Blog

Južna Amerika – avantura života

Autor | Ivana Rajković
datum objave | 15. ožujka 2016.
3835

Nakon što smo seoboružali „Lonely Planetom“ koji obuhvaća cijelu Južnu Ameriku polako sukrenule pripreme za naše najveće putovanje dosada: Nevjerojatna avantura od 24dana koja se sastojala od Argentine, Bolivije i Perua, a započela je jednim odnajvećih izazova – pakiranjem! Poučeni iskustvom s prijašnjih putovanja izborje ovaj put (umjesto na teške kofere u koje uvijek trpamo pola ormara) pao naruksake i „pametno pakiranje“ – poput pravih backpackera.

Na aerodromu u Parizuupoznali smo ostatak grupe koji je stigao iz Beograda i s kojima ćemo sedružiti i zbližiti tijekom ostatka putovanja. Neki su već bili nezaobilazan dioekipe i nama već poznata lica s prethodnih putovanja s agencijom Jungle Travel,a naš najdraži vodič Filip dočekao nas je na aerodromu u Buenos Airesu, gdje jezapočelo naše putovanje života.

BuenosAires jedan je od najuzbudljivijih gradova Južne Amerike, uređen poputeuropskih metropola, ali sa latino-duhom, od noćnog života preko klope do vreveu gradu i na cesti gdje strahujete za vlastiti  život kada sjednete u taksi. I gdje svakakoprije nego sjednete u taj isti taksi obavezno morate pitati koliko će vaskoštati vožnja do željene lokacije jer bi vas inače cifra mogla vrlo neugodnoiznenaditi. Sve što ćete od znamenitosti htjeti vidjeti u blizini je centra, paje najbolje da smještaj potražite u tom krugu. Avenida Florida glavna je ulicabackpackera u samom centru sa gomilom slatkih hostela u jednom od kojih smo sei mi smjestili. Prva destinacija nije bila katedrala niti balkon s kojeg seEvita obraćala svojim sugrađanima već naravno restoran. Fleksi nas je odveo uveć provjereni „Siga la Vaca” u kojem se služi, a što drugo nego steak. Ito „all you can eat” buffet za ca. 12 eura. Argentinci ne poznaju pojam „welldone”, pa nam se svima na tanjurima našao pravi krvavi steak. Vođeniizrekom “kad si u Rimu, budi Rimljanin” svi smo navalili – ioduševili se.

U tih nekoliko dana obišli smo taj ogromni gradi sve njegove znamenitosti, a ono što nas se najviše dojmilo bilo je prekrasnouređeno aristokratsko groblje u samom središtu grada, Cementerio de la Recoleta, koje nije nimalo nalik našim grobljima. Okruženoje visokim zidinama unutar kojih se nalaze gomile statua, šetališta sdrvoredima i fascinantni mauzoleji u jednom od kojih je i počivalište EvitePeron. Iako je Evita Peron balzamirana po želji svog muža koji je htio da onazauvijek bude mlada i zapamćena kao lijepa žena, ne možete vidjeti njenobalzamirano tijelo u mauzoleju.  ArhitekturaBuenos Airesa uglavnom je nastala pod utjecajem Madrida, Pariza i Barcelone, međutimčetvrt La Boca odiše svojim posebnimstilom. Ta mala, siromašna, radnička četvrt bila je nekoć luka koju suizgradili doseljenici iz Genove i poznata je po svojoj šarenoj ulici Caminito. Sve su zgrade u toj ulicišarene i priča kaže da su ih siromašni mornari farbali ostacima boja zabrodove. U svakom slučaju, ovdje lokalni umjetnici izlažu i prodaju svojeradove, tango plesači pokazuju svoje vještine na ulici i pravi je užitak muvatise ulicama, gledati performanse, pojesti steak u nekom od malih, slatkih,šarenih restorančića i uživati na suncu.
Na povratku uhostel moja prijateljica Marina i ja odlučile smo da jednostavno moramo pronaćipoznate argentinske tango cipele tzv. Commeil Fault što vjerujte mi i uz najbolji vodič, Lonely Planet, nije bio lakzadatak. Naime, Comme il Fault neprodaju se u ekskluzivnom dućanu što bi čovjek obzirom na cijenu od ca. 100-150eura očekivao već u nekom stanu bez ikakvog natpisa. Ali mi smo ih ipak, uzpuno negodovanja muškog dijela ekipe, uspjele pronaći. Nažalost nakonjednosatnog isprobavanja niza modela nismo uspjele naći par koji bi nasoduševio pa nismo ništa tržile. Ali nas to nije spriječilo da ipak tu večerodemo na milongu, sat tanga na kojem smo se svi odlično zabavili i nasmijali dosuza našim vlastitim plesnim (ne)umijećima. Prije odlaska iz Buenos Airesavaljalo je još posjetiti nedjeljni antikni sajam u San Telmu na kojem možete pronaći stare satove, vintage haljine,stari kristal, novčiće, diviti se uličnim performerima i pojesti odlične chorizzo (kobasice) i zaliti ih pivicom.

Sljedećeodredište je La Paz, glavni gradBolivije koji nam je zavrtio glavom već pri slijetanju. Ne zbog svoje ljepote,jer La Paz je definitivno osebujan grad, ali ja ga nikako ne bi nazvalalijepim, već zbog svoje nadmorske visine koja je na 3.660 m. Ovdje smo sesmjestili u Loki hostelu koji jeuređen od stare, monumentalne, kolonijalne zgrade i do kojeg smo se jedvahvatajući zrak uspjeli popeti. Naime, cijeli je grad neopisivo strm i zgradekao da se strmoglave u centar. Na doručku nas je dočekao čaj od koke te smokrenuli u obilazak grada. Na glavnom gradskom trgu, San Francisco, dočekala nas je prava Hitchcock scena, samo ne svranama nego s golubovima kojih je toliko da doslovce jedva hodate između njih.

Produžili smo do Witches market kako bi kupili listove koke za žvakanje. Kaže se dažvakanje koke povećava budnost i smanjuje glad, umor, hladnoću i bolove tesimptome visinske bolesti. Sirovi, neprerađeni listovi koke nisu štetni nitistvaraju ovisnost već su nadasve korisni budući da sadrže kalcij, željezo ivitamine. I na Witches marketu možete kupiti pregršt za svega nekoliko kuna.Još nešto nadasve zanimljivo možete kupiti na Witches marketu: sušene fetuseljame. Zakopavanje tih sušenih fetusa ljame ispod kuća Bolivijancimapredstavlja žrtvu božici Pachamama-ikoja ih zauzvrat štiti i donosi sreću – prema njihovom vjerovanju. Nakonosvježavajućih sokova od voća koji vam prodavači miksaju ispred vas za sveganekoliko kuna, odlučili smo se na obilazak Vallede la Luna, doline mjeseca odnosno nevjerojatnog krajolik glinenih stijenanalik pustinji sa stalagmitima nedaleko grada.

Unatoč žvakanju koka listova, nadmorska visinanas je prilično svladala pa smo krenuli natrag u hostel na večeru i na spavanjekako bi napunili baterlije za sljedeći dan jer nas je čekao pravi izazov: usponna 5.300 m, na Chacaltaya-u, jedan odnajviših vrhova orijentalnih Anda. Za takvu impozantnu visinu morali smo se oboružatilistovima i napicima od koke i čokoladicama. Prva postaja je bila Alto City, najviši dio La Paza na 4.100 m gdje žive oninajsiromašniji. Sljedeća postaja je najviša točka do koje bus može doći pocesti u usporedbi s kojom se vožnja sa Sandrom Bullock u filmu „Brzina“ činikao mačji kašalj. Naime, cestica je širine busa, neasfaltirana i bez branika,doslovce samo kao mali urez u planini ispod kojeg vas gleda ogromna provalija.Uspijevamo doći do 4.900 m busom gdje nas već čeka snijeg i prava zimska klima.Dalje se ide pješice.. Uspon još tih “samo” 300-injak metara do vrha potrajaoje gotovo sat vremena jer sa svakim korakom sve teže i teže hvatate zrak. Ovoje izazov čak i za prave planinare. Najstariji član ekipe, 60-godišnji „čikaSavo“ skoro nam je posustao, ali je ipak junački uspio stići do planinskog domana 5.300 m. Dio ekipe odlučio je potegnuti još dodatnih 100 m do 5.400 m.

Pri povratku u La Paz sreli smo pleme Indijanaca(indigeneous people) koji su nas blagoslovili i „istjerali vraga” iz nas.Nažalost, to nije pomoglo da nas povratak na „samo” 3.600 m pomalo neošamuti.

Ali već sljedećidan čekala nas je nova avantura, DeathRoad, poznata biciklistička staza od La Paza do Coroico-a. Iako nazvananajopasnijom cestom na svijetu, naša grupica je uz sigurno vodstvo uspjelasavladati i ovaj izazov.

NakonLa Paza krenuli smo prema Peru-u, a najbolji je put preko jezera Titicaca, najvišeg jezera na svijetu na 3.800 m. Međutim,kako su neki zbog visinske bolesti morali preskočiti Death Road put do jezeraTiticaca odnosno Isla del Sol, otokaSunca kamo smo se uputili bio je svojevrstan Death Road. Naime, zbog štrajkaprijevoznika u La Pazu morali smo krenuti rano ujutro i alternativnim putevimabudući da su glavne ceste bile blokirane. Tako smo se „luksuznim“ autobusomzaputili preko brda i livada bez asfaltiranih cesta već utabanim tragovimatraktorima. Truckanje i ljuljanje svima je zapravo godilo budući da je bilo 5ujutro, pa su skoro svi zaspali poput beba u kolijevci, sve dok  nas naglo zaustavljanje i naginjanje busa najednu stranu nije ubrzo probudilo. Bilo je zapravo neminovno da zapnemo ublatu. Naime, u veljači je u Boliviji kišna sezona, pa je utabana cestica bilablatna i puna lokvi u jednu od kojih je i naš bus zapeo. Uskoro smo uvidjeli dase nećemo tako lako izvući, pa smo svi izašli iz busa ne bi li bio lakši i takose izvukao. Međutim, ni to nije pomoglo. Svaki muški pripadnik grupe imao je naravnosvoju teoriju kako bismo se trebali izvući. Pomoć, niti drugi bus, nismo moglizvati budući da ni ovaj zbog štrajka zapravo nije smio voziti. Budući da jedokle pogled seže bila livada, a mi se nismo micali s mjesta, uskoro smoizvukli vreće za spavanje, prostrli ih po livadi i utaborili se do daljnjeg. Konačnoje oko podneva naišao traktor koji je uspio izvući bus, ali već nakon 50-akmetara naišli smo na novi izazov na tzv. cesti i naravno ponovo ostali u grabi.Za sljedeće izvlačenje međutim više nije bio dovoljan samo jedan traktor, pa sedio ekipe uputio u potragu za selom i još jednim traktorom. Pomoć je stigla teku kasno popodne kad smo već svi imali crvene noseve i rakunska lica od naočalana suncu koje prži, ali ga na 3.800 m ne osjetite. Ali put do Copacabane, mjesta na obali jezera Titicaca još nije bio gotov. Kad smo sekonačno dočepali asfaltirane ceste dočekale su nas naravno barikade na cesti.Sva sreća da smo imali pravi turistički luksuzni autobus koji je imao i ponudufilmova. Tako smo odgledali stari klasik “Oficir i gentleman” i oko22 sata stigli do Copacabane.

Iako spavanje tu nije bilo predviđeno više nismoimali izbora jer je zadnji brod za Isla del Sol već davno otišao. Tek sljedećejutro uhvatili smo prvi brod i uputili se prema otoku na kojem se pokazalo  da je naš izbor prtljage bio prava odluka.Naime, smještaj na Isla del Sol nalazio se na vrhu otoka na koji se trebalopopeti strmim stepenicama, a uspon je trajao dobrih pola sata. Inače se upristaništu može iznajmiti magarca da vam nosi torbe, ali taj dan ih baš nijebilo. Kad smo stigli gore svi smo zaboravili na mukotrpan put jer pogled kojiseže s vrha otoka otkriva pravi mali komadić raja. Isla del Sol je mjesto rođenjaSunca u mitologiji Inka. Ovdje civilizacija gotovo da nije kročila. Imate samoono osnovno što vam treba, krov nad glavom i krevet, ali vjerujte to je sve štovam treba. Još kad sjednete u restoran kojem je krov doduše od trske, ali snezaboravnim pogledom na jezero i pojedete njihovu “trucha alla planca” koja je zapravo obična pastrva s tave, aliza prste polizati poželite da dan traje vječno. Nažalost, mrak pada priličnorano. Otočić je mali i možete ga cijelog prehodati što smo mi sljedeći dan iučinili usput obilazivši mnogobrojne ruševine iz vremena Inka.

Sljedeće jutronastavili smo put Peru-a i Cusco-a. Ovaj je put vožnja busom prošla bezuzbuđenja. U Cusco-u smo se opetsmjestili u Loki hostelu. Grad, koji je dugo bio prijestolnicom Inka carstva,je polazna točka za posjetu Machu Picchu,sveti grad Inka. U Cusco-u se mogu naći mnogobrojni impresivni tragovi Inka kaošto su zidovi od neobično oblikovanih kamenih blokova koji savršeno naliježujedni na druge bez ikakvog vezivnog materijala. Prvo smo posjetili Inka utvrdu Sacsayhuaman sjeverno od grada s koje sepruža prekrasan pogled na grad, a zatim smo se uputili u obilazak dvaju starihgradova Inka, Ollantaytambo i Pisac.

