Delhi kao prva postaja me nije oduševio pa sam krenuo lokalnim busom bez prozora za nekoliko kuna u Rađastan. Odredište mi pakistanska granici gdje ću si, nadam se, sredio safari devom u pustinju jer je to u ovom kraju vrlo popularno. Nakon skoro 3 tjedna boravka u Indiji od planiranih 3 mjeseca trebao bi imati kaj za napisat za fejs al, vjerujete mi, to nije lako. Jedan gospon u Varanasiju mi je rekao : „Indiju ili voliš ili ne. Ne postoji između. Ovdje si koliko? Tjedan dana? Ti onda možeš sad pisati o Indiji danima, što vjerojatno i radiš.. pitat ću te za 2 mjeseca dal si napisao članak.. jedva ćeš moć napisat 2 stranice. Ako ćeš bit ovdje preko godinu dana, ne samo da nećeš napisat 2 stranice, već ćeš bit toliko zbunjen da nećeš moć napisat jednu riječ! Eto, to ti je Indija – mjesto gdje ljudi pišaju kroz prozor, pljuju na svakom koraku. Promet je u kaosu, sve je u kaosu. Nevjerojatno zar ne? Nakon moje zemlje ćeš otputovat u ostale zemlje. U svakoj od tih zemalja ćeš se osjećat sigurnije, čišće ali ne i bolje. U nekom periodu života ćeš reć – k vragu sve, idem opet u Indiju!“
Ovo je stvarno luda zemlja. Navikavanje na promet bez pravila, na ljude koji obavljaju nuždu na ulici, na svete krave i njihov izmet svakih 10tak metara, na trgovce koji te doslovno vuku za rukav, na sirotinju koja te slijedi po 500m kako bi užicala koji rupi, na proces kupovine karata za vlak koji traje do 10 sati. Al sad kada sam se navikao mogu reć da je Indija zemlja tisuću boja, tisuću kultura, religija sa vječito optimističnim, pristupačnim i nasmijanim ljudima.
Već sam prvi dan u Delhiju pronašao besplatan smještaj u indijskoj obitelji bez da sam ga tražil. Tamo sam upoznao boolivudskog glumca koji me pozvao k sebi doma u Himalaje na 3 tjedna, a ja to naravno nisam odbil. U Jaipuru sam upoznao 2 super lika iz Australije s kojima ću proslavit Novu godinu u Bombaju, a u vlaku sam upoznao grupu Francuza s kojima ću proslavit Božić negdje na plaži u Goi. Kraj Taj Mahala u Agri sam imao pravo foto poziranje sa djevojkama koje sam upoznao u hostelu. U Judhpuru, tkz. Blue city-u sam posjetio najsiromašniji dio grada te djeci dijelio bombone. Ne mogu opisati osjećaj kada Vas „napadne“ 20ero veselih klinaca u nadi da će užicati malo slatkiša.
Ostao sam zapanjen kada sam vidio kako su svi iznimno veseli i pozitivni premda ne posjeduju ništa. To nama na zapadu nedostaje. Uvijek želimo više, ne stignemo se ni nasmijati jer smo ljuti što nismo postigli više. Ja samo znam da sam sada znajući da imam samo ruksak sa par sitnica mnogo sretniji nego kad sam imao mnogo više nepotrebnih stvari.
Pogledom na sat vidim da putujem već 20tak sati. Vlakovi su ovdje glavno prijevozno sredstvo. Ne mogu opisati kako je to kada se tiskate sa “milijun” ljudi, sjedite na tvrdom podu i nadate se da se neće nitko popišati po vama. Držite fige da vi nećete morati pišati ili ne daj bože ono drugo. U vlaku možete kratiti vrijeme promatrajući ljude ili krajolik koji se mijenja iz sata u sat, možete se šetajući upoznati zanimljive ljude. Meni je najdraže ovo zadnje.
Vlak koči, znak da se moram brzo spremiti i izaći. Napokon Goa, nakon 30 sati vožnje. Na putovanju mi se događaju čudne stvari. U Delhiju sam stanovao besplatno, u Varanasiju je blagdan pa je sve zauzeto ali sam iz vedra neba dobio ponudu za smještaj u vlaku, u Jaiphuru sam upoznao Stefana s kojim već mjesec dana putujem.
Božić sam proslavio na prekrasnoj plaži. Taj raj se zove Goa. Prvi Božić na 30 stupnjeva. Zakon. Dani su tako brzo prošli. Ja opet na putu, jurim u Bombay na proslavu Nove godine. Dolazimo u ovaj velegrad, nalazimo se sa Stefanovom frendicom Mahek koja ovdje živi i odlazimo u provod. Mahek nas izvodi na mjesta gdje bogatiji bombajci provode svoje slobodno vrijeme. Ne razlikuju se oni puno od nas zapadnjaka. Novu godinu smo dočekali u predivnom hotelu na plaži (6 zvjezdica). Bilo je više od 1000 ljudi, pretežno bogatih Indijaca. Nije bilo nikakve razlike u proslavi, samo što je ovdje bilo 30 stupnjeva. Da budem iskren, napio sam se tako jako da sam se probudio ležeći na obali, a kraj mene 10tak hipija koje sam tamo upoznao. Svatko u svom filmu.
Bombay je kaotičan grad sa konstantnom gužvom na ulicama u bilo koje doba dana. Jako puno siromašnih koji žive u tkz. slamovima, još više bogatijih koji se voze u skupim automobilima. Jedva sam čekao pobjeći u neko mirnije mjesto. Zasićen pješčanih plaža odlučio sam pokupiti prnje i otići prema unutrašnjosti Kerale, države na jugu Indije. Unajmio sam mali drveni brod kojim sam, uz pomoć vrlo dragog keralčanina, istražio mnogo malih kanala. Dečko mi je pokazao kako ovdašnji ljudi žive, objasnio njihove običaje. Oni doslovno žive u tim kanalima odsječeni od civilizacije. Bez struje, bez pitke vode. Svi su jako srdačni. Na kraju „krstarenja“ pozvao me doma gdje mi je njegova majka napravila specijalitet – jegulju i prženi ananas sa mangom pomiješan u krumpiru.
Na putu sam 50 dana, a osjećam kao da sam u nekoj novoj školi. Mislim da bi svi trebali putovat u mladosti jer ovakvu životnu školu možete samo na takav način steći. Ali ja sam dobar primjer kako nikad nije kasno za neke odluke. Nosim na leđima 28. Srećem puno ljudi iz Australije, SAD-a, Njemačke, a posebno iz Izraela koji putuju usred ili nakon faksa po nekoliko mjeseci do godinu dana. Oni to zovu „gap year“. Na to putovanje ih doslovno tjeraju starci i okolina koji su, očito, u mladim danima isto tako putovali po svijetu pa znaju da je to za dobrobit njihovog djeteta.
Roditelji bi umjesto novih nepotrebnih automobila, motora djeci trebali uplatiti ovakvu životnu školu. Možda bi tada naša omladina imala nešto više osim izlazaka vikendom u omiljeni kafić pričajući o našim „poznatim“, manekenkama, nogometu ili o novom automobilu uz neizostavno pijuckanje alkohola u ogromnim količinama.
Nakon Kerale pogledom na kartu zaključujem da sam blizu Sri lanke, otoka o kojem ne znam ništa. Apliciram vizu preko interneta i kupujem avionsku kartu. Najbolje stvari mi se uvijek događaju kad ne planiram ništa pa sada brojim sekunde do slijetanja u drugu državu usred Indijskog oceana.
Vrativši se iz predivne Sri Lanke nakon 20tak dana u Indiju (Chennai) počeo sam se probijati prema Nepalskoj granici pomoću lokalnih buseva i razno raznih prometala koji mi staju kad dignem prst.
Dan je počeo sasvim drugačije – Hoću kući, zavapio sam u sebi, a samo nekoliko sati kasnije jureći na policijskom motoru kroz nepoznat i prašnjav grad sjeverne Indije raširio sam ruke i rekao – volim ovaj život!
Mislim da sam i zaplakao. Ovo je 15-ti sat putovanja autobusom prema Nepalu po neasfaltiranoj cesti uz prozore koji se ne mogu do kraja zatvoriti. Temperatura oko 5*C. Iza mene je 900-ti km od 1100 km. Izdržat ću još 200km, nastaviti do aerodroma u Varanasiju, kupiti kartu za Kalkutu gdje ću se pobjedonosno popeti u zrakoplov koji će me odvesti kući. Plan je bio tu. I onda sam usnuo.
