„Znači stvarno idemo? Što trebam ponijeti sa sobom? Vi
ste baš za?“ glas pun nedoumice dopirao je s druge strane telefonske linije.
„Naravno da idemo. S vama ili solo. Svejedno je, ali znamo da ćete se gristi
ako nam se ne pridružite.“ nastavio sam s podbadanjem. Nevjerojatno je kako
jačina želje pojedinca pada proporcionalno s približavanjem datuma polaska. U
početku, kada se priča bazira na ideji, svi dižu ruke u zrak i zamišljaju
filmske prizore vjetra u kosi dok se u kabriolet verziji Cadillaca iz pedeset i
devete usporeno kotrljaju rutom 66, no dan prije putovanja prizor je sasvim
drugačiji, više poput napetog trilera, koji na koncu ima potencijal pretvaranja
u treš horor. Leti odjeća, lete dokumenti, lete poruke, a u stvarnosti se ništa
ne događa. U jednu ruku simpatično, ali priznajem, mnogo puta vrlo
frustrirajuće.
Oduvijek sam volio putovati automobilom. Znam da postoje
jeftiniji načini, atraktivniji, pa čak i slobodniji. No moj pojam slobode
uključuje limenog ljubimca, otvorenu cestu i dragu osobu na suvozačkom sjedalu.
Takav plan sam predstavio svojoj djevojci (koja, srećom, dijeli moje
razmišljanje) kada sam odlučio ostvariti svoju dugogodišnju želju spuštanja od
Zagreba do Dubrovnika jadranskom obalom te povratka kroz susjednu Bosnu i
Hercegovinu. Imao sam na umu da se ne radi o pretjerano ekskluzivnoj,
ekstremnoj ili dalekoj ruti. 1.500 kilometara pretežito asfaltirane stare ceste
nije nešto zbog čega ćete drugima u očima postati avanturist broj 1. Možda ih
čak svojim dojmovima nećete ni zainteresirati tijekom popodnevne kave. Ali to
nije ni bio moj cilj. Radio sam to zbog sebe. Odvojio sam se od rutine, od
svakodnevice, od uobičajenog. Sama pomisao na taj čin mijenjala mi je ritam
otkucaja srca.
„Baš smo uzbuđeni, ovo mi je najcool stvar ikad!“
cvjetajući od sreće uskliknuo je Marko. Bilo mi je drago vidjeti ga kako se na
stražnjim sjedalima zajedno sa svojom Anom smijulji, iako sam u nekoliko
navrata skoro došao u napast da mu zlobno predbacim njegovu početnu sumnju. Nisam,
bilo bi nezrelo, a tako se nisam osjećao. Stoga sam uhvatio Ninu za ruku,
pogledao je u oči i lagano izustio: „Krećemo.“
Prvu postaju smo za svoje prijatelje odlučili ostaviti
tajnom. Kakva greška… Pred Karlovcem su uspjeli saznati da im nešto skrivamo i
do Slunja nisu prestali s ispitivanjem. Jest da se radi o ništavnih pedeset
kilometara, ali ne možete si ni zamisliti njihovu razinu predanosti prema
razotkrivanju odredišta. Ti ljudi bi i Atlantidu odnekuda izvukli. Ipak,
namjerili su se na krive. Zakleli smo se da im nećemo dopustiti to
zadovoljstvo, koliko god bila teška borba na tri fronte. Ana s jedne strane,
Marko s druge te plus četrdeset odozgora. Sunce je bilo najmanji problem jer
nam je kroz širom otvorene prozore povremeno u pomoć stizao vjetar, no napadima
napasnika koji su vrebali s leđa morali smo odolijevati sami. „Uspjeh! In your
face!“ pobjedonosni urlik stizao je iz prednjeg desnog dijela automobila, u trenutku kada smo prilazili uskom putu prekrivenim makadamom, koji je vodio do našeg tajnog odredišta. Ljuljajući se
lijevo-desno spustili smo se do posljednje točke prohodne za vozilo normalne
veličine te izišli iz automobila. Čuđenje na licima Ane i Marka predstavljalo
je jedan od onih trenutaka koji se ne može kupiti novcem. Grašci znoja klizili
su niz njihova lica, dok su nepomično stajali zureći u šikaru ispred sebe. „Ako
ste mislili da ću umrijet na ovako jadnom mjestu, prevarili ste se.“
poluozbiljno je rekao Marko, na što smo se lagano nasmijali i pokretom ruke im
dali znak da krenu za nama. Nakon nekoliko stotina metara pješačenja naišli smo
na poveće kosti koje su ležale na ostacima izgorjelih komada drva. Idealna
prilika za dodatno zastrašivanje Marka – „Eto, dobro si naslutio kakvu ćeš
sudbinu danas doživjeti, ovo su naši prijatelji od prošlog vikenda.“ Problijedio
je. A onda i zastao te me ozbiljno pogledao. Prasnuo sam u smijeh i nastavio
koračati dalje prema izvoru rijeke Slunjčice. Provukli smo se kroz zarasli
prolaz koji je sa svih strana bio štićen biljem punim trnja, zatim skrenuli
lijevo pored zapuštene drvene kućice, prešli preko nekoliko dasaka, također
načetih zubom vremena, te dospjeli do naše konačne tajne. Zastao sam prije
svih, a nakon što su me ostali zaobišli, utaborio sam se malo prije kraja ručno
izrađenog nasipa od komada kamenja, od kojih su oni na površini bili zaglađeni
i ispunjeni biljem, zahvaljujući strujanju vode. Bumbari su, ne mareći za novo
pridošla živa bića, lebdjeli iznad svijetlo-ljubičastih cvjetova te su se s
vremena na vrijeme sklanjali u hlad pa čak i ticalima dodirivali vodu. Mirno
sam ih promatrao. Htio sam da osjete kako sam i ja dio prirode koju dijelimo.
No tada mi je pogled konačno dospio na sam izvor Slunjčice. Sunce se odbijalo
od površine matirane tirkizne oaze sa sivkastim krugom u sredini, koji je
predstavljao produkt izbijanja vode iz pjeskovitog dna prirodnog bazena. Iznad
nje se rasprostrla stijena visoka nekoliko desetaka metara i ukrašena nižim i
višim raslinjem. Ostavljala je dojam kamufliranog čuvara koji se trudi što
bolje zaštititi to divno mjesto od radoznalih pogleda. Još sam neko vrijeme samo
stajao. Upijao sam svaki miris, svaki kadar, svaki ton. Želio sam taj djelić
svojeg života što kvalitetnije ugravirati u svoja sjećanja, prije nego što me… „Zamišljeni,
gdje si odlutao?“ dobacila je Nina, na što sam se trznuo i gotovo zviznuo u
plićak pun malenih brundavih prijatelja od ranije. „Dođi, hajdemo se fotkati pa
idemo dalje.“ nadodala je. Pomalo lijeno sam se dovukao do dijela nasipa „rezerviranog“
za selfije te odradio nekoliko uobičajenih glupirajućih poza između ostatka
ekipe.
Posljednji pogled preko ramena uputio sam s trunkom tuge
u očima, no već pri sljedećem koraku raspoloženje mi se popravilo jer sam znao
da je naše putovanje tek počelo, a već sam bio ispunjen krasnim uspomenama. „Spremni
za još?“ upitao sam ih. „Ako vas dvoje imate još ovakvih mjesta na lageru, meni
je svejedno jesu li iznenađenja ili ne, samo ih želim vidjeti.“ odgovorio je
Marko.
Bernard Beneš
Osoba koja svaki slobodni trenutak pokušava provesti na novom mjestu te koja uživa u otkrivanju stranih kultura i drugačijih načina života.
