Kolumbija: Cartagena je njihov Dubrovnik, a najbolje plaže su na otocima

avtor | Josipa Uzelac
datum objave | 16. marca 2018
5920

Nakon prvog dijela putovanja kroz Kolumbiju, u kojoj smo sestra i ja putovale od Bogote do Medellina, pričala sam već o tome u prošlom blogu, zaputile smo se prema moru..

Kupile smo aviokarte za Cartagenu i spremile se za karipsku obalu. Napravile smo okviran plan šta želimo (p)osjetiti i odlučile da ćemo nakon Cartagene otići do otoka Mucure te Santa Marte i Tagange koji su nam na putu do plaže Costeno i Palomina. Završetak drugog dijela putovanja provele smo u Baranquilli, na drugom najvećem karnevalu na svijetu.

U prvom dijelu zaključile smo kako se u nijednom trenu nismo osjećale kao stranci već smo odmah bili amigosi s lokalcima. Obostrano zanimanje, obostrano zadovoljstvo. Takav feeling ne mogu reć da sam igdje drugdje osjetila, ali to je valjda do njihove latinske krvi. Nije bilo potezanja za rukav, žicanja para, uvaljivanja koječega, ali zato je bilo osmijeha, zagrljaja i puno pitanja o Hrvatskoj.

Zaključili smo i to da Kolumbija nije onakva kakvom smo je zamišljale i da prije posjeta ove zemlje treba slušati ljude koji su ovdje bili, a ne one sa zastrašujućim pričama koje ionako možete čuti gdje god u svijetu. Strašno je jedino kako voze, kao da im je zadnji dan u životu. U taksiju redovito prolaze kroz crveno bez da uopće uspore, pretiču u zavojima gdje su dvije pune… Kaos.

Nakon što smo prehodale Medellin, odlučile smo se prije bijega na more zaletiti do turističkog gradića Guatape koji je u šarenoj Kolumbiji, najšareniji. Udaljen je samo 2 sata vožnje autobusom. Za posjet Guatapeu nije potrebna nikakva turistička tura jer je jednostavnije otići do Terminala del Norte, kupiti kartu i sjesti na bus koji te ostavi u centru gradića ili kod stijene El Penol. Istim putem se možete i vratiti, a autobusi voze svakih 20 minuta tako da ga možete uloviti kad god poželite i za povratak u Medellin. Oni koji imaju vremena mogu i prenoćiti na jezeru jer ima mogućnosti za istraživanje i aktivno uživanje.

GUATAPE

Izašle smo iz busa kod nestvarno velike stijene na kojoj se nalazi 700 strmih stepenica, a na samom vrhu (2000m) je pogled na jezero s otočićima. Šteta je propustiti penjanje kad ste već tamo jer je doživljaj. Pogled s vrha isti je kao s fotografije i videa pa nije neko iznenađenje iako je prekrasno.

Prošetale smo se od stijene 20-ak minuta do gradića Guatape i ostale smo oduševljene šarenilom. Taj gradić je prava umjetnost u kojem je teško naći bilo koju građevinu, a da nije šarena, prigodno iscrtana, dekorirana i koja priča priču.

Toliki trud se vidi na svakom komadiću kućica, zgrada, trgova, škola, tuk-tukova da jednostavno ne možeš vjerovati da takvo što postoji i da zapravo ljudi tamo i žive. Iako je turističko mjesto, bilo nam je kao i u Salentu, dosta praznjikavo i mirno.

Ako ste avanturist, na Maleconu u Guatapeu možete se provozati na zip-lineu, pa čak i troje odjednom. Mi smo se ipak odlučile za roštilj i sunčanje.

CARTAGENA

Posebno veselje je bio odlazak u najrazvikaniji, najljepši i najfotogeničniji grad, Cartagenu, iliti kolumbijski Dubrovnik. Očekivanja su bila velika i na svu sreću nisu nas iznevjerila. Čim smo sletjele, smjestile smo se u kvart Getsemani (pun pogodak), brzinski se otuširale i odmah krenule u provod. Bile smo sretne jer ne moramo zvat Uber ili Taxi, već možemo sve pješke obilazit čak i kasno navečer.

