Jela sam jastoga za 60 kuna, bila na točki gdje se pustinja spušta direktno u more, spavala u mrežama…i osjećala se slobodno. Ne mislim da je Kolumbija za svakoga, niti mislim da će svatko imati iskustvo slično mojem, ali većini bi se mogla svidjeti jer tamo se događa nešto posebno i imam potrebu tu vijest širiti.
Ovo je treći dio putopisa o Kolumbiji, zemlji koju bi svakome preporučila da ju doda na svoju wishlistu.
Zaljubljena sam u putovanja, a to znači da gdje god jesam, lijepo mi je. U slučaju da nije, napravit ću da mi tako bude. Događalo mi se jedino to da mi se neko mjesto sviđalo manje od drugog, ali na niti jednom mjestu mi nije bilo loše. Idealiziram gradove, sela, planine jer sam zaljubljena. Gledam sve tim ružičastim naočalama i tražit ću uvijek dobro. Tako je bilo i u Kolumbiji od samog početka pa do kraja. Lijepi trenuci i situacije nizali su se kao domino koji su mi iz dana u dan donosili mir i istinsku sreću te me podsjećali da iz dana u dan rastem i da su putovanja najbolji ulog. Na ovom dijelu putovanja sam bila sama, iako mi to zvuči kao laž s obzirom da se nisam tako osjećala u niti jednom trenutku.
Zasto bi itko volio putovati sam? Zar nije ljepše u dvoje, troje, petero. Kako dijeliš sreću i dojmove ako sama putuješ? Nije te strah? Što ako ti bude loše?
A što ako mi bude najbolje ikad na svijetu?
Zanimalo je i meni koji je odgovor točan, pa sam to i napravila, bez ikakvih očekivanja.
Sestru sam ispratila i ostala sam sama s temperaturom i mučninom. Pomislila sam kud baš danas kad ona odlazi i kad se moram prebaciti do drugog grada. Onda sam si odgovorila da je to bila moja odluka i da neću biti jadničak nego ću se pobrinuti sama za sebe. Izdržala sam vožnju od 2h i jedva čekala stići nazad u Santu Martu i ne mrdati iz hostela dok se ne odmorim od karnevala, putovanja, dojmova. Trebala sam oprati i svu odjeću, obaviti depilaciju, družiti se sama sa sobom, naspavati se i razmisliti kako ću iskoristiti sljedeća 23 dana.
Volontirati ili putovati? Biti na jednom mjestu, dobro ga upoznati, učiti španjolski, raditi jogu, čitati knjige, sunčati se ili upustiti se u avanture gdje te osjećaj vodi i plana nema? Gdje ne znaš kako će ti izgledati dan. Hoćeš li upoznati ikoga, osjećati se usamljeno i jadno ili ćeš se toliko dobro zabaviti da će ti ova pitanja biti smiješna. Ne znaš dok ne probaš.
Ideja je bila volontirati na recepciji u Palominu 20 dana i to je to. Našla sam čak nekoliko njih koji su mi ponudili da za 5 sati rada u baru ili na recepciji hostela dobijem obrok i smještaj. Za sve one koji su zainteresirani takvih mogućnosti je na sve strane. Uštediš si budžet, budeš produktivan, upoznaš bolje kulturu i lokalce. (workaway.org je odlična stranica za volontiranje po cijelom svijetu) To iskustvo ostavljam za sljedeći put.
Prespavala sam i odlučila se da bi ipak još malo istraživala Guajiru. Malo me bilo trta što sam sama i motala su mi se pitanja, Što ako ovo, što ako ono. Sigurnije je zbuksati se na jednom mjestu, sprijateljiti se s lokalcima i dobiti neku drugačiju perspektivu. A onda sam popričala sa sestrom koja mi je rekla ne budi luda i putuj i dalje, srce je također doviknulo odi u Cabo de la Velu.
Ako bude toliko grozno vratit ću se doma, tako sam se ohrabrivljala.
Od tog trenutka kad sam se odlučila da ću ipak jos malo putovati, poraslo mi je uzbuđenje kao i osmijeh. Zapravo sam to više priželjkivala jer su me zanimala još neka mjesta koja nisam stigla posjetiti sa sestrom. Htjela sam i vidjeti kako ću se snaći sama.
