U talijanskom zabavnom parku Gardaland bila sam 6 puta. Prvi puta davnih devedesetih, s mamom i njenim razredom (mama je u ovoj priči bila razrednica, ne srednjoškolka), a ja sam imala 8 godina.
Tada sam već znala da volim zabavne parkove jer bih svake zime jedva čekala da kod nas u grad dođe karneval i popratni lunapark. Lunapark je u Rijeci uvijek imao prilično siromašnu ponudu – autiće, konjiće i balerinu. Ali nije on mogao imati toliko malo sprava koliko sam se puta ja mogla voziti na balerini i žicati „još samo jednom“. Balerina je, ako se sjećate, bila prilično basic vožnja, ali ništa manje uzbudljiva odraslima nego djeci. Adrenalin bi pobuđivala svojim škripanjem, zarđalim sjedalicama i upitnoj zaštiti.
Gardaland je, još tada, bio stotinama svjetlosnih godina ispred mog najdražeg lunaparka. Po pitanju veličine, broja i raznovrsnosti sprava, popratnih sadržaja, većih od mene plišanaca, slatkiša, vata i ledenih napitaka koji ti smrznu mozak. Taj put sam se zaljubila u Gardaland, a tijekom sljedećih 20-ak godina u ovaj zabavni park vraćala sam se više puta. Prošle godine, odlučili smo odlazak u Gardaland iskoristiti kao motiv za jedan slatki road trip oko jezera Garda.
Idemo autom, uzet ćemo šator i kampirati oko jezera! Kada se približio datum polaska odlučili smo malo istražiti mjesta na kojima je dozvoljeno kampirati i zaključili da je to, van službenih kampova u kojima mjesto košta poput prosječnog Airbnba, gotovo pa nemoguće. Ako želiš da je legalno, naravno. No, uz malo istraživanja otkrila sam jedan pravi mali biser, koji se kasnije ispostavio kao neka „rupa u zakonu“. Naime, osim službenih kampova postoji i garden sharing koncept gdje se za 20-ak eura iznajmljuje mjesto za kampiranje u vrtu ispred vile s bazenom i pogledom na grad Desenzano dal Garda. Lokacija je udaljena 20-ak minuta od Gardalanda i isto toliko od jezera. Savršeno!
Doručak u Trstu, grappa po putu i noć pod zvijezdama kraj Lago di Garda
Na put smo krenuli iz Rijeke i prva stanica je, naravno, bio Trst. Kava, tost i kroasan da lijepo započnemo dan u – Caffe degli specchi. Meni osobno najljepša, i jedna od najpoznatijih tršćanskih kavana s prefinim kolačima na glavnom trgu. Od Trsta do našeg kamp odredišta u Desenzano dal Garda imamo autocestom malo više od 3 sata, no ne želimo ići direkt. Ipak je ovo road trip. Otvaramo mapu i proučavamo u koji bi gradić po putu mogli stati. Odlučimo zaobići veće gradove, a posebice Veneciju u koju nema ni smisla ulaziti na tek par sati i to usred ljeta.
Bassano del Grappa! – oboje smo se složili oko manjeg gradića sjeverno od Vicenze. Nije nam skroz usput, ali možemo si priuštiti malo detoura za ovako sladak gradić. Bassano nas je na prvi pogled osvojio, međutim prije nego smo ga krenuli obilaziti, trebalo je prvo malo odmoriti. Uz jedan aperol.
Ako vam se čini da je ovaj putopis do sada uglavnom o hrani, to je zato što je. A uostalom, u Italiji smo! Ako u čemu treba uživati onda je to u hrani i aperitivima. When in Rome…
Prije samog dolaska, o ovome gradiću u pokrajini Veneto, nismo znali ništa osim što smo pretpostavili da bi mogao biti dom poznatog likera, tzv. grappe. Naravno, morali smo i to probati u jednoj od brojnih destilerija. Osim grappe, Bassano nas je prvenstveno oduševio prekrasnim starim mostom s kojega se pruža pogled na grad koji kao da je nacrtan u slikovnici.
Šetamo uskim uličicama i dolazimo do obale rijeke gdje se ljudi kupaju i sunčaju. Malo iščilamo i uskoro je vrijeme za krenuti prema kampu.
Garda Wild
U Desenzano del Garda smo proveli 5 dana, a osim vrta u kojem smo smjestili šator i pogleda na svjetla grada nismo puno vidjeli. Uz Gardaland, i sva ta prekrasna mjestašca oko samog jezera, nekako smo ga na kraju preskočili.
Wild Garda je bila jedna predivna zamisao i projekt garden sharinga. Vodila ju je jedna simpatična obitelj koja je na velikom imanju imala kuću ispred koje je bio ogroman vrt gdje možeš doći autom i dignuti šator. Ispred kuće je zajednički bazen za korištenje, prostor za druženje i mali šank gdje ujutro možeš naručiti kavu. Imaju i struju, frižider, wc i tuš. Mjesto je idealno za sve one koji žele kampirati, a ne žele na divljaka. Imaš dovoljno mira i komoditeta, komadić zemlje i čitavo nebo za sebe. Nakon par dana već se osjećaš kao dio njihovog communityja iako se ljudi stalno izmjenjuju. Sve u svemu smo bili oduševljeni lokacijom, ljudima i čitavom pričom, no nažalost, nakon povratka kući vidjeli smo na njihovoj FB stranici da moraju zatvoriti objekt jer je grad donio odluku prema kojem je garden sharing u toj pokrajini ilegalan. No, na mnogo drugih mjesta u Italiji i dalje možeš naći tako nešto.
