Iz prve ruke

Ico u Maroku: Možda sam slučajno pojeo goluba, bilo je fino!

avtor | Ivan Ico Rako
datum objave | 30. kolovoza 2016.
7881

Nakon jednomjesečnog putovanja vlakovima preko cijele Europe, od Zagreba do Španjolske, odlučili smo preploviti Gibraltar, i preći u Maroko.

Prva destinacija u Maroku je Tangier, marokanski grad sa Afričke strane Gibraltara. Silaskom sa trajekta odmah nailazimo na hrpu pomahnitalih taksista, svi sa istom pričom, da su oni najbolji za nas i da stvarno imamo sreću što smo naišli na njih. U Tangieru se nismo zadržavali, htjeli smo prenoćiti u prvom kraljevskom gradu Maroka, Fesu. Kako je kolodvor udaljen od centra grada, bio je loš potez što nismo razmijenili europske novce u marokanske dirhame.

Na fotografijama: nepoznati muškarac u svakodnevnoj odjeći i Ico u nošnji

Na kolodvoru nitko nije htio razbiti naše europske novce u dirhame, tako da nismo mogli kupiti ni vodu ni hranu. Nakon višesatnog čekanja na kolodvoru, bez hrane i vode, dolazi naš vlak, i to na vrijeme. Ali je krenuo sa barem sat i pol zakašnjenja. U vlaku hrpetina ljudi, nakrcan do krajnjih granica, isti vagon i za pušače i za nepušače. Jedino što smo imali sreće pa smo ušli na prvoj stanici, i uspjeli uhvatiti mjesto. Ali i ta sreća je kratkog trajanja. Nakon polovice puta presjedamo, i ulazimo u pun puncat vlak. I do Fesa se tandrčemo u hodniku vagona.

Na fotografiji: Fes

Napokon dolazimo u Fes, naše prvo odredište. To je treći po veličini grad u Maroku, i jedan od četiri kraljevska grada (uz Marakeš, Meknes i Rabat). Fes se sastoji, kao i većina većih marokanskih gradova, od medine Fes el Bali (starog dijela grada, opasanog zidinama) i Ville Nouvelle (novog dijela grada). Za Fes el Bali se vjeruje da je najveća urbana pješačka zona na svijetu. Taksist nam nalazi jeftini hotel na ulazu u Fes el Bali, pored Bab Bou Jeloud. Cijena, sitnica, 7 eura po osobi za noć. Soba bez kupaonice, ali zadovoljavajuća za tu cijenu.

Cjenkajte se bez srama

Ostavljamo stvari u sobi, i brzo krećemo u večernji obilazak grada. Zašlo je sunce, i po pričama, u medini, unutar zidina, ima preko milijun ljudi. Svi se muvaju po ulicama, prodaju, kupuju, cjenkaju. Marokanci su vrhunski trgovci. Za sve se moraš cjenkati. Nenavikli na takvo stanje stvari, u prvih par dana su nas podosta puta „oženili“. Kasnije smo se i mi navikli na to i počeli smo se beskrupulozno cjenkati. Štoviše, toliko smo nisko spuštali cijene da neki trgovci nisu htjeli više razgovarati.

Odlazimo na večeru, sa željom probati marokanske specijalitete. Odabiremo brochette, što je najsličnije našim ražnjićima. I to mixed brochette. Večerajući i čitajući vodič, nailazim da oni jedu golublje meso i da obično to stavljaju u brochette. Nisam imao srca pitati konobara da li je to golub. Bilo je ukusno. Ono što svakako treba isprobati u Maroku je njihov čaj od mente, i neizbježna nargila.

