Riječ Karibi oduvijek mi je zvučala privlačno, a naročito onda kada sam se odlučio posjetiti ih. Nakon razgovora s ljudima koji su Karibe već posjetili i nakon pomnog pregledavana internetskih stranica, lakoćom sam za posjet odabrao Dominikansku republiku, kraće Dominikanu kao najljepši dio Kariba. Uz to, Dominikana je dovoljno sigurna zemlja po mome poimanje te financijski dostupna mom načinu upoznavanja nove zemlje.
Naime, posebno volim upoznati neku zemlju tako da unajmim stan, odlazim u kupovinu u dućan i na tržnicu, cjenkam se, kuham, izlazim navečer van, sklapam poznanstva i nadasve putujem i to javnim prijevozom. U agenciji “STA putovanja” kupio sam povratnu avionsku kartu, stan unajmio putem interneta, a sve se ostalo pokrenulo samo od sebe vodeći me iz doživljaja u doživljaj, iz dojma u dojam. Teško je odabrati koji je doživljaj najzanimljiviji ili koji je dojam najdojmljiviji jer su raznovrsni i teško ih je uspoređivati. Evo jednog!
Potreba za kretanjem u Dominikanskoj republici nasušna je potreba jednako kao i svugdje u svijetu. Autobusi, guague, guaguite, automobili i motorkotači, uz pokoji bicikl, putna su prijevozna sredstva na kopnu Dominikane. Vlaka nema. Guague su veći kombiji, obično japanskih marki, s po petnaestak malih sjedala i kapacitetom do tridesetak putnika. Guaguite su manji kombiji, također najčešće japanskih marki, s desetak malih sjedala i kapacitetom do dvadesetak putnika, a ponekad i pokojim više. Ostala prijevozna sredstva su toliko poznata da ih ne treba opisivati.
Najbrojnije i najpopularnije prijevozno sredstvo u Dominikani su motorkotači. Podatci govore da na svaki automobil dolazi oko stotinu motorkotača. Kako su svugdje i sveprisutni, čini se da ih je bezbroj. Osim osobnih motorkotača, izuzetno su česti taksi-motorkotači.
Dominikanci se na motorkotačima voze brzo i spretno, kao osice ili bolje rečeno kao dominikanski kolibrići. Mijenjaju naglo i brzo ne samo smjer, već i brzinu kretanja. Ipak, i uz sve to, osjećao sam se sigurno kao pješak na cesti od onog trenutka kada sam shvatio da svi sudionici u prometu međusobno komuniciraju bilo riječju, pogledom, gestama ili drugim nemuštim znakovima jednako kao i nezaobilaznim trubljenjem ili turiranjem. Međusobna komunikacija ima prednost pred svim prometnim znakovima i nitko se zbog toga ne uzbuđuje.
Kāciga na glavama onih koji se voze na svakovrsnim motorkotačima, praktički nema. Ne kažem da se kaciga ne može vidjeti, ali treba vremena i strpljenja da se uoči neka. U osam dana promatranja, uspio sam zapaziti svega šest kaciga, usprkos nebrojeno velikom broju vozača i suvozača. Od toga, jednu sam kacigu vidio obješenu preko ruke policajca kao suvozača svog kolege koji kacigu uopće nije imao. Ostalih pet kaciga bile su odista prave predstavnice svoje vrste tako da se stječe dojam da su njihovi vlasnici u materijalnom blagostanju i da njihove kacige zapravo predstavljaju svojevrsni statusni simbol.
Mnogi se Dominikanci, ali i mnoge Dominikanke, voze odmalena, najprije s nekim od roditelja, a ponekad i s oba, a kasnije i sami. Solo vožnju počinju vrlo rano. U pravilu bez kaciga. Vjerojatno je to razlog što mnogi ljudi u Dominikani imaju izdržljive i otporne oči. Osobno sam, uz naočale na svom nosu, imao problema s očima tijekom vožnje taksi motorkotačem sjedeći iza vozača i vireći iza njegove glave, a domaćinima ni kiša ne smeta!
Mladi vozači na motorkotačima znaju biti brzi i siloviti. Izazivaju vraga, rekli bi stariji. Svojim sam očima gledao mladog vozača kako je, u punoj brzini, projurio između dva automobila koja se u tom trenutku mimoilazila u uskoj i slabo održavanoj uličici u centru grada i to samo na stražnjem kotaču svoga motorkotača. Čista akrobacija! Iako nisam vidio nijednu nesreću, statistike govore da je upravo u Dominikanskoj republici najveći broj poginulih motociklista po glavi stanovnika od svih zemalja na svijetu.
Hrvoje Zrnčić
Putujem, planinarim i piskaram. Nemam blog, ali nema prepreka za otvoriti ga ako bude potrebno. Uz ilustriranu knjigu putopisa “Istočno od Crnopca”, napisao sam i 50-ak ilustriranih zapažanja (članaka ) s putovanja i oko njih u časopisima Priroda i Hrvatski planinar. U studenom i prosincu 2015. proveo sam 34 dana u Dominikani. Tekst koji šaljem na natječaj prvi je u nizu tekstova o toj zemlji bi trebali sljediti. Ovo ljeto se spremam provesti 18 dana u Gruziji što će također rezultirati s više tekstova o toj zemlji.Imam puno fotografija Dominikane, ali ne mogu poslati više od jedne ili ja to ne znam napraviti u ovoj prijavi.