Prije nekoliko godina shvatila sam da dok putujem, najviše me usrećuje biti u prirodi, a gradovi su mi samo usputne stanice kroz koje volim proletjeti. Odlučila sam ovo vrijeme kad sam sama provesti što je više moguće u džungli i na plaži. Cabo de la Vela, Minca i nacionalni park Tayrona mjesta su koja su bila pun pogodak.
CABO DE LA VELA – mjesto gdje nedostaje vode
Na svu sreću upoznala sam Hrvata Marka u Santa Marti kojeg sam nagovorila da mi bude suputnik do Caba. Nisam se usudila ići sama jer je prava avantura doći do tamo, a negdje je pisalo i da nije najsigurnije s obzirom da se presjeda nasred ceste u najsiromašnijem gradu Kolumbije, Uribiji. Uribia me oduševila svojom divljinom i apsolutnim kaosom koji podsjeća na onaj tajlandski. Nakon vožnje u otvorenom kombiju (4×4) kroz pustinju i drndavu cestu stigli smo nakon 4 sata do Caba. Imali smo i scenu gdje nas je auto nasred ceste presreo i kada smo pomislili da će nas sad opljačkati. Na kraju su samo prebacili jednog turista u naš kombi.
Cabo je mjesto uz more na sjeveru Kolumbije, nalazi se u pustinji i ima jednu jedinu cestu/ulicu dugačku cca 2 km uz plažu gdje se nalaze slamnate kolibe, njihovi domovi. U Cabo ljudi dolaze najčešće na jednu noć, stoga turista gotovo i nema osim kitesurfera za koje je Cabo raj i idealno utočište jer je jeftino surfati, a vjetra je uvijek.
Plemena koja žive u tom djelu Guajire zovu se “Wayuu” i poznati su po izradi Mochila torbica. Žive siromašno, tradicija im je da spavaju u mrežama, zarađuju od ribolovstva, stočarstva i prodaje torbi, a najviše im nedostaje vode. Nemaju internet, nemaju tople vode za tuširanje, većina ih kuha tako da pale vatru, struja je dostupna od 18-22h.
U posljednje vrijeme dosta toga se mijenja pa se tako i njihovi životni uvjeti poboljšavaju zahvaljujući porastu turizma. Cabo je sasvim drugačiji od ostatke Kolumbije koji sam do tada posjetila, poseban je, neobično miran i tih, vjetrovit, pješčan, čaroban. Najtužnije su te okice djece koji trebaju vodu. Nikad me u životu netko nije tražio vode do tog trenutka u Cabu.
Pomazila sam dečkića na plaži po glavi, a on je nakon što je skužio da sam mu dala malo pažnje pitao može li popiti bocu vode. Ukoliko dolazite u Cabo ponesite vode i slatkiše posebno za djecu koje je tamo puno. Tužna je i informacija da djevojčice umjesto da su u školi, moraju raditi i hodati po plaži prodavajući narukvice.
Hostel u kojem spavate u mrežama
Cabo de la Vela definitivno nije odredište za bilo koga, pogotovo za turiste koji vole luksuz jer tamo toga nema. Svedeno je sve na minimum, ali ništa ti ne fali. Smjestili smo se u hostel Posada Pujuru koji je bio odmah ispred plaže gdje se kitea.
Spavali smo u Chinchorru, velikom hammocku koji izrađuju Wayuu plemena, a do mora smo imali 10 koraka. Cijena smještaja je bila 40kn, s tim da možete u drugim “hostelima” spavati za 20kn odmah na plaži, jedan korak od mora. Stavila sam pod navodne znakove jer njihovi hosteli izgledaju tako da vam objese hammock, mrežu za ležanje, i to je to. Postoji i opcija gdje možete rentati privatnu skromnu sobu.
Tamo gdje se pustinja spaja s morem
Odlučili smo se sutradan za izlet do najsjevernije točke Kolumbije zvane Punta Gallinas. Probudili su nas u 5 ujutro te smo se 2h vozili u džipu po pustinji gdje nema cesta i oznaka uz izlazak sunca. Na izlet je nemoguće otići u samostalnom aranžmanu upravo zbog toga pa planirajte da ćete minimalno trebati izdvojiti 300 kn za turu bez smještaja i hrane.