Posjet zabavnom parku Gardaland
Prije nego što dođeš u Gardaland, korisno je preuzeti njihovu službenu aplikaciju jer se na njoj nalazi karta parka, sve vožnje koje su otvorene i vrijeme čekanja na vožnju. Možeš očekivati gužve i redove u kojim ćeš čekati pa je pametno unaprijed isplanirati na koje vožnje želiš ići. Na popularne vožnje poput Blue Tornada, Mamuta i Raptora je najbolje ići odmah po dolasku u park, a za ostale vožnje prati aplikaciju i redove čekanja.
Inače, Gardaland je as fun as always, a 12 sati u parku na +35 u 8. mjesecu se možda čini puno, no jednom kada dođe 11 sati, opet želiš „samo još jedan krug“.
Sljedeći dan razgledavali smo male gradiće s istočne strane jezera Garda – Bardolino, Lazise i Peschiera del Garda. U Bardolino smo došli jer je taj dan tamo trebala biti putujuća tržnica koja je svaki dan u nekom drugom gradiću oko jezera. Na tržnici možeš naći sve ono što i kod nas na Trešnjevačkom placu, dakle talijansku robu made in China.
Bardolino nas nije previše oduševio, ali zato smo se u Lesizu kupali u jezeru s labudovima pa je to bilo poprilično fora. Ja nikada prije nisam bila na jezeru velikom kao što je Garda. Da nema tih labudova i patki uz obalu, pomislila bih da sam na Jadranu.
Jezero Garda, najveće je talijansko jezero na čijoj su obali smješteni mali, romantični talijanski gradići. Na početku me malo iznenadilo što je jezero toliko popularna ljetna destinacija. Turista je odasvuda, a najviše iz Njemačke. Jezero je puno kupača, kao i barčica, jedrenjaka, surfera, supova i ostalih vodenih sportova. No, ako moram birati između kupanja u moru i u jezeru, more ipak uvjerljivo vodi.
Ono što čitav krajolik jezera Garde čini prekrasnim je to što je okružen talijanskim Alpama, od kojih je najviša planina Monte Baldo. Monte Baldo doseže 2218 metara nadmorske visine, a nalazi se na sjevernijem djelu jezera, iznad gradića Malcesine.
Na planini postoje različiti trailovi, od kojih neki vode do samog vrha, a neki samo dionice. Radi ograničenog vremena i nesnošljivih vrućina, a želje da dođemo na vrh, mi smo se odlučili na nju „popesti“ uspinjačom. Uspinjača se okreće za 360 stupnjeva što nudi priliku uživanja u prekrasnoj panorami na jezero Garda i veličanstvene Dolomite.
Od drugih gradića s istočne strane jezera (na zapadnoj nismo bili), izdvojila bih Peschiera del Garda i Sirmione. U Peschierii smo glumili da smo u Veneciji pa smo se čak i provozali gondolom.
Sirmione smo ostavili za sam povratak i zadnji dan što se ispostavila kao velika greška. Ovo nam je oboma definitivno bio najljepši grad koji smo vidjeli na ovome putu i voljeli bismo da smo u njemu proveli čak više dana. Sirmione nas je oduševio plažama, restoranima, dvorcem, prekrasnim starim gradom, i – divovskim limunima.
Na žalost, naš je kratki roadtrip došao kraju te smo se zaputili prema Rijeci. Usput smo stali u Vicenzu na „najbolju pizzu u gradu“ – i zbilja je bila daleko najbolja pizza koju sam ikada probala. Restoran sam po sebi nije nimalo upečatljiv niti na atraktivnoj lokaciji, ali zato uz TasteAtlas na putovanjima ne možeš pogriješiti.
Ciao Italia, Arrivederci!
Bonus savjet: Parking.
Parking na turističkim mjestima u Italiji, za vrijeme ljetnih mjeseci, je noćna mora. Ne želim uopće zamišljati kako je u Venciji ili nekim još poznatijim mjestima od ovih gdje smo mi bili. Svaki dan bismo potrošili minimalno sat vremena pri ulasku u novi gradić dok ne bismo našli mjesto. No, vrlo brzo smo hakirali i taj talijanski parking! Pa ipak smo balkanci.
Zaboravi ulazak u sam centar grada, pogotovo u Sirmioneu gdje policajac regulira parkiranje i ograničava broj automobila koji mogu ući u sam centar. Osim što ćeš izgubiti previše vremena i živaca, parking će te koštati i nekoliko eura po satu.
Ovo što smo mi otkrili bilo je, naravno, sasvim slučajno, ali osjećali smo se vjerojatno kao prvi čovjek kad je otkrio vatru. Naime, sjećaš se kako sam na samom početku spomenula „putujuću tržnicu“ koja je svaki dan u drugome gradiću oko Garde? E pa te tržnice obično budu malo izvan strogog centra, uvijek na istom mjestu, jedan dan u tjednu. I u Peschariji i u Sirmioneu vidjeli smo da su na tim mjestima parkirani automobili pa smo i mi pokušali. Ne samo što smo parking našli odmah, već se nije ni naplaćivao!