U snovima nikad ne sanjam o prošlosti. Prije bi rekao da sam počeo halucinirati od iscrpljenosti. Sjetio sam se svega što sam do sada prošao, naučio, sjetio sam se svih ljudi što sam upoznao na ovom putovanju. Slijetanje avionom u Delhi, početni šok, privikavanje na drugačiju kulturu, moje prvo putovanje nakrcanim vlakom, hodanje prepunim ulicama tražeći hranu, upoznavanje sa ostalim putnicima koji poput mene lutaju, sjetio sam se i novog prijatelja Stefana, Novozelanđanina s kojim sam u 40 dana proputovao trećinu Indije, sjetio sam se svih gradova, znamenitosti, sjetio sam se svih onih iskrenih osmijeha prljavih klinaca, svih onih pozitivnih poruka koje sam primao od ljudi koji jedva da imaju za kruh, sjetio sam se prelijepog Taj Mahala, nepregledne pustinje, sjetio sam se svih onih ljudi na obalama Varanasija koji kupajući se u prljavom Gangesu ostaju uvjereni da na taj način čiste svoju dušu od svega, sjetio sam se nepreglednih zelenih plantaža čaja na Šri lanci, sjetio sam se one divne plaže kao iz časopisa kojeg sam toliko puta kao klinac prolistavao, sjetio sam se svih onih mailova, sms-ova podrške znanih i neznanih ljudi, sjetio sam se zašto putujem, otvorio oči i rekao sam sebi – Neću dopustiti da me umor i glupi autobus dovedu u napast vraćanja u svijet odraslih kada ovdje još uvijek mogu biti u bajci. Ovo je samo onaj mali negativni dio priče iza kojeg dolazi nešto pozitivno.
I prije nego što sam se snašao upoznajem Harsha na sjedalu iza mojeg. Vidi da plačem i tiješi me na slabom engleskom. Dolazim u Allehabad, grad koji mi se našao na putu prema Nepalu i upoznajem Harshevu cijelu obitelj. Ujak policajac me vozi na policijskom motociklu i pokazuje grad. Prije toga sam sa novim prijateljem prisustvovao ritualnom kupanju u svetoj rijeci sa ostalih 5 milijuna ljudi (u ovom drugom po redu svetom gradu Indije baš traje festival čišćenja).
Na kraju dana sam se zatvorio u sobu sa osmijehom na licu.
U 2 mjeseca sam proživio više nego zadnjih desetak godina, naučio sam napokon uživati u trenutku. Svi se mi bojima svake vrste promjene jer ona donosi nešto novo. To novo može biti samo bolje!
Na zapadu mislimo kako se ljudi rađaju samo jednom u životu i kako imamo samo jedan život u kojem moramo postić jako mnogo. Tako nas odgajaju, takve su nam religije, takve su nam knjige. U Indiji je drugačije. Oni vjeruju kako se ljudi rađaju beskonačno mnogo puta i kako samo svojom dobrotom mogu pridonijeti svojoj „sudbini“ u drugom životu. Od tuda izvire njihova ogromna pozitivna energija u odnosu prema stvarima, ljudima.
Ljudi su izgubili osjećaj za pozitivno. U svima nama teče ista boja krvi, ponašajmo se tako i potrudimo se živjeti za sebe, a ne za druge pritom ih osuđivati. Pokušajmo živjeti za pozitivnu, a ne negativnu stranu života.
Zagrlite svoje žene, muževe, zagrlite svoju djecu, djeca neka zagrle roditelje, volite se. Nemojte pokušavati promijeniti ostale, promijenite sebe i svijet će biti bolje mjesto. Od malih stvari uvijek nastaju velike.
Martin Turk
Moje ime je Martin, zovu me i “Bleki”. Volim fotografiju, tetovaže i putovanja. Živim život tako da uvijek slušam svoje srce. Nakon faksa i nekoliko godina “normalnog” posla vidio sam da to za mene nema smisla i da su moja česta putovanja ograničena na samo 2 tjedna godišnjeg odmora. Zato odlučujem dati otkaz, posvetit se svom hobiju fotografiji i odlaziti na duža putovanja na kojima najviše volim fotografirati klince. Sad već godinama putujem, imam godišnji odmor koji traje 4 mjeseca pa napokon mogu konstatirati da sam ispunjen i zadovoljan svojim životom. Glavno da se sad više smijem, da sam zdrav kako bi mogao putovati, fotkati i još više obogatiti svoja sjećanja s kojim ću jednog dana lakše uspavljivati svoje klince i nećake. Samo ljubav i pozitiva!