Našle smo se s dečkima iz Hrvatske koji su taman bili gotovi s putovanjem, a dobro upoznati s Cartagenom. Oni su nas proveli u đir i pokazali gdje je najbolje za izaći. Energija u Cartageni je nekako drugačija nego unutrašnjosti, slično kao i kad dođeš kod nas na more. Opuštenije je i imaš osjećaj da se svi samo zabavljaju.

Od svih gradova Cartagena nam je najviše sjela jer nismo obilazile puno toga i samo smo guštale. Preko dana smo bile lijene jer je prevruće za grad, ali idealno za plažu. Odmah smo završile u Bocagrandi, kvartu koji nazivaju Miamijem zbog visokih zgrada i plaže.

Tamo smo se baš razočarale jer plaže nemaju veze s Karibima, a boja mora nije bila primamljiva za kupanje. Jarun puno bolje izgleda. Uz to sve ne možeš imati mira jer prodavači nemilosrdno napadaju, pa će te čak i kada kažeš “No, no tengo dinero”, početi masirati.

Upravo to mi se i dogodilo, dok se moja sestra Martina bila u moru, jedna mi je žena zgrabila nogu i počela masirati. Ništa ju nije moglo zaustaviti, pa sam se prepustila. Mišljenje kako napornih uvaljivača u Kolumbiji uopće nema, promijenilo se dolaskom u ovaj grad i općenito na obalu.

Otišle smo i do otoka Tierra Bomba udaljenog 15 minuta brodom u nadi da će tamo biti ljepša plaža, ali nas je dočekala malkice bolja plaža, bilo je svega nekoliko ljudi, fora pogled i mir, ali more nije bilo čisto. Playa Blanca je najbolja za kupanje jer je more tirkizno, samo je prepuna ljudima poput vas koji traže komadić raja “blizu” Cartagene (sat i pol udaljena). Čula sam da je bolje prespavati na toj plaži i da je navečer moguće vidjeti planktone i plivati s njima.

Cartagena nam se svidjela zbog arhitekture, interijera, trgova, zidina, cvijeća, zabavljača, voća, boja, okusa, mirisa, zraka, vjetra. Nismo imale mapu, nismo znale gdje smo, lutale smo, gubile se i uvijek bi se zabavile. Getsemani, San Diego i stari grad su mustza prošetati. Gdje god da jesi u Cartageni unutar zidina bit će ti lijepo.

Imale smo svoj najdraži trg u Getsemaniju, Plaza de la Trinidad, gdje bi dolazile navečer popiti mojito, promatrati ljude, ulične plesače, svirače i zabavljače. Taj trgić nije fensi, ekipa si kupi pivu u dućanu ili koktel na montiranom šanku koji bude samo od devet do ponoći, sjedne na klupice, stepenice ili na pod, druži se, pjeva se, svira se.

Prije trga bi prozujale po starom gradu koji je finjak i smjestile se na zidine kod Café del mara i gledale kako ogromno crveno sunce nestaje u more. Vjetar koji obožavamo nam je bio fora samo prvi dan, kasnije nas je počeo plašiti. Imaš osjećaj da će početi najveća oluja na svijetu koliko puše, ali domaći kažu da je za drugi mjesec to najnormalnije i da neće pljusnuti kiša ili dogodit se tornado. Vjetar ne prestaje i diže sve u zrak. Haljine možete zaboraviti, osim ako želite svima pokazat što imate ispod.

Cijene u Kolumbiji

Ljudima je nakon svih gradova u Kolumbiji gdje se turizam toliko ne osjeti, Cartagena šok, ali u usporedbi s Venecijom ili Dubrovnikom, nije ni blizu. Ako ovdje dolaziš, znaš da očekuješ najposjećeniji grad pa ne znam čemu onda čuđenje.

Cijene su isto više nego u ostalim dijelovima Kolumbije (za cca 10-20 kn), ali opet ne baš toliko kao što su kod nas u Dubrovniku. Ekipa je većina sređena, kao i kafići, restorani i terase na krovovima koji su dotjerani na svjetskoj razini. Zanimljivo je to da su “fina” mjesta po cijenama skoro jednaka kao i prosječna. Počastile smo se wafflima i palačinkama na rooftopu (Waffle&Crepes) i očekivale neke sulude cijene, nakraju je ispala cijena 20-ak kuna po osobi.

Iskreno, mene nisu cijene toliko uznemiravale. Iz iskustva znam da u svakom skupljem gradu možeš naći i cijene koje su prihvatljive. Ne moraš jesti na glavnim ulicama i trgovima, prošetaš ulicu dvije dalje i dobit ćeš možda čak i veću porciju za manju cijenu. Jedan ručak smo pojele u Getsemaniju, lokalnom restoranu s plastičnim stolicama koji ne izgleda nimalo primamljivo. Kad uđeš, smjeste te za stol s nekim tko već sjedi, što je baš fora i neobično. Hrana je bila prefina, a cijena rižota sa škampima + salata = 50kn. Škampa je bilo skoro ko i riže. 🙂

Otvorena prostitucija na glavnom trgu

Svaku večer na glavnom trgu u starom gradu poslije 22h primjetit ćete malo manje od 100-tinjak sređenih cura većinom zgodnih sa stilom koje su mlade, stare, visoke, niske, mršave, debele i ponosne. Pretpostaviš o čemu se radi, ali i dalje ne možeš vjerovati da se to događa na glavnom trgu, gdje prolaze familije, policija i nitko ništa. Muškarci kao da su na placu, idu od jedne do druge dok ne pronađu onu koja im najviše odgovara. U Cartageni koja je prekrasan kolonijalni grad, ovakva scena je poprilično tužna, pogotovo kada čuješ da je 80% prostitutki iz Venezuele. Dečki u klubovima ne mogu zbariticure jer će 95% njih u jednom trenu reć svoju cijenu.

Plesanje u Kolumbiji

Kad smo već kod noćnog života, Cartagena ima ponudu od nekoliko klubova, gdje većina ima rooftop, a svi su manje više pozicionirani kod glavnog trga, upad se naplaćuje, ali u tim u kojima se naplaćuje srest ćete najviše gringosa (tako oni zovu bijelce) i komercijalnu, elektro muziku. Mi smo se trudile izać na mjesta gdje idu domaći i gdje se sluša njihova muzika. Oduševile smo se kako plešu, al baš svi imaju ritma i kako nadglasaju zvučnike kad im dođe njihova pjesma. Toliko plešu i pjevaju iz srca da se možeš naježiti i još više zaljubit ikoliko su senzualni. Uvjerena sam kako većina putnika koja se vrati iz Južne Amerike odmah nakon povratka upiše salsu ili reggeaton.

U Kolumbiji se više pleše, pjeva, zabavlja nego što se pije na šanku. Isto je tako s dečkima koji su direktni i kojima ne trebaju 30 rakija da ti priđu. Kad ih trebate odbiti,” Ne” ne znači ništa, pa čak ni to da si udana, ali ako kažeš da imaš djecu, onda to respektiraju. Naravno, ima i onih normalnih koji se žele samo družiti, plesati i zabavljati.

ISLA MUCURA

Mislile smo da nećemo puno hodati po Cartageni, ali prevarile smo se i trebale smo sad stvarno neko mjesto gdje ćemo se izolirat, uživat samo u prirodi, knjigama, suncu i pravom karipskom moru. Šta zvuči bolje od odlaska na koraljni otok na kojem je tirkizno more, nema auta, na kojem se nalazi jedan dućan, dvije plaže, 1000 palma i kojeg možeš prehodati u 20-ak minuta. Isla Mucura je udaljen brzim brodom 2h, a povratna karta iz Cartagene je 500 kn. Nije jeftino, ali to nam je bio ulog i svakako je vrijedilo.

Na internetu je bilo teško uopće naći informaciju kako ćemo doći do tamo iz Cartagene, a dosta Kolumbijaca kao i turista ni ne zna za taj otok. Preporuku sam dobila od Gabrijele iz Zagreba koja je prošle godine tamo bila. (Hvala Gaby )

Dovoljno je bilo vidjeti par fotki i već smo ga stavili u plan rute. Brod zapravo vozi do hostela koji je smješten na sredini mora, doslovno. Ime hostela je Casa en el Agua, a tamo smo se zadržale nekoliko sati prije nego smo otišle do Mucure. Svakako preporučamo to iskustvo, makar nismo prespavale. Nestvarno nam je bilo samo par sati tamo, a kako bi tek izgledalo da prenoćimo. Od tamo možete uzet taxi brod za 30 kn koji vas ostavi na otoku.

