zalihe flastera da možemo nastaviti hodati. Na kraju je kupila Borosane samo za ovaj put, misleći da ih na socka Kubi nitko neće ni skužiti koliko loše obuće i sami imaju. Eh kako je u krivu bila. Ne samo da su borosane nešto najudobnije na svijetu, nego su eto i predmet požude.

Što se kubanske mode tiče, kod žena je posljednji krik mode nositi mrežaste čarape. Ako imaju uzor na sebi, tim bolje No bitno je imati mrežaste čarape.

Gospođe ne nose dugačke suknje i haljine šarenih boja, niti im u kosi stoji cvijet, kao što stoji na reklamama. Takvo što ćete i vidjeti jedino za potrebe reklame, a škljocaj fotoaparata prema njima stajat će vas 1 CUC. Obične gospođe i dalje vole šarene boje, no suknje su uske, kao i hlače, a cvijeća nema baš nigdje blizu njih.

IZLETI NA KUBI: ŠTO I KAKO

Na izlete iz Havane najbolje je da pogledate informacije na internetu prije samog putovanja i rezervirate neki od aranžmana. Izleti se, naravno, nude i diljem Havane, a svakako je dobro otići barem do doline cigareta Vinalesa ili na neki od otoka.

Ako ste na otocima, poput Cayo Cocoa, znajte da ste prilično udaljeni od svega i da izlete trebate pomno planirati. Organizirani izleti se događaju strogo određenim danima, pa ako ih propustite, ostaju vam vlastiti aranžmani – unajmljivanje auta ili taksija. Rent-a-car nije najbolja opcija jer su ceste čudno označene, Google maps vam neće pomoći, a i riskirate novac i slobodu. Vjerojatno će sve biti ok, ali nas su dva slučaja poznanika dobro razuvjerila.

Naš poznanik je prije par godina unajmio auto i po povratku su ga tražili da plati 500 eura štete jer je navodno ogrebao auto. Bio je, srećom, pametan pa je auto prije preuzimanja fotkao zajedno s tipom koji mu je izdao auto te se pozvao na policiju. Tip je odmah odustao od tjeranja prijevare. Drugi prijatelj nije bio toliko sretan jer je doživio sudar i proveo je par mjeseci (!) na Kubi pokušavajući dokazati da nije bio kriv.  To su izrazito rijetki slučajevi, no pravda na Kubi nije naklonjena strancu unatoč posvećenosti turizmu te je bolje kloniti se potencijalno loših situacija.

Taksiji jesu skupi, no jeftiniji od živaca. Jednodnevni izlet do Trinidada košta 250 CUC-eva aka eura, no ipak je to 4 sata vožnje u jednom smjeru. Na izlete je ipak najjeftinije ići organizirano autobusima. Na internetu možete rezervirati termine.

Na Kubi je super i ako želiteroniti s bocama ili bez na koraljnim grebenima. Za takvi što idealna je Guadalavarca, na istočnom dijelu Kube, no možete i napraviti izlet s drugih mjesta. Dvosatno ronjenje bez boca na koraljnjim grebenima košta 20 CUC-eva po osobi.

Preporuka koju smo dobili bila je i da obvezno posjetimo Playu Pilar na susjednom otoku Guillermo jer nema resorteva, a i pijesak je bjelji i mekši. Ono što nam je izvuklo osmijeh na lice su Kubanci koji se tu kupaju, na samim rubovima plaže. Na plažama ispred resortea ih nismo mogli vidjeti. Naime, do 2008. godine Kubanci nisu uopće smjeli biti u resortu, a nema ih ni sada jer si to ne mogu priuštiti. Kako je ulaz do plaže uglavnom preko resorteva, Kubanaca nema. Baš šteta.

RUŽIČASTI FLAMINGOSI I PLIVANJE S DUPINIMA

Kuba nema opasnih životinja i dom je predivnih ptica, guštera, dupina, barakuda i kornjača. Nabrojao sam, dakako, samo par vrsta, a za većinu njih se trebate potruditi da ih ugledate jer nemaju običaj biti
u blizini ljudi. Osim ptica, posebno albatrosa i lešinara koji kruže nebom u potrazi za hranom.
Volite li dupine, obvezno posjetite neki od dva delfinariuma.

Plivanje s dupinima dostupno je u Cienfuegosu pored Trinidada, ali i na Cayo Guillermu koji je otok do Cayo Coca. 15 minuta s dupinima koštat će vas 65 CUC-eva, ali to iskustvo ćte više pamtiti od novih hlača koje možete kupiti u Hrvatskoj za te novce.  Do delfinariuma se lako stiže autobusom koji  ide od hotela do hotela, pa se nećete istrošiti na prijevoz. Treba jedino paziti da ne idete nedjeljom jer ne radi. Odmah do delfinariuma , u močvarnom području na prijelazu s otoka Coco na otok Guillermo, nalazi se mjesto gdje se okupljajuružičasti flamingosi, predivne ptice koje svojom bojom prkose prirodi. Nemaju potrebu za prilagođavanje jer tu grabežljivaca baš i nema. Dok su živi nisu zanimljivi lešinarima,a albatrosima su preveliki.

Plivanje i interakcija s dupinima koštat će vas nemalih 110 CUC-eva, dok ćete 15-ak minuta samo interakcije s njima u bazenu platiti 65 CUC-eva. Za to vrijeme će vas dva dupina zabavljati, ljubiti, dati da ih grlite i mazite i s njima plešete. Iskustvo koje sigurno nećete lako zaboraviti.
Ružičasti flamingosi su odmah preko puta delfinariuma (ali i na brojnim drugim močvarnim područjima na otocima- da, otoci su u unutrašnjosti strahovito veliko močvarno područje bogato predivnim pticama, među koji su sigurno najljepši bijeli i ružičasti flamingosi).

SUVENIRI

Kubaske cigare, majice s likom Che Guevare i beretke s petokrakom, bongo bubnjevi i zvečke. To su otprilike suveniri koje možete kupiti u Havani. Nemate čak ni one “Moja sestra je bila u Havani i sve što imam je ova majica”. Nema masovne proizvodnje, nema izbora.

Na plaži prodaju nakit od školjaka i puževa, no nema štandova nego je prodavač obično čuvar plaže koji se u nekom kutu plaže pretvara da slaže narukvicu za sebe jer je prodaja zabranjenja. Pa ideš do njega kao da ideš do dilera.

TRINIDAD, MORON I ILUSION

Nakon nekoliko dana plaže, otišli smo na izlet u Trinidad. Mi smo na izlet išli s otoka, a ako krećete iz Havane, autobusna karta košta oko 25 CUC-eva i put traje 5-6 sati vožnje. Viazulov autobus kreće dvaput dnevno iz Havane i najbolje je doći oko sat vremena ranije da uhvatite mjesto, a želite li ne brinuti oko rezervacija i želite ugodniju vožnju mini-busevima, Transtur je možda bolji izbor za prijevoz do Trinidada.

Kolonijalni biser Trinidaad nalazi se na južnoj strani Kube, i danas je pod zaštitom Unesca. Dovoljno je malen da ga prošećete čitavog u par sati i fotografirate šarena pročelja predivne arhitekture koju su im donijeli Španjolci, zajedno s bolešću koja je ubila domoroce. Naravno da bi bilo zgodno da smo se u Trinidadu zadržali dulje od jednog popodneva, da smo otišli do 12 kilometara udaljene plaže Ancon, svratili do Santa Clare, no isplanirali smo jednodnevni izlet.

I taj nas je izlet i očarao i iscrpio.
Siromaštvo je u Trinidadu toliko opipljivo da ti je neugodno mahati fotoaparatom ili iPhoenom radi fotografiranja. Dok pijete kavu u zatvorenom restoranu, kroz rešetke vam svako malo netko pruža ruku i moli za milostinju. Zato nitko ne sjedi uz prozor.

Pročelja kuća ističu oznaku za iznajmljivanje soba, jer ovdje se najteže živi od svih dijelova Kube, otkriva nam naš vozač. Trinidad je bio bogat na vrhuncu šećerne revolucije, kada je u obližnoj Dolini šećerana Valle de los Ingenios radilo na tisuće robova početkom 19. stoljeća. Posao sa šećerom održao se sve do početka 90-ih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući izvozu u SSSR, no propašću te države, propale su i šećerane te su se ljudi ovdje našli u položaju da nemaju kome prodati svoju robu. Žive mahom od turizma, koliko mogu. Turizam i turisti jedina su nada da će nešto zaraditi.

Na putu natrag do Cayo Cocoa prolazimo kroz mjesto Ilusion i pomislimo kakve ovdje iluzija baš i nema. Sve je vrlo stvarno.. Uskoro smo u mjestu Moron, gdje žive radnici iz resorteva na Cayo Coco, udaljenom više od sat vremena vožnje.

Na otoku Kubanci ne mogu živjeti, pa stoga svakodnevno putuju na velikim relacijama. Imajući na umu da su prevozna sredstva vrlo rijetka, a nerijetko i spora, znate da put kuća-posao-kuća nije nimalo jednostavan ili ugodan.

PROMET

Ceste na Kubi su loše. Pokrpane i pune grba, kao 5 puta gora verzija stare ceste od Zagreba do Splita. Dionice su najčešće dugo ravnocrte i bez nekih zavoja, a prometala je čudno malo: kao u
dalmatinskoj zagori zimi oko ponoći. No tu ne brojimo zaprežna kola s konjima i biciklistima koji na “autoputu” čine većinu tih prometala i ne šljive automobile ili kamione iza sebe. Neka ih pretječu! Što vozači naravno i rade, osim u blizini policijskih kontrola gdje i po koji kilometar moraš voziti iza njih, jer ti se niti biciklist neće maknuti u stranu, a ti si nadrapao ako ga zaobiđeš preko pune crte.
A pune crte su posvuda, iako je promet rijedak k’o kosa u ćelavog tipa.

Zato je blendanje tj. blicanje kao znak upozorenja na policiju stvar koju rade svi vozači na cesti.  Osim svjetlima, vozači jedne druge upozoravaju gestom ruke. Dva prsta prema dolje, kao naopački znak za pobjedu, znači da je policija na cesti. I nema veze na kojoj je strani, policija će te zaustaviti ako brzo voziš iz bilo kojeg smjera. Kazne su velike i često znače da uz dva-tri prekršaja nećeš dugo još voziti,
a kako auta uglavnom voze taksisti, to znači i da ostaješ bez posla na minimalno šest mjeseci.
Znak s dvije ruke koje čine trokut znači da je policija jako blizu i vozači tada jako uspore pa čak to značilo da voze 10 na sat iza biciklista. Nema zaobilaženja ni malo u stranu!

Ograničenje na otvorenoj cesti je uglavnom 80 km/h, negdje čak 90 km/h, no vozači voze puno brže ako nitko iz suprotnog smjera na dane znakove svjetlima i rukama. Policija na Kubi nema tako puno šanse kazniti vozače pa “padaju” samo stranci koji iznajme auto. Još jedan razlog zašto treba ići okolo autobusom ili taksijem.

• Kada je najbolje putovati na Kubu?

ŠTO TREBA VIDJETI U HAVANI?

CAPITOLIO – Viši od originalnog Capitola u Washingtonu, ovaj kapitel nadvija se nad čitavom Havanom.

MALECON– 8 kilometara duga šetnica uz more, havanska riva sa zidićem na kojem se preko dana okupljaju ribari koji pecaju, a navečer mladi koji se zabavljaju.

HOTEL NACIONAL- najbolji, ali i najskuplji hotel u Havani, s bogatom poviješću islikanom na zidovima, koji svjedoče o nekad raskošnom životu kockarnica i kabareta. Otiđite tamo na kavu svakako da upijete malo povijesti.

CASA DE LA OBRAPIA – Žuta vila plijeni pažnju svojim lukovima različitih dimenzija, prekrasno ukrašenim posudama, slikama i brojnim drugim zanimljivimostima.

KATEDRALA – Katedrala je prekrasan primjer crkvene arhitekture 18. stoljeća s karakteristikama baroka. Sadrži mnoge kopije djela velikih majstora, poput Rubensa i Murilla.

PLAZA VIEJA – centralni trg s kafićima i restoranima

MUZEJ REVOLUCIJE – oni koji traže povijest, Fidela i Che Guevaru, na ovom će mjestu naći ono što traže. S brojnim originalima i pričama koje ide uz izložbene primjerke, moći ćete doživjeti silovito povijest

MEMORIAL GRANMA– Nalazi se iza Muzeja revolucije, a nudi razgledavanje jahte kojom su se Castro i 81 gerilac vratili na Kubu iz egzila u Meksiku.

CRKVA SVETOG DUHA – Sagrađena 1638. godine, najstarija je crkva u Havani. Unutrašnjost je ukrašena brojnim slikama, a s lijeve strane oltara nalazi se kripta s katakombama.

PARQUE COPPELIA – Ovu zanimljivost svakodnevno posjećuje preko 25 tisuća ljudi. Ovdje, naime, možete uživati u jednom od najjednostavnijih životnih užitaka – sladoledu!

• Putovanje Kuba: 50 zanimljivosti o prvoj komunističkoj zemlji na Zapadu
• Putovanje za Praznik rada: Kuba, Havaji, Sicilija, Maroko među TOP destinacijama
• TOP 25 plaža na svijetu po izboru TripAdvisora
• Top 7 stvari koje morate probati na Kubi
• Požurite na Kubu prije gužve: Amerikanci dobili dozvolu za avionske letove do Kube
• 9 činjenica o Kubi za koje sigurno još niste čuli

PREPORUKE ZA POSJET KUBI:

PREPORUKA 1: U Havani odsjednite u casi particular da bolje doživite Kubu i upoznate domaćine. Smještaj možete rezervirati I preko internet.

PREPORUKA 2: Ne pričajte protiv sistema. Fidel je mrtav, no bolje biti siguran da vam se neće ništa dogoditi. Ako vas zanimaju informacije, pustite Kubance neka vam se sami otvore. Lakše je ako znate španjolski, jer većina ne razumije ni riječ engleskog.

PREPORUKA 3: Na Kubu idite u zimsko doba. Ljeti je more pretoplo za kupanje.

PREPORUKA 4:Zaboravite štikle. Na Kubi su ceste lose, prepune rupa. Opustite se u tenisama i sandalama.

PREPORUKA 5: Odnesite sa sobom koji stariji mobitel ili igračku i razveselite Kubance kojima još uvijek nedostaje puno toga.

PREPORUKA 5: O dobrim restoranima raspitajte se prije puta na internetu. I pijte “cubanu”, njihovu “tursku” kavu.

PREPORUKA 6: Nosite maramice u WC, jer većina nema papira

PREPORUKA 7: Kušajte kubanski sladoled i pizzu “iz rupe u zidu”. Jeftino, a slasno!

PREPORUKA 8: Koktele nemojte piti u razvikanim turističkim mjestima poput La Floridite. Prođite bez gužve i puno jeftinije u barovima okolo.

PREPORUKA 9: Kartice za internet možete kupiti u hotelima za 4.5-6 CUC-eva. Kartica traje jedan sat, no može se koristiti u više sesija.

PREPORUKA 10:Nemojte se nervirati ako 200 puta dnevno čujete pitanje koje ćete čuti je “Taxi my friend?”. Kubanci žive od turizma, a vožnja starim američkim automobilima je unosan posao.

PREPORUKA 11: U taksijima nemojte inzistirati da vam upale taksimetar jer 99% njih to neće učiniti. Inzistirajte da vam unaprijed kažu cijenu vožnje.

PREPORUKA 12: Nosite dugi rukav u torbi, za slučaj da se trebate voziti autobusom ili taksijem. Kubanci vole klima-uređaje!

PREPORUKA 13: Ako iznajmljujete auto, fotografijte gas a svih strana kako vam kasnije ne bi mogli naplatiti raniju ogrebotinu. I na cesti pazite na blendanje i pokrete ruku drugih vozača, oni ukazuju gdje je policija!

PREPORUKA 14: Na izlete je najjeftinije ići organizirano autobusima. Na internetu možete rezervirati termine.

PREPORUKA 15: Ostavljajte napojnicu od 1 CUC-a ako ste zadovoljni uslugom. Kubanci imaju jako niske place pa će im sve pomoći

Imamo super ponudu avio karte za Kubu!

Pošaljite upit