S obzirom na to koliko putujem više se sama sebi iznenađujem koliko mogu pisati o svom jednosemestralnom boravku u Južnoj Koreji. Osim što sam na svom blogu posvetila nekoliko postova
samo toj temi, nekako se opet prisjetim nekih stvari koje nisam dosad spomenula, a kojih se prisjećam s nostalgijom i osmjehom na licu.
Što je za mene bio životu Južnoj Koreji? Iskustvo koje me zauvijek promijenilo.
Bio je to moj prvi let avionom što sam prebrodila kao svaki pravi ludi avanturist: sa napadajem
panike i klaustrofobije. 30 sati u toj limenoj kanti? Oh Tina, možda si ovaj puta malo pretjerala? Ideš sama sa sobom na drugi kraj svijet i to ne na izlet, nego u život?! Ne poznaješ nikoga, ne znaš jezik, ne znaš uopće što će te tamo dočekati. Ne zvuči to baš kao pametan potez! I tako, uz brojne auto psihoanalize i jedno presjedanje u Katru, sletila sam u Seoul, glavni grad ove države o kojoj zapravo znamo jako malo – znanje koje imamo o tom dijelu Azije zapravo se najviše tiče njihovih susjeda – onih na Sjeveru koji su nam dok sam ondje živjela prijetili gotovo svakodnevno da će nas „uništiti kuglom vatre“ te susjeda na istoku – Japana, zemlji animea, sushija i trešnjinih cvjetova.
Ali što s Južnom Korejom?
Ja sam baš bila u fazi u kojoj sam gledala puno njihovih filmova, a začudo
upravo se u to vrijeme pojavio i onaj „Gangnam > pa su odjednom svi znali
za tu poluotočnu državicu sa puno veselih boja i bogatom Seoulskom četvrti Gangnam koju je Psy opjevao kao mjesto u kojem se prošetavaju bogati muškarci tražeći lijepe žene.
Ja sam sletila i krenula u svoju avanturu. Neću lagati, prvih nekoliko dana bili su izrazito teški.
Suprotno mišljenju, ondje gotovo nitko ne govori Engleski tako da sam se osjećala kao da
sam gluha i nijema. Želiš nešto reći, želiš zahvaliti kada u dućanu kupiš kimbap, želiš reći da ne znaš kako se isključuje podno grijanje, ali jedino što možeš je kimati glavom i razviti izvrsnu motoriku i vještine pantomime. Ja sam to toliko usavršila da danas mogu opisati gotovo cijeli svoj dan koristeći dvije-tri korejske riječi i puno gestikulacije. Jednoga dana sam pomislila da je dosta šale i upisala intenzivni tečaj korejskoga. Nakon tri mjeseca, kao jedina strankinja (izuzev Kineza) uspjela sam završiti tečaj i pričati i čitati sasvim dobro. Anyeong!
Ta četiri mjeseca bila su najneobičnije i možda najkorisnije iskustvo mojeg života. To putovanje je bilo najbolji učitelj kojeg sam ikada imala i naučilo me više nego pet godina fakulteta i stotine stranica knjiga. Jer takva se znanja jedino mogu steći kada ste bačeni u vrtlog događaja, emocija, čudnih pogleda,
klanjanja pred starijima od vas, ljute hrane i zajedničkog odlaska na karaoke.
Sve učite ispočetka, kreirate život od nule – od toga kako držite svoj pribor za
jelo (nema vilice i noža nigdje u bliziniJ ), kako pozdravljate ljude oko sebe (još uvijek me vrat boli od kimanja glavom), kako se odijevate i uređujete (ramena i dekolte uvijek moraju biti
pokriveni!), gdje idete u koje doba dana (mogli bi u shopping u dva ujutro?) i kako učite (uvijek u caffe barovima gdje se možete izuti i učiti na podu). Razvijate tako nove vještine koje niste ni znali da imate i
otvarate dio sebe koji nikada prije niste dotaknuli. Zaronite u sve novo i to novo vas mijenja i vi postajete poboljšana verzija sebe. Koreanci za svaki teži zadatak kažu Fighting! To znači nema predaje, nema odustajanja. Fighting!
Meni je najdraže bilo nakon predavanja otići prošetati na „stražnji ulaz“: to je kao mini gradić koji se nalazio iza kampusa u kojem se nalazilo puno malih korejskih restorana u kojima se može jesti već od desetak kuna, kafića u kojima se mogu piti svakakva čuda s kavom (meni najdraži Green tea latte s pravim macha čajem) i puno malih dućana s odjećom koji rade 0-24. To radno vrijeme me toliko razmazilo da sam po povratku u Europu često htjela navečer izaći ali ne u klub nego u shopping, na karaoke i
slično. U Koreji se sve zanimljivo događa nakon 8 sati navečer, ali za razliku od Europe to ne mora nužno uključivati lude provode u klubovima (premda ima i toga, samo je njihov doživljaj „ludoga“ sjesti u klub i jesti sušenu lignju).
Ja sam se uvijek držala one „kad si u Rimu..“ tako da sam u potpunosti priglila njihov stil života. Uostalom, ne postoji „pravo vrijeme“ za nešto. Uvijek bih zamijenila nekoliko sati sna za novo iskustvo – ionako ni jedna dobra priča ne počinje sa „te noći kad sam spavala osam sati…“ 😀
Tina Ugarković
Ja sam Tina i u posljednje dvije godine živjela sam u pet zemalja, a proputovala njih dvadesetak. O svojim putovanjima objavljujem na vlastitom blogu i to na engleskom jeziku. Biti travel blogger bio bi moj posao iz snova pošto je to kombinacija meni dvije najveće ljubavi: putovanja i pisanja. Dolje možete pročitati dio mojeg života u Južnoj Koreji.