Mucura me iznenadila jer nisam očekivala baš toliko divlji nenaseljen otok. Nema skoro ničeg osim dva all inclusive hotela koja su privatna i ne možeš ih niti vidjeti pa kao da ih ni nema, našeg hostela i malenog sela s nekoliko drvenih kućica okruženih s kokošima, pijetlovima i iguanama, jedinim dućanom koji je zapravo kiosk i djecom koja se igraju po cijelom otoku, skupljaju kokose, voze bicikle, kupaju se… Stanovnici otoka su crnci i puno je djece, pa sam imala osjećaj kao da sam u Africi, još kad sam vidjela kako se tuširaju s kantama vode.

Dok si u hostelu imaš osjećaj da si sam na cijelom otoku, jer je bilo samo 40-ak gostiju. Dalje od hostela ne moraš ić jer je toliko palmi, zelenila i plaža da ti ništa ne treba. Zalazak je također prekrasan kao i noć puna zvijezda. Interneta nema, kao niti mreže.

Htjele smo ostatI duže, ali nismo uzele dovoljno novca tako da si nismo mogle priuštiti još jednu noć. Noćenje u našem hostelu bilo je 100kn u dorm sobi + 100kn za doručak, ručak (svježa riba) i večeru s uključenim smoothijem. Možete iznajmiti kajak pa obići otok po prekrasnom čistom moru ili uzeti brodić pa posjetiti slične otoke u blizini. Na pet minuta brodićem od Isle Mucure nalazi se i otok Santa Cruz del Islote koji ne mogu prežaliti što nismo posjetile.

Upoznale smo vlasnika Amerikanca koji nam je ispričao kako će njegov Hostel Mucura izgledati sasvim drugačije sljedeće godine; bit će bazen, jacuzziji, sve će biti uređeno i vrlo vjerojatno krcato turistima. Mjesto je stvarno raj na zemlji i Mucura nam je među TOP 3 mjesta u Kolumbiji.

SANTA MARTA I TAGANGA

S otoka smo se vratile u Cartagenu i morale smo ostat još jednu noć jer nam je Cartagena bila predraga i htjele smo još jedan dan prošetati, izaći, isplesati se i pogledati zalazak. Drugo jutro smo shuttle busom otišle do grada Santa Marte i ribarskog sela Tagange koje sam ja htjela izbaciti s rute. Pročitala sam kako nema ništa zanimljivo za vidjeti u tim mjestima i da se ljudi nisu osjećali sigurno. K’o za vraga, na kraju sam najviše noći provela u Santa Marti.

Smjestile smo se 2km od centra Santa Marte u hostel Tiki hut, koji je smješten u kvartu koji je siguran i navečer pa smo bezbrižno otišle na večeru gdje jedu lokalci u blizini hostela. U svakom gradu u Kolumbiji postoje food truckovi gdje imate mogućnost jesti domaću hranu, ali i iz susjednih zemalja. Cijene su jeftinije nego u restoranu, a ambijent je najčešće simpatično uređen lampicama i zastavicama.

Dan smo provele kupajući se u Tagangi, koja nije ništa specijalno lijepa, ali nama je bila fora jer su oko nas bili veseli lokalci i prekrasan zalazak između dvije planine, gdje je smještena plaža na kojoj imaš pive, manga i sladoleda. Isto tako u Santa Marti koja nije ništa posebno, koja nije čista, ima dosta droge, skitnica, dosta je drugačija od Cartagene, nama je bilo odlično.

Nismo ništa pretjerano razgledavale, tamo smo se zabavile i upoznali ljude s kojima smo se provodile kao da nam je stoti izlazak zajedno. Ispunjene smo se vratile u naš hostel i shvatile da stvarno ovo putovanje čine ljudi i od tog trenutka nas je baš bilo briga šta ćemo vidjeti do kraja putovanja, već s kime ćemo se povezati. Tamo smo i upoznale Hrvaticu Helenu koja se prije 6 mjeseci preselila. Bila je toliko susretljiva i spremna pomoći što god je trebalo. Ispričala je kako joj je super živjeti u Santa Marti koja je, eto takva kakva je, ali da opet ima to nešto, zbog čega ne želi otići iz tog grada. Bez obzira na njenu selidbu u Kolumbiju, Hrvatsku voli najviše i nakon iskustva života u Kolumbiji, lijepu našu cijeni još više i shvaća šta zapravo sve imamo, a uzimamo zdravo za gotovo. Prva i najvažnija stvar je voda, a dalo bi se nabrajati i ostale blagodati.

