Blog

Kako se jedu bajadere u Africi?

Autor | Ivan Bengeri
datum objave | 15. ožujka 2016.
8012

Let iz Nairobija do Tanzanije bio je već treći toga dana i, nakon dvosatnog kašnjenja polijetanja aviona iz Amsterdama, malo je nedostajalo da za vrijeme leta gledam snijegom prekrivene vrhove slavnog Kilimanjara. Ipak, nešto više – kasnim nekoliko sati i sunce se već odavno spustio za horizont. Usprkos mraku i vidljivosti ravnoj nuli za vrijeme kratkog leta pilot je, nas pet putnika raštrkanih po propelercu, na razglas, poput turističkog vodiča, informirao o tome gdje se nalazi najviši vrh afričkog kontinenta. Tješio sam se da će i prije jutra jedno od mojih osjetila ipak imati iskustvo Kilimanjara, pri tom misleći na istoimeno pivo – jedino tanzanijsko pivo za koje sam, zahvaljujući internetu, tada znao.

Za razliku od planine, koju – doduše, još moram vidjeti uživo – Kilimanjaro airport nije nimalo spektakularan. Jedan je od manjih koje sam imao priliku posjetiti. Nema onih traka za prtljagu kraj kojih većina s nestrpljenjem iščekuje da u moru slične prtljage ugleda svoj kofer ili backpack. Nema potrebe. Vaše stvari jednostavno iznesu iz aviona u omanju prizemnicu i to je to.

Vani me čeka John, moj couchsurfing domaćin, koji je bio toliko ljubazan da se, budući da sam stizao iza 11 sati navečer, ponudio da taksijem dođe pred mene kako u to kasno doba ne bih imao problema s pronalaženjem prijevoza i njegove kuće. Kako je u avionu tek nekoliko putnika na izlasku iz aerodromske zgrade nije bilo gužve, lako me prepoznao i odveo do taksija koji je čekao na parkiralištu.

Pročitavši mnoge, ni najmanje ohrabrujuće priče o neugodnostima koje vrebaju turiste u Tanzaniji nije mi bilo svejedno te je bio ugodan osjećaj sjesti u auto s nekim ‘poznatim’. S nekim tko zna gdje idemo. Nakon cjelodnevnog letenja i presjedanja po aerodromima, iako nisam bio nimalo umoran, već sam jedva čekao da napokon negdje i stignem. Bacim ruksak u kut, skinem leće, otuširam se i legnem na krevet ili kauč. Sada sam već i onu pivu bio spreman odgoditi za jutro, no hvata me strašna želja za slatkim.

Do Johnove kuće u predgrađu Moshija vozimo se nekih četrdesetak minuta praznom cestom bez puno zavoja. Jedno od rijetkih skretanja bilo je ono nedaleko aerodroma na kojem se lijevo ide za Arushu, a desno za Moshi. To su jedini veći gradovi u blizini aerodroma (i planine) te su uobičajena baza za uspon do vrha ili safari u nekom od nacionalnih parkova.

Kao i pilot u avionu, John i vozač za vrijeme vožnje više puta rukama pokazuju i govore gdje se nalazi Kilimanjaro. Johna sam barem razumio, no vozač je uporan na svahiliju. Svejedno, ne vidim baš ništa. Tama je odavno obgrlila veliku planinu.

Posljednjih nekoliko kilometara do kuće mojeg domaćina nije bilo asfalta. Vozimo sporo i oprezno jer cesta ne da je makadam već rupa na rupi. Uličnoj rasvjeti, očekivano, ni traga, samo su prašnjavi farovi osvjetljavali crvenu zemlju, sličnu onoj kod nas u Istri. Iako prizemnica, kao i sve kuće u ‘kvartu’, Johnov dom izvana se doima većim i uređenijim od susjednih. U kuću ulazimo na prstima kako ne bismo probudili djecu i suprugu. Kad je upalio svjetlo slijedi šok. Kulturološki šok, no onaj pozitivan koji se miješa s izuzetnim uzbuđenjem jer počinjem shvaćati da idućih dana neću spavati u hotelu ili hostelu već živjeti s pravom afričkom obitelji.

Dnevna soba i kuhinja jedna su prostorija. U dnevnom dijelu sve se događa na podu, tu su tek tri veća madraca i nekoliko jastučića. U kuhinji dok šapćući pričamo uz šalicu čaja od kućanskih aparata primjećujem tek hladnjak i štednjak. Stol je sasvim uobičajen – drveni, no nema klasičnih stolaca. Sjedimo na drvenim trupcima i razgovaramo, upoznajemo se. Već je odavno vrijeme za spavanje.

Nakon šalice toplog čaja piva mi više nije ni na kraj pameti, no ona želja za slatkim nije minula. Ništa neobično za to doba dana. Iz ruksaka vadim poklone za Johna i njegovu obitelj. Bocu pelina i medicu, bajadere, domaćice te par vrećica kiki bombona za klince. Ne dvoumim se dugo između bajadera i bombona te za par sekundi već žvačem prvi, ležeći u kutu svoje sobice na tek kojih pet centimetara debelom madracu/spužvi prekrivenoj plahtom s likom Mickey Mousa.