Na fotografiji: Štavionica kože u Fesu

Fes je poznat po velikoj bojaonici i štavionici kože, najvećoj u ovom dijelu svijeta. Kako je medina Fesa isprepletena gomilom malih ulica koje nisu označene, nemoguće je naći to mjesto. Stoga smo pitali prvog prodavača koji nas je za par dirhama odveo na to fascinantno mjesto, koje izgleda kao ogromna paleta koju imaju slikari. U svakoj posudi je druga boja, hrpa ljudi koji nose kože, uranjaju u boju, suše… Sve boje se dobijaju prirodnim putem, od šafrana, ruže, maškare… Na vrhu zgrade sa koje se pruža odličan pogled na bojaonicu nalazi se nekoliko suvenirnica, gdje je muški dio ekipe nakon dvadesetak minuta cjenkanja polu-povoljno utržio poznate marokanske papučice, žute boje šafrana.

Nemoj da ti soba bude nasuprot džamije

Umorni od cjelodnevne jurnjave po gradu, skužili smo zašto je cijena smještaja bila povoljna. Soba je bila bez klime, noć je bila iznimno sparna, a preko puta hotelske sobe je bila mala džamija gdje je hodža u 3 ujutro na razglas započeo svoju molitvu, koja je trajala beskonačno.

Nakon nekoliko neprospavanih dana u Fesu, krećemo za Casablancu. Casablanca je za razliku od Fesa pravi moderan grad. Nalazi se na obali Atlantskog oceana, najveći je marokanski grad i ekonomsko središte. Glavno obilježje Casablance je džamija Hassana II. koja je druga po veličini, ali najvišeg minareta na svijetu. Napravljena je 1993. godine.

Marokanci imaju podijeljeno mišljenje o njoj, neki se njome ponose, dok drugi misle da se moglo bolje utrošiti tih 500-800 milijuna baksa koliko je uloženo u nju. U Casablanci se ne zadržavamo dugo. Nakon razgleda grada i prospavane noći u definitivno najskupljem hotelu na našem putu (40 eura je trokrevetna soba) krećemo prema Marakešu, još jednom kraljevskom gradu.

Kako nas je kondukter „zavaljao“ za pare

Vlak koji smo ulovili je daleko luksuzniji od prijašnjih. Naravno, to je znao i naš prijatelj kondukter i iskoristio je. Na našu Interrail kartu je naplatio još neke dodatne takse, jer smo u klimatiziranom vagonu. Poslije smo se raspitali i te takse, doznajemo, nismo morali platiti, jer imamo važeću kartu. Klasično uzimanje novaca turistima.

Bili smo u Astaporu (ako gledate Igre prijestolja)

Sljedeće mjesto koje smo posjetili je Esauira, na obali atlanskog oceana. Esauira je poznata kao grad Astapor iz planetarno popularne serije Igra prijestolja. To je zidinama opasani grad, kojeg su prvo gradili Portugalci, zatim Arapi, da bi u 18. i 19. stoljeću taj grad bio u svojoj najvećoj snazi, kao jedna od glavnih afričkih luka na Atlantiku. Krajem 19. stoljeća grad su osvojili Francuzi i bio je dijelom francuskog protektorata do osamostaljenja Maroka. Zbog tog danas svi stanovnici Esauire i dan danas pričaju francuski jezik.

Spavanje u crvenom Marakešu za 5 eura

Na fotografiji: glavni trg u Marakešu

Napokon dolazimo u najbitniji grad na našem putovanju, Marakeš, totalno drugačiji grad od svih ostalih. Okružen planinama Atlasa sa jedne strane i pustarom sa druge. Grad nije tako zbijen kao ostali, većinom niža gradnja, na većem području. Marakeš je četvrti grad po veličini, u njemu živi preko milijun i pol ljudi. Kao i svi ostali marokanski gradovi, sastoji se od medine i novog dijela grada. Dok je “zaštitna” boja Fesa žuta, u Marakešu je to crvena. Stara berberska legenda kaže da kada je džamija Koutoubia izgrađena u srcu grada, toliko je krvi poteklo njegovim ulicama da su svi zidovi, kuće i ulice poprimili crvenu boju. Nekad glavni grad Almoravida i kasnije Saadijaca, danas se Marakeš spominje kao glavni grad marokