Portugal mi je dugo bio trn u oku. Nekoliko puta sam ga pokušala posjetiti, ali svaki put bi se nešto ispriječilo između nas. Ispiti, preseljenje, loše vrijeme, skupe avionske karte…. Kad mi je pred nekoliko mjeseci Ivona poslala poruku „Šta kažeš na Portugal?“, automatski sam odgovorila „Ajmo“.
Bilo je dosta izgovora, vrijeme je da se upoznamo.
Odluka je pala, idemo u 4. mjesecu kada još uvijek nisu velike gužve, a taman počinju toplija vremena. Ivona je isti dan na mobitelu označila datum 3. 4. i namjestila odbrojavanje te bi me svakih par dana podsjećala koliko još imamo do naše avanture. I njoj je Portugal, jednako kao i meni, već duže vrijeme bio želja. Nakon što nam je STA bukirala karte, uhvatilo nas je ono poznato uzbuđenje koje se javi pri svakoj kupnji avionskih karata. Danima smo si slale razne blogove o Portugalu i svemu što trebamo posjetiti, neumorno lajkale fotke na Instagramu, tražile restorane, provjeravale događanja… Ponekad mi se čini da uživam u planiranju putovanja gotovo jednako kao i u samom putovanju (je li moguće da nekada i više?).
Karte su bile u džepu (točnije na mailu), a zahvaljujući prijateljstvima s Erasmusa, u Lisabonu smo imale i smještaj i lokalnog vodiča Bruna. Ne može bolje, trebalo je samo krenuti! Iako se pri kupnji karata 3.4. činio jako daleko, kao i svakoga puta, dan putovanja se samo odjednom stvorio, a ja sam (kao i obično) spremala se i obavljala stvari u zadnji čas. Na sam dan putovanja otišla sam i na faks, u banku, na poštu, platila stanarinu, skočila u DM i pospremila stan. Kao i uvijek, u kovčeg sam pobacala većinu stvari koje mi nisu trebale i gotovo ništa od onoga što mi je trebalo. Let je bio u 16:55, a bez obzira na mene, u taksiju smo uspjele biti već u 14:30. Novi aerodrom se tek tjedan dana ranije otvorio i po medijima su upozoravali na strašne gužve te savjetovali putnike da dođu makar 2 sata ranije. Totalni promašaj. Na Tuđmanu je bilo gotovo manje ljudi nego što je u Saboru kada Pernar drži govor. Ali moram reći, lijep je taj novi aerodrom. Iako ne bi bio #madeincroatia da je sve u ispravnom,u redu. Izgleda da su mu svi toaleti van funkcije. Makar što se stranaca tiče.
No dobro, dosta o Tuđmanu, idemo u Portugal!
Bom dia, Lisboa!
Lisabon je jedan od onih gradova u kojemu se, vjerujem svatko, osjeća dobrodošlim. Ja sam se tako osjećala već na samom izlasku s aerodroma. Uz to što nas je prijatelj dočekao i poželio dobrodošlicu, u metrou sam vidjela i naljepnicu na zidu na kojoj piše Forza Fiume. 🙂 Za prvi dan dovoljno. Budući da je već bilo kasno, krenuli smo ravno u stan gdje nam je Bruno napravio kratak plan i program za sutra dok je on na poslu.
Ujutro smo u 9 već bile vani. Za prvi dan je na repertuaru bila šetnja do dvorca S. Jorge i razgledavanje centra Lisabona. Krenule smo pješke kako bi što bolje doživjele grad. Prva stanica bio nam je park Eduarda VII s prekrasnim vrtovima, a s čijeg vrha puca pogled na centar grada.
Avenida da Liberdade – lisabonska Peta avenija
Nastavile smo šetnju Avenijom slobode (Avenida da Liberdade) koja je u Lisabonu ono što je 5. Avenija u New York Cityju – dom dizajnerskih butika, skupih restorana i hotela. Sve što imam reći o toj ulici je- jako lijepi izlozi.
Uskoro smo se našle u centru i odlučile doručkovati na jednoj od preslatkih terasa. Naručile smo tost i pladanj pun voća te kavu. Uz tost smo dobile i potato chips što smo kasnije shvatile da je u Lisabonu česta kombinacija te da ga poslužuju uz gotovo sve. Ono što nas je oduševilo bila je ta plata s voćem na kojoj je bilo jagoda, manga, papaje, grožđa, kivija i mozzarele. Pravo osvježenje za neobično vrući travanjski dan u Portugalu.
Užasna kava
Kava je bila užasna, prevodenasta i toliko vruća da je nismo mogle piti prvih 15 minuta. Ne bih to ni spominjala da se loša kava nije pokazala nekim pravilom u Portugalu budući da u 10 dana nigdje nismo popile dobru. Tako da, kavoljupci, u Portugalu se dobro raspitajte o nekim boljim coffee shopovima jer šanse su, ako sjednete u random kafić očekujući makar prosječnu kavu, razočarat ćete se.
Nakon finog doručka, krenule smo dalje, prema obali. Trgovački trg (Praça do Comércio) sa Slavolukom i spomenikom nalazi se uz samu rijeku Tagus, a simetrične, kvadratne zgrade koje okružuju trg neodoljivo podsjećaju na Trst.
Od trga smo nastavili uzbrdo do dvorca. Iako je dvorac od trga udaljen svega nešto više od kilometra, nama je do njega trebalo gotovo sat vremena radi moje opsesije kućicama tj. ulaznim vratima. Svaka kuća je posebna, a vrata su drugačijih boja i to je sve toliko prekrasno da je moj album krcat slikama vrata. Ako volite žive boje i šarenilo, Lisabon i njegove ulice će vas definitivno oduševiti.
Ulaz u dvorac Sao Jorge koštat će vas 8 eura koje najviše plaćate za spektakularan panoramski pogled na grad. Lisabon zovu i gradom na sedam brežuljaka od kojih je upravo ovaj s dvorcem najviši. U samom dvorcu nemate što puno raditi osim šetati po vrtovima, zidinama i kulama. Ali zato dok smo mi tamo bili se po vrtovima prošetavao i ovaj egzotični gospodin kojega smo svi slijedili i čekali da nam otvori rep, ali nešto mu se nije dalo.
Izlasci
Domaća i jeftina hrana uFloresta de Estefania
Navečer smo se našle s Brunom i njegovim društvom na večeri. Meni nema dražeg nego kada mi domaćin pokaže mjesta na koja kao turist sigurno nikada ne bih otišla niti ih našla. Kad smo Ivona i ja popodne tražile restorane nikako se nismo mogle maknuti od turističkih zamki i dobro smo se pomučile prije nego li smo našle neki koji nam se činio ok. Ovaj u koji nas je Bruno vodio je restoran s domaćom kuhinjom, vrlo običnog, ako ne čak i neuglednog izgleda u kojem nećete susresti niti jednog turista te u koji lokalni ljudi idu na marende ili večere nakon posla. To je ujedno i restoran u kojem smo najbolje jele čitavih 10 dana u Portugalu. Imaju svježu ribu tako da smo svi jeli ribu, a mene je juha, odrezak od lososa s krumpirom i povrćem te desert i vino koštalo 10 eura. Ukoliko želite pojesti nešto domaće i fino, a jeftino, definitivno preporučam ovo mjesto- Floresta de Estefania. U ovom restoranu otkrila sam i svoju novu opsesiju, koje nažalost u Hrvatskoj nema (ako ima, molim vas javite mi gdje i kako se to zove). Naime radi se o ovom:
… i to se u Portugalu poslužuje obično uz vino dok čekaš jelo (kao masline kod nas), prodaje se na štandovima po ulicama i u trgovinama. Ja sam se toliko navukla da smo cijelim putem to kupovale u svakoj prilici, a za kući sam si u marketu kupila 2 teglice od kile.
Rooftop bar
Nakon večere otišli smo u jedan od rooftop barova koji su sada hit posvuda, a i u Lisabonu ih ima nekoliko. Ovaj se nalazi u centru i zove se Park, a ime je simbolično iz nekoliko razloga. Do njega se dolazi kroz garažni parking i kad su nas onuda vodili nisam imala pojma da ćemo doći do prekrasnog malog vrta na vrhu zgrade s kojeg se pruža spektakularan pogled na Lisabon i most koji po noći svijetli. Istina je da ćete cugu tamo platiti jednako kao večeru u ovom restoranu koji sam spomenula, ali po meni vrijedi doći makar na jednu.
U Portugalu se pije vino
Portugalci su iznimno druželjubivi ljudi koji se vole družiti vani na otvorenom. A tko i ne bi kada je svaki vidikovac i ulica ljepši nego bilo koji kafić ili klub. Kada se ide van, kupe vino ili pivu…e da, kad sam kod pive…ako ste veliki pivoljupci, bit ćete razočarani s izborom pive u Portugalu jer izbora nema. Uglavnom se svuda pije obična, svijetla, dosta vodenasta piva, a toči se samo u čašama od 3 dcl, nema pola litre. Ali koga briga, u Portugalu si, pij vino (iznimno povoljno, a dobro). Uglavnom, s cugom se nađu na nekom krasnom vidikovcu od kojih je najpopularniji São Pedro de Alcântara jer se nalazi blizu četvrti s kafićima i klubovima- Bairro Alto. Na vidikovcu smo razgovarali, pijuckali vino, slušali ulične glazbenike i uživali u pogledu na ovaj bajkoviti grad u koji se tako lako zaljubiti.
Zabava je u Bairro Alto
Kasnije smo krenuli do popularne četvrti Bairro Alto koja se nalazi malo iza vidikovca i koja je krcata mladim ljudima i nabijena pozitivnom energijom. Opet, više ljudi stoji na ulicama ispred klubova nego unutra. I znate što? Nitko se ne buni!
Dašak Rio de Janeira, dašak San Francisca
Za drugi dan smo imale velike planove, ali probudile smo se u podne. Do jedan smo pokušavale ustati iz kreveta pri čemu nam je otežavala stvar užasna upala mišića koju smo dan ranije zaslužile nadobudnim šetanjem uzduž i poprijeko pola Lisabona. Odlučile smo samo sjesti na bus do Cais do Sodre odakle smo brodom krenule na drugu stranu, u Almadu gdje se na brdu nalazi kip Isusa, nalik onome u Rio de Janeiru, no nešto manji.
Što se tiče javnog prijevoza, jedna vožnja košta 1,40 eura te se s karticom koju kupite u metrou možete voziti svim oblicima javnog prijevoza, uključujući i ovaj brod. Kada brodom dođete na drugu stranu u mjesto Cacilhas, morate uzeti bus (broj 101) koji vas vozi do vrha brda gdje je kip. Naći ćete se točno iznad mosta koji sam ja nazvala Golden Gate jer je identični (samo manja verzija) kao onaj u San Franciscu, a dizajnirao ga je isti arhitekt.
Pastéis de Belém
U Lisabonu mi je najdraže provedeni dan bio u Belemu, predgrađu koje se nalazi na zapadnom djelu grada, uz samu rijeku. U ovom dijelu smještena je većina muzeja, a najljepša atrakcija Belema je Jeronimitski samostan (Mosteiro dos Jeronimos) koji je zbog svoje povijesne i umjetničke važnosti upisan u UNESCOV popis mjesta svjetske baštine. Samostan je poznat po tome što je Vasco da Gama u njemu proveo zadnju noć prije svog putovanja za Indiju. Za ulaz u samostan morat ćete izdvojiti 8 eura, dok je ulaz u crkvu besplatan. No, dobro je znati da ukoliko samostan posjetite u nedjelju ujutro, ulaz je besplatan.
U Belemu obavezno morate probati najpoznatiju lisabonsku slasticu- „Pasteis de Belem“ koju možete kupiti u tvornici i slastičarnici Antiga Confeitaria de Belem. Oni jedini imaju originalni recept za ovu slasticu i pravo na naziv „pasteis de Belem“, sve ostale slastičarnice koje prodaju slični proizvod ne smiju koristiti to ime. A o čemu se uopće radi? Riječ je o toploj, lisnatoj košarici (izgleda kao mala pita) ispunjenoj kremom od jaja i vanilije uz koju se dobije šećer i cimet koji se posipaju na vrh košarice. Iako ne zvuči kao ništa komplicirano, recept je vrlo tajan te svega nekoliko ljudi zna kako se pravilno radi. Iz tog razloga nije običaj da ovu slasticu pripremaju kod kuće mame i bake.
Nakon što ste probali ovu prefinu slasticu, krenite u šetnju do tornja (Torre de Belem). Hodajući, proći ćete kraj samostana, parkova, muzeja, sve do samog tornja koji je izgrađen kako bi štitio Lisabon od napada s mora.