Daleko je Moshi od Disneylanda, u svakom pogledu, a to zorno shvaćam kada nakon petog kikija odlazim na toalet prije spavanja. Najmanje to što je čučavac – na to sam naviknuo – no vrata dnevne sobe, ulaza u kuću, podbočena su daskom koja bi valjda trebala onemogućiti nasilan ulazak. Prisjećam se da je kada smo ulazili John za nama željezna vrata terasice pred ulazom zaključao s dva lokota. Nisam u panici, ali shvaćam da je vrijeme za jedan iskreni ‘Oče naš’ prije spavanja.

Jedino se John budi prije mene, a kada sam mu se pridružio u dnevnoj one daske više nije bilo. Predajem mu poklone iz Hrvatske, objašnjavam što je Pelinkovac, što medica i predlažem da slatkiše stavi u frižider. Vrata su sada širom otvorena. Izlazim na terasu i imam što vidjeti. Protežem se na jutarnjih +26 stupnjeva i gledam snijeg usred Afrike. Kilimanjaro! Napokon!

Za vrijeme doručka pridružuju nam se klinci, a John usput objašnjava da je ovaj dio Moshija nešto poput ‘sluma’ te da je i inače vrlo oprezan, a posebno kada kod njega spava ‘Muzungu’, osoba bijele boje kože. Inače, za doručak je uz čaj bio ponuđen mekani tost, margarin – također izuzetno mekan i razmaziv, proporcionalno blizini ekvatora – i one prefine malene ‘Lady Finger’ banane.

Dok jedem prvi tost razmišljam kako ću možda još koji pa onda još dvije, tri banane. Valjda će biti dovoljno. Nakon toga možemo prošetati i djecu ostaviti u školi, kao što je John maločas najavio. Zapravo vrtiću, jer djeca imaju tek 1,5 i tri godine, no oni kažu – school. Na pola prve kriške knedla od tosta i margarina mi zastaje u grlu kad shvaćam da moj domaćin onu malu bananicu upravo nožem reže na četiri jednaka dijela – svakom djetetu po komad, jedan jede on, a zadnji daje supruzi, koja se upravo probudila. Nisam više gledan, plače mi se. Pojela su djeca i namazani tost, no svejedno me šokiralo jer mi nikada ne bi palo na pamet bananu s nekim dijeliti. Jednu bananu! Pokušavam razgovor navesti na to da djeci ponudi slatkiše, no John kaže da će im se više veseliti nakon škole.

Nakon što smo klince ostavili u školi šećemo da centra Moshija te cijeli taj prvi dan u Tanzaniji provodim s Johnom. On je nešto poput socijalnog radnika, brine o napuštenoj i siromašnoj djeci te im pokušava osigurati novac za školovanje. Nije samo novac problem, nekim djevojčicama treba osigurati i siguran put ili prijevoz do škole jer često budu žrtve silovanja. Moramo do škole udaljene dvadesetak kilometara od Moshija kako bi John s ravnateljem dogovorio da u školu prime dvije desetogodišnjakinje. Vozimo se u prenatrpanom kombiju, a kako je zaista velika gužva ljudi pri ukrcavanju ili iskrcavanju doslovno hodaju jedni preko drugih, dok manju djecu jednostavno dodaju dalje iz ruke u ruku. Razgovor je prošao dobro i djevojčice će biti primljene u školu. U povratku uz cestu čekamo kombi ili minibus koji nikako ne dolazi pa moj domaćin predlaže da ustopiramo prvo vozilo koje naiđe. Vidim u daljini kamion koji prevozi šljunak i prije nego što sam shvatio što se događa već sjedimo iza na hrpi šljunka. Ugodno sunčanje na plus 40 uz vjetar u kosi. Mnogo je ugodnije nego u prenatrpanom kombiju bez klime.

Vrativši se u Moshi odlazimo na tržnicu. Dok John kupuje meso ovna i povrće za ručko-večeru mene u tom kaosu boja i mirisa najviše intrigiraju priproste sandale koje izrađuju od ostataka starih automobilskih guma.

Nakon obroka napokon je došao red da djeca probaju slatkiše iz Hrvatske. Jedva čekam. I onda novi šok. John iz frižidera vadi tek jednu bajaderu, reže je nožem na četiri jednaka komadićka. Procedura ista kao i s bananom. Ukusno im je, smiju se, ali nitko ne traži više. Čini se da je to sve za danas – jedna bajadera na njih četvero!

Mozak ‘vrti’ one kiki bombone koje sam natrpao u sebe noćas, a knedla u grlu još je veća nego jutros. Vrijeme je za pivu. Barem tri, četiri Kilimanjara. Možda i više.

Ivan Bengeri

Do proljeća 2013. godine imam ‘normalan’ stalni posao i ‘normalno’ radno vrijeme, no tad dajem otkaz. Od idućeg dana koristim preostali godišnji do kraja otkaznog roka, a već idućeg tjedna slijećem na Šri Lanku i avantura može početi! Od tada se nakupilo dosta novih zemalja, novih gradova i sela, te divnih ljudi! Idući na redu je Brazil, gdje letim početkom ožujka i ostajem najmanje dva mjeseca. A dalje? Tko zna. Ja znam samo da nove zemlje, novi gradovi i sela te predivni ljudi čekaju.Fotografije, zanimljive crtice s puta, ali i sve ostalo vezano uz putovanja redovito objavljujem na Facebook stranici ‘Idemo putovati, piti i jesti’.