Nakon obilaska lokaliteta vlakom smo krenuli u Aguas Calientes koji se nalazi upodnožju Machu Picchu-a. Prvi smo dan iskoristili za opuštanje na toplimbazenima po kojima je grad i nazvan. Međutim, da biste se okupali u timbazenima prvo se vi morate opustiti s kojom čašicom budući da to nisu onakvibazeni kakve si vi zamišljate. Naime, to su bazeni kojima ne vidite dno, mutnii prljavi, ali navodno blagotvornog djelovanja. Plan za sljedeće dan je bioustajanje u 4 ujutro i uspon pješice na MachuPicchu kako bismo stigli tamo prvi oko 6 ujutro na otvaranje jer je grad najljepševidjeti dok nije krcat turistima. Međutim, kad smo se ustali vani je pljuštalakiša pa je dio ekipe odlučio krenuti turističkim busom do grada. PrijateljicaMarina i ja odlučile smo s našim vodičem Filipom pričekati da prestane kiša iipak sprovesti plan da idemo gore pješice. Krenuli smo oko 7 ujutro, u podnožjuplanine divljala je rijeka Urubamba,sunce je izmililo i mi smo krenuli put oblaka. Stepenice koje vode do grada isijeku cestu kojom se penje bus toliko su ogromne da jedva možete zakoračiti iu jednom potezu možete prijeći svega nekoliko njih. Usput stajemo na malimslapovima, osvježavamo se i spontano snimamo mali reklamni spot za agenciju „JungleTravel“. Nakon dva sata pješačenja po prekrasnom krajoliku i s dojmom da sestvarno penjete u oblake konačno stižemo do Machu Picchu. Sami ulaz je priličnokomercijalan, ali Filip pušta mene i Marinu ispred i navodi nas na put na kojemće grad doslovce izroniti iz oblaka ispred nas i ostaviti nas bez daha. I to tolikoda smo sljedećih pola sata samo sjedili i upijali tu ljepotu. Ali to vamnažalost ne mogu prenijeti u ovom tekstu, to morate sami doživjeti. Tu smo proveligotovo cijeli dan šetajući po domovima starih Inka.

Zadnje odredište našeg putovanja je Lima, glavni i najveći grad Peru-a.Ponovo se smještamo u Loki hostelu u kojem se već osjećamo kao doma. Pravi maliraj za backpackere sa pristojnim smještajem i uslužnim osobljem na idealnojlokaciji u svakom gradu. Smješteni smo u četvrti Miraflores koja je navodno jedina dovoljno sigurna za turiste, iakozidine kojima su opasane gotove sve zgrade ne ulijevanju baš povjerenje.Obilazak centra preporuča se samo turističkim busom, pa smo ovdje stvarno bilipravi turisti. Katedrala i obližnji Samostan sv. Franje su impresivniarhitektonski kompleksi. U katedrali se nalazi grobnica osnivača Lime,Francisca Pizarra. Turistička atrakcija je i glavni gradski „Trg od oružja“ (Plaza de Armas), na kojemu se nalazegradska vijećnica, predsjednička palača i crkve Merced i San Pedro. Budući daje ovo zadnje odredište ovo je bila i zadnja prilika za kupnju suvenira, za štoje odličan Inca market u Limi. A ikupanje u oceanu je nešto što ne želite preskočiti prije povratka u zimuEurope.

Najduže putovanje života završilo je i najdužimpovratkom kući na relaciji Lima-Bogota-Pariz-Zagreb, ali i još dužim popisomuspomena i prekrasnih doživljaja od kojih će Machu Picchu definitivno ostatinajdublje urezan u pamćenje.

Ivana Rajković

Luda za putovanjima i avanturama, malim i velikim! Uvijek spremna za nešto novo, bilo to skakanje iz aviona, put na Kubu ili samo isprobavanje novog okusa kave ili nekog novog jel po novootvorenim kafićima i restoranima po Zagrebu 😉 Volim spojiti svoje dvije najveće ljubavi, putovanja i kuhinju i dosađivati svim prijateljima na povratku sa svakog novog puta pričajući do iznemoglosti (njihove naravno :-P) o svim divnim novim okusima, ljudima i mjestima koja sam doživjela. Dajte mi priliku da malo dosađujem i vama. Vaša Ivana <3