Cabo da Roca ili evo nas na kraju svijeta
Već prije odlaska u Portugal znale smo da želimo posjetiti famoznu najzapadniju točku kontinentalne Europe, nekada smatranu kao mjesto „where the land ends and the sea begins“. Pričajući s Portugalcima shvatili smo da od njih 5 nikad nitko tamo nije bio niti im to nešto predstavlja, ali eto, mi smo si zacrtale da želimo doći na to mjesto. Ipak svi mi imamo neki svoj „bucket list“. Iz tog razloga, u Lisabonu smo si jedan cijeli dan uzele za posjet Sintri i najzapadnijem rtu Europe. Do Sintre možete vlakom iz centra Lisabona, put traje oko 45 min, a povratna karta košta 5 eura.
Sintra je prekrasni mali gradić prepun dvoraca i atrakcija u kojemu ako si dobro ne isplanirate dan ili ne platite neku od organiziranih tura, jako teško da ćete uspjeti i pola toga vidjeti. Ja osobno nisam od organiziranih tura tako da sam htjela da laganini šetamo i posjetimo one atrakcije koje nas najviše zanimaju. Velika greška. Budući da smo u Sintru došle oko 11 ujutro, prvo smo se odlučile za posjet Cabu da Roca do čega smo morale busom iz Sintre još nekih 45 min. Na Cabu da Roca smo se toliko oduševile pogledom i ugođajem da smo se onuda šetale i naslikavale puno duže nego što smo prvotno mislile da će to trajati.
Dok smo se vratile do Sintre bilo je skoro 3 sata i uspjele smo obići svega 1 dvorac. A i malo smo se previše zadržale po slastičarnicama i isprobavajući žinju (ginjinha)-tradicionalni portugalski liker od višnje. Tako da savjet za posjet Sintri- krenite rano, dobro isplanirajte dan i ili unajmite auto i vozikajte se od točke do točke ili se priključite jednoj od organiziranih tura pa ste sigurni da ćete obići sve. Mala napomena, osim što ćete platiti tu turu (od 20 pa do 50 eura, ovisi čime putujete i u koliko velikoj grupi), plaćate posebno i ulaz na svaku od tih atrakcija koji se kreće od 5 do 15 eura. Ili možete kao nas dvije, bezbrižno lutati po Sintri pa što vidite, vidite. Inače, cura koju smo upoznale u Lisabonu i koja živi u Sintri nam je preporučila ove 3 atrakcije: Quinta da regaleira, Palacio da Pena i Monserate.
Por favor, um bacalhau!
Bacalhau a bras, Bacalhau com natas, Bolinhos de Bacalhau, Bacalhau a Gomes de Sa… ili bakalar na 1001 način! Iako ga uvoze iz Norveške, bakalar je portugalsko nacionalno jelo i zbilja se čini da ga pripremaju na stotine različitih načina. Bakalar ćete vidjeti u ponudi svakog restorana, u svakom marketu, a sušene bakalare možete kupiti i na ulici. Iako nisam neki preveliki ljubitelj bakalara te ga kod nas imam običaj jesti samo na Badnjak kao namaz, u Portugalu sam jednostavno morala saznati zašto su svi toliko ludi za ovom ribom.
U zadnje vrijeme mi je običaj, ako putujem kod nekih prijatelja, ih ugnjaviti da me nauče kuhati svoje najdraže lokalno jelo. I tako nam je Bruno odlučio napraviti bakalar na svoj način. Odlučio se za recept koji on zove „student budget bachalau“, a radi se o bakalaru s batatom. Bilo je jako, jako ukusno, a prejednostavno za napraviti tako da s tobom dijelim i recept!
Recept Student budget bachalau:
Kupi zamrznuti bakalar, kapulu i batat. Zdinstaj kapulu. Dodaj bakalar i usitni ga na manje djelove. Dodaj narezani batat pa sve to izmiješaj, dodaj vode i začine po volji. Kuhaj dok ti se ne čini da je gotovo. Ta-da, imaš studentski bachalau! Uz to, čaša bijelog vina. Bilo kojeg, sva su im dobra. Dobar tek!
“Lara piše za nas još od prošle godine kada je pobijedila na natječaju STA putovanja, a nedavno je otvorila i svoj travel blog Curious Journeylist. Pogledajte čega sve tamo ima i riješite ovaj duhoviti kviz. Ako vam se sviđa kako Lara piše, možete je pratiti na Facebooku i Instagramu“.