COSTENO BEACH I PALOMINO

Nacionalni park Tayrona bio nam je glavni na listi mjesta koja moramo posjetiti u Kolumbiji, ali baš se potrefilo da su ga zatvorili cijeli drugi mjesec kako bi plemena koja žive tamo mogla očistiti park od turista i imati ga malo za sebe. Odluka je pala da ćemo Tayronu zamjeniti posjetom Palomina, sela koji ima dugačku plažu s palmama gdje se s lijeve i desne strane ulijevaju rijeke, a iznad sela se nalazi i planina Sierra Nevada gdje se može planinariti i posjetiti plantaže kakaa.

U Palominu smo također bili u hostelu Tiki Hut . Dane smo provodile pasivno, iako smo jedan dan otišle na glavnu atrakciju, a to je spuštanje niz rijeku u šlaufu. Sjele smo na moto taxi s ogromnim šlaufima i nakon 10-ak minuta vožnje ostavili su nas na početku džungle. U japankama, badiću i sa šlaufom izgubljene smo planinarile skoro pola sata dok nismo našli rijeku.

Nakon što smo pronašle rijeku, uvalile smo se u šlauf u kojem smo plutale skoro 2h do kraja rijeke gdje se ulijeva u more. Iskustvo je neobično jer te rijeka polako vuče, a oko tebe je džungla sa životinjama i razno raznim biljem, spokojna tišina, a ti si doslovno stopljen s prirodom. Falila nam je jedino piva, pa to nemojte zaboraviti ako ćete se naći na toj vožnji.

Iz Palomina smo navratile i do Costeno beacha gdje nema ničeg osim plaže i palmi. Tamo smo provele dvije noći uz vatricu na plaži, zvijezdano nebo, palme i zvuk valova sa super ekipom, ali ovaj put turistima.

Napomena: nismo se uspjele kupati niti u Palominu niti u Costenu jer je more previše divlje i opasno.

BARANQUILLA

Zadnjih par dana prije odlaska u Baranquillu, jedino si mogao čuti kako je glavno pitanje tko ide na karneval, zapravo tko ne ide jer svi idu. Ljudi doslovno žive za tih par dana karnevala koji su toliko ludi da je nama čak bilo malo previše. Ulice se zatvaraju i party je gdje god se okreneš. Na aute montiraju ogromne zvučnike, pleše se gdje god se čuje ritam, nemilosrdno se pije, šprica se sa pjenom, baca se bijeli puder i nema stajanja. Asociralo nas je na našu norijadu, samo za sve godine.

Drago nam je bilo doživjeti njihov karneval i ono za što žive, ali u tom trenu nije nam odgovarao takav tempo iako smo pokušale biti dio kaosa. Dovoljno je reć da sam nakon dva dana karnevala dobila temperaturu jer sam se iscrpila.

Apsolutno svi hoteli, hosteli i apartmani su bili rezervirani po duploj cijeni te nisi mogao naći smještaj osim ako nisi dovoljno unaprijed rezervirao. Cijene u Baranquilli su nas iznenadile koliko su niske, ali to je zato što Baranquilla nije turistički grad, pa su cijene prave kolumbijske.

U trećem dijelu ostajem sama 23 dana po prvi puta i plan da ću ostat volontirati zamijenila sam ipak putovanjem do Cabo de la Vele te najsjevernije točke Kolumbije, Punta Galline. Navratila sam i do planine Mince te nacionalnog parka Tayrone koji se taman ponovo otvorio.

U Kolumbiji se iz dana u dan sve više zaljubljuješ i nikad mi nije teže bilo otići iz neke zemlje. Tješila sam se s onom dobrom poznatom, ma vratit ću se jednog dana. Stvarno se i nadam jer bi voljela vidjeti pacifičku stranu i naravno Amazonu o kojoj su mi svi pričali.

Putopis iz Kolumbije: Od Bogote do Medellina u 20 dana

Putovanje: Kolumbija- 5 gradova koje trebate vidjeti

Šalji upit