Postoje ljetni i zimski tipovi. Oni koji kukaju kad je hladno, i oni koji kukaju kad je vruće. Ima i onih koji vole sve. To su oni koji ljeti ne biraju vaniliju ili čokoladu, nego jedu pistacchio ili jagodu. Osim ljetni i zimskih topova, postoji podjela na pasivni i aktivni odmor. Prvo vole oni koji se na odmoru uglavnom odmaraju i sve je u slow modeu vs. ovi koji se na odmoru dižu ujutro da bi trčali, unajmljuju bicikle, gube se po Velebitu i općenito moraju nešto raditi jer ne mogu biti mirni.
Ne mogu reći da ljeto ne vole debeli, a zimu mršavi, iako bi neka gruba logika to naredila. Ali svakako mogu reći da ljudi oko mene koji mrze ljeto su većinom debeli, a svi koji kukaju za ljetom imaju koji kilogram manjka. Ne znaš koji idu više na živce ovim pistacchio – tolerantnima.
Ja sam ljetni pasivni tip odmarača. Jednako kao što sam noćni tip i jutarnja dizanja ne volim od prvog razreda osnovne. NIKAD SE NISAM NAVIKNULA. Kao što se nikad neću naviknuti na zimu, iako živim u Zagrebu čitav život. Moji su porijeklom Dalmatinci i nisu nas djecu nikad vodili na skijanje (mislim da je nedostatak novca bio glavni problem, jer su nam pokušavali usaditi ljubav prema snijegu vodeći nas na Sljeme. Uzalud!), ali zato kod bake na more jesu svako ljeto. Kad sam prvi put sa školom išla na zajedničko skijanje, bilo mi je zabavno, ali sljedeće godine nisam htjela to ponoviti. Sad sam odrasla i više na more ne idem od šestog do devetog mjeseca, ali zato idem dvaput godišnje: ljeti i zimi. Ljeti obavezno na Jadran, a zimi svaki put idem na neku drugu lokaciju. Povratne aviokarte do Azije se mogu naći za 3000 kuna, a za to ne mogu kupiti dovoljno vitamina D i hormona sreće koliko mi to daju dva tjedna sunca usred depresivne zime.
Razbiti zimu jednim ljetovanjem je odlično za um i tijelo. Tijelo dobije vitamine, um dobije sreću. Osim što odlaskom na more usred zime sebi dam prijeko potreban odmor, ti odlasci su uvijek naravno u jako daleku zemlju. A to znači da se na dva tjedna udaljim od politike i svih problema koji se opsesivno razglabaju u Hrvatskoj i da uglavnom nema šanse da sretnem ikog poznatog, a ni da me šef vrati na posao tako lako. Na skijanju se svi sretnu! Kolege se vrate sa skijanja s pričama koga su sve sreli, kako su bili s ovim ili onima, a neki nesretnici čak sretnu i šefa. Skijanje je uglavnom blizu, tu po Europi, pa šef olako i nazove da se jedan čas dođete na sastanak u Zagreb, platit će on put, nije problem. E pa neka plati put s Balija ili Tajlanda!
Sreća ne traje samo dva tjedna, jer već samo planiranje putovanja donosi osmijeh. Planiranje znači nadu, a s nadom je čovjeku lakše živjeti. Kad imaš stresan dan, pomisliš na „još samo toliko dana do plaže“ i nekako ti je odmah lakše. U pauzama od stresa planiraš što ćete na destinaciji raditi, na koje izlete ići, gdje ćete možda nešto pojesti…Sve to čovjeka odvuče iz depresije i stresnih situacija. Vjerujem da jednako funkcionira i ovima što idu na skijanje.
Na samom odmoru radim ono što volim, a inače baš i ne stignem. Čitam knjige, slušam glazbu, šećem, idem na izlet, fotografiram…i sve to nekako polagano, baš čista suprotnost od mog svakodnevnog života gdje sam dnevno u interakciji s puno ljudi i sve mora biti brzo i hitno. Možda aktivni odmor vole oni kojima je svakodnevni posao polagan i izolira ih od ljudi, ne znam. Samo znam da ja ne volim previše gužve i previše obveza. I tih dva tjedna se baš nekako resetiram.
A na krilima godišnjeg živim još tjednima, gledajući fotografije i tamnu put kože, prepričavam kako je bilo i smješkam se dok postavljam fotke na Instagram… I tako moj zimski bijeg s pripremom, samim godišnjim i post-fazom traje ukupno 2 mjeseca… Baš odmarajuće!
Gdje otputovati “na toplo” za malo novaca? Provjeri ovdje!