Jedini smještaj u Punti Gallinas je Hospedaje Alexandra gdje je cijena hammocka 30 kn, Chinchorra 40 kn, a privatna soba 60 kn. S obzirom na to da se spava na otvorenom, u blizini soba i hammocka svinje se šetaju, a navečer je nebo prepuno zvijezda. Nakon što smo se smjestili došao je po nas drugi džip s kojim smo imali turu od 9-14h, a nakon toga smo bili slobodni. Na turi smo stajali na tri različita mjesta, a najposebnije je zadnje koje smo vidjeli, gdje se pustinja spaja s morem (Taroa Beach). Baš wow. Fascinantno izgleda te smo tamo imali 2h za sunčanje, kupanje i divljenje.
Špaga posred ceste
Najveći doživljaj i šok su bila Wayuu plemena koja žive usred pustinje, daleko daleko od ičega. Zaustavljali bi sve aute koji idu iz Caba do Punta Galline na način da postave špage kroz koje ne možeš proć dok im ne daš vode ili slatkiše. Neki su za zamjenu slatkiša davali jako slatku voćku kaktusa (Guarava) koju sam imala prilike i probati. Izlet do Punte Gallinas definitivno je preskup za ono što dobiješ tako da ako moram birati gdje mi se više svidjelo, onda je to Cabo u koji sam se vratila i provela još pet dana.
Tada je počela apsolutna sloboda ovog putovanja gdje bi ostajala koliko mi se ostaje, odlazila kad mi se odlazi, ručala kad mi se ruča. Neovisnost ni o kome je toliko oslobađajuća, a život bez očekivanja i planova najveća sreća i mir. Uz sve to nisam imala internet, što mi je pomoglo da se apsolutno fokusiram na ono gdje sam i s kim sam bez ikakve distrakcije.
Marko je otišao u civilizaciju, a ja sam se vratila u Cabo s predragom Kolumbijkom koju sam upoznala u Punti Gallinas te Kolumbijcem koji je iz Bogote došao s motorom do Cabo de la Vele. Provela sam s njima sljedećih 24h, skupa smo jeli, sunčali se, kupali, družili, gledali kitesurfere i zalazak. Oni su malo razumijeli engleski, ali ga nisu pričali, dok sam ja malo pričala španjolski. Tada sam vidjela koliko se bez kvalitetne komunikacije ipak možemo povezati i skupa družiti. Dovoljan je taj sličan pogled na svijet da bi kliknuo sa strancem i dobro se osjećao.
Energija koja je bila u Cabu privlačila je takve genijalne ljude da se skupila prava mala ekipica s kojom sam provodila dane i noći. Osjećala sam se kao da sam na moru sa svojim prijateljima i nisam htjela otići iz tog mjesta. Baš sam se osjećala kao doma jer je malo mjesto i sa svima se skompaš, pozdravljaš, oni znaju kako se zoveš jer čim ostaneš duže od dva dana znaju da ti se sviđa njihovo mjesto i onda su prema tebi još ljubazniji je im to puno znaći… Najljepši bi mi bio kompliment kad bi netko novi došao i pitao me da li živim tu. Stvarno sam se tako osjećala tih nekoliko dana.
UCabo de la Veli postoje dvije prekrasne plaže koje su nevjerojatne zbog pogleda. Pilon de Azucar (niže na fotografijama) i Ojo de Agua te popularan zalazak na svjetioniku (također niže na fotografiji). Do navedenih plaža najbolje je doći s moto taksijem koji dođe 10-ak kuna.
Jastog od 60 kuna
Hrana je također bila prefina, iako su restorani najčešće neugledne male kolibice na plaži, sa zabijenim plastičnim bijelim stolicama i stolovima u pijesku pod suncem i navečer pod zvjezdanim nebom. Šta god naručite bit će svježe i jako fino. Jastog je specijalitet koji se obavezno treba naručiti, a njegova je cijena 60kn s prilogom i salatom.
Ako ste avanturist, volite prirodu, mir, tišinu, zvjezdano nebo, želite probat Kitesurfati, spavat u hammocku, obožavate zalaske, mala mjesta, velike ljude, jastoga i ribu, chillat, sunčat se, onda je Cabo za vas. Ne zaboravite da u Cabu nema bankomata i da dosta novca možete potrošiti na njihove torbe kojima je teško odoljeti. Meni se dogodilo da sam drugi dan ostala bez novca jer sam planirala da ću biti samo dva dana pa sam se snašla na način da su mi u hostelu skinuli novce s kartice, a meni u zamjenu dali gotovinu. Kolumbijici će uvijek sve riješiti kako bi gost bio sretan. 🙂
MINCA – mjesto usred džungle
Nakon kupanja i sunčanja, došao je opet red na džunglu i planinarenje. Mincu sam izbjegavala jer se bojim insekata, a tamo ih ima najviše. Dovoljno je bilo vidjeti turiste koji su imali cijele noge izbodne da znaš gdje su bili. Nekako se posložilo i put me ipak odveo tamo gdje sam izbjegavala otići. Naravno sve se događa s razlogom pa sam tako zahvalna što sam se tamo (pro)našla jer mi je baš to trebalo. Hostel Casa Loma smješten je iznad centra Mince u sredini džungle. Zvukovi koji se tamo čuju, zrak koji udišeš, pogled koji vidiš. Sva osjetila su u tolikom čudu da ti se plače od divote. Iskreno da sam imala vremena, ne bi se pomakla nekoliko dana dalje od Casa Lome, ali vrijeme je odlazilo, stoga sam morala istražiti što Minca nudi.
Valjda najveći hammock na svijetu nalazi se upravo u Minci u Casi Elemento. Odlučila sam se za opciju hodanja do Case, a trebalo mi je 2 i pol sata od centra. Put je zapravo po cesti što me razočaralo jer sam zamišljala da ću biti ko Tarzan i probijati se kroz džunglu, ali kada sam došla do Case Elemento, brzo sam zaboravila. Casa Elemento mi je toliko bila isfurana jer su svi pričali o njoj, ali kada sam došla tamo stvarno je vrhunsko mjesto. Ako se ikad nađete u Casi, rentajte si sobu za šest osoba koja se nalazi zadnja u nizu i ima svoj privatni veliki hammock. Tamo imate neopisiv pogled na džunglu, more, Santa Martu, čuju se majmuni, hodaju okolo krave, ptice, zbilja k’o nacrtano (na fotografiji ispod).
Samo pola sata uzbrdo, udaljen je vidikovac Los Pinos koji je ujedno i jedan od najviših vrhova u Minci. Od tamo ako ste dovoljno rano krenuli možete nastaviti planinarit te okružiti i spustit se do vodopada Pozo Azul te nazad do centra Mince. Ukupan kružni trekking traje 8-9h stoga morate dosta rano krenuti ako želite obići baš sve u jednom danu. U slučaju da ne, nakon Los Pinosa možete se vratiti pješke istim putem ili moto-taxijem do centra pa drugi dan otići do vodopada Pozo Azul, koji mene nije toliko oduševio jer su dolazile ogromne grupe turista.
Najdraže u Minci mi je bio zalazak iz Casa Lome te jutarnja joga od sat i pol na drvenom platou ispod kojeg se nalazi provalija. Zvukovi koji se čuju od 0-24 te fina zdrava vegeterijanska hrana na neki specifični način pripremljena koja se može naći samo u Minci. Lazy Cat je restoran koji također preporučam.
Minca je idealno mjesto za sve duhovnjake koji se zdravo hrane, obožavaju prirodu, rade jogu, meditiraju. I naravno, za ljubitelje kave koji također mogu posjetiti i njezine plantaže.
NACIONALNI PARK TAYRONA
Povratna karta za Zagreb točno mi je bila zakazana 5 dana poslije otvaranja nacionalog parka Tayrone. Logično je bilo da ću zadnja 4 dana u Kolumbiji provesti upravo tamo. Ulaznicu sam kupila online nekoliko dana prije, a cijena je bila 100 kn.
U Tayroni postoji nekoliko mjesta gdje se može spavati, a ja sam odabrala kamp Cabo San Juan koji je najpoznatiji i najturističkiji jer se nalazi na prekrasnoj plaži. Prava avantura je krenula kad sam se morala spakirati za ta četiri dana, a imala sam samo veliki ruksak s kojim putujem.
Kada uđete u Tayronu morate 2 sata hodati kroz džunglu dok ne stignete do kampa. To je značilo da si moram olakšati i riješiti se stvari. Na kraju sam većinu odjeće strpala u čistu vreću za smeće i ostavila u hostelu u Santa Marti, a na leđa stavila poluprazni ruksak koji je i dalje bio težak. Konje koje sam ugledala na ulazu u Tayronu, bez razmišljanja sam odlučila zajahati kako bi mi olakšali situaciju. Nitko od turista nije jahao niti hodao tom stazom tako da sam cijelu vožnju provela sama jahajući kroz nestvarne prizore parka između ogromnih kamenja, palmi, raznolikog bilja, uzbrdica, nizbrdica.
Bio je gospodin iza mene na konju koji je pazio da je sve u redu. Toliko je bio tih da sam zaboravila da je sa mnom. Oko mene se nalazilo beskrajno zelenilo, zvuk ptičica, majmuna i koje kakvih životinja. Definitivno je to jahanje završilo na listi mojih najdražih doživljaja. Preporuka je da to napravite iako ruta nije blaga. Nisam se osjećala najsigurnije iako me adrenalin toliko šorao da me ubrzo baš bilo briga. Naravno, sve je dobro završilo. 🙂
Došla sam među prvima u kamp, ali slobodnih hammocka više nije bilo pa sam morala rentati drugu opciju, a to je šator. Na kraju je to iskustvo u šatoru odlicno ispalo. U 2. i 3. mjesecu noći su vrlo ugodne i više bude hladno nego toplo. Ostale sam noći uspjela dobiti hammock jer sam se probudila i bila u redu prije otvaranja recepcije. Spavala sam na vrhu stijene s pogledom na karipsko more i s druge strane na džunglu.
Cijena noćenja na tom ekskluzivnom mjestu bila je 100kn za noć, a iskustvo je bilo once in a lifetime. Toliko je to bilo čarobno da sam zaplakala kad sam na tom mjestu koje je samo po sebi k’o iz filma, vidjela ogroman pun mjesec kako izlazi iz mora. Oko mene nije bilo nikoga što je taj trenutak činilo još intimnijim. Takve scene koje su kao nacrtane, osvijeste te koliko je nama ljudima život lijep na ovoj planeti i da to trebamo cijeniti. Ujutro me izlazak sunca probudio, a valovi su cijelu noć toliko bili glasni da sam stalno imala potrebu ići na wc.
U Tayronu sam došla s ekipom koju sam upoznala tjedan dana prije u Palominu tako da je nas pet otkrivalo park. Svi smo bili solo na tom putovanju iz različitih zemlja i svatko od njih je imao zanimljivu životnu priču.
Što raditi u Tayroni?
Tayrona je idealna za kupanje jer je more čisto kao i kod nas, temperatura taman pa čak i pijesak na nekim plažama nije onaj koji se lijepi.
Pokušajte proći sve plaže jer nisu toliko daleko jedne od drugih. Mi smo imali sreće pa smo na dvije plaže bili potpuno sami, totalno rajski i nevjerojatno pogotovo kada znaš da se na glavnoj plaži udaljenoj samo pet minuta nalazi 200-tinjak ljudi. Naučila sam putujući da uvijek treba istražiti, a ne nasjesti na prvo što vidiš i biti pravi turist. Ako želiš nešto posebno, treba se i potruditi, istražiti, raspitati se.
Plaže na kojima je manje ljudi su playa Nudista (gore na fotografiji) i playa Brava, a meni najdraža za kupanje i ronjenje gdje sam se osjećala kao da sam u Hrvatskoj je La Pisina (niže na fotografijama). Ako uspoređujete s bilo kojom destinacijom, u Kolumbiji je uvijek manje turista nego drugdje. Meni na cijelom putu turisti nisu smetali ili kvarili atmosferu.
Osim plaža, u Tayroni ima različitih staza za planinarenje kroz džunglu. Moj savjet je da se popnete do Pueblita koji je smješten u sredini džungle gdje živi pleme Kogi, samo deset obitelji. Kada vidite kako, na koji način i gdje oni žive, shvatite koliko se toga bojimo bezveze i kako je sve stvar navike i onoga kako smo naučeni.
Put do Pueblita traje 2h i jako je strm i naporan, ali wow zbog ogromnih stijena po kojima se morate penjati. Defintivno najzanimljivija, najnapornija I najzabavnija staza u mom životu. Sve je u Tayroni nekako drugačije i imaš osjećaj ko da si na nekoj drugoj planeti zbog tih nevjerojatnih stijena, faune i flore, karipskog mora, zraka, palmi, divljine. Obožavam Tayronu.
Što se hrane tiče postoji glavni restoran odmah pokraj kampa, druga dva restorana kod plaže Areciffes gdje je također drugi kamp te mali kiosk na kojem možete kupiti osnovne stvari. Za one koji vole finiji smještaj, postoji mogućnost spavanju u eco kućicama gdje je i jacuzzi te poluprivatna plaža, na drugoj strani Tayrone kod plaže Canaveral i La Pisicinite. Iz parka sam išla stazom ‘9 piedras’ gdje sam završila upravo tamo i vidjela taj luksuzni dio Tayorne koji je idealan za parove i obitelji koji žele biti izolirani.
Iako sam natipkala dosta toga, osjećam da je još puno toga za podijeliti. Jedna od mojih greški koju sam napravila prije ovog putovanje je to da sam pročitala užasno puno putopisa o Kolumbiji pa dosta puta nisam ostala iznenađena jer sam većinu znala. Možda je zato i bolje da ne podijelim baš svaki detalj kako bi se mogli i sami iznenaditi.
Želim i naglasiti da je ovo moje osobno iskustvo što znači da svatko od nas ima svoje vlastite poglede, percepcije, uvjerenja, događaje, situacije, ljude koje susreće, vrijeme i sl. Svatko privlači nešto drugo, svatko ima svoje interese i razloge zašto putuje. Svaki putnik će imati nakon posjete Kolumbije, sliku svoje Kolumbije.
Moja želja je bila upoznati kulturu i ljude, pričati španjolski, biti svoja, plesati i pjevati, smijati se, stopiti se s prirodom i prihvatiti sve ljude koji su mi s razlogom dolazili. Nisam planirala dane kao što inače radim na putovanju u strahu da nešto ne propustim. Dopuštala sam da me neki osjećaj vodi i to mi je sasvim novo iskustvo koje ću pokušat primjeniti na sljedećem putu. Kada si sam puno više opažaš nego kad si s drugima, barem sam ja to primjetila kod sebe. Isto tako otvoreniji si pa upoznaješ više ljudi, koji ti dobro dođu da podijeliš svoje trenutke. Oni te najbolje razumiju jer su u istoj poziciji kao i ti.
- Kako upoznati ljude ako putuješ sam i to ti dosadi
- 8 preporuka ako ste žena i putujete solo
- 5 dobrih razloga zašto je putovati solo tako dobro
- 10 putovanja na koje bi žene trebale otići do 40. godine
Nikad mi nije bio cilj da me putovanje promjeni niti sam išla za time, ali kad sam se vraćala doma, imala sam osjećaj kao da to nije ista ona Josipa koja je prvi dan trčkarala po Bogoti. Nisu me promjenili pogledi na arhitekturu, voće koje sam jela, priroda kojom sam se okružila već ljudi, ljudi, ljudi. Nisu to bili samo Kolumbijci nego svi oni putnici s kojima sam djelila minute, koji su me inspirirali da kad se vratim doma nastavim tempom upijanja, gledanja, učenja i da se ne prepuštam rutini, preživljavanju i nesvjesnom načinu života. Kad se iživciram da se sjetim njihovih osmijeha i smirenosti jer namrgođen pogled neće riješiti problem. Da što manje blejim u taj mobitel i da što više blejim u one kraj sebe.
Kolumbija me ispunila tim nekim mirom koji se nalazi u toj zemlji i tim nekakavim veselim duhom koji imaju ljudi. Jedva čekam da netko koga znam ode u Kolumbiju i da čujem dojmove.
Kolumbija, hvala ti.
PROČITAJTE JOŠ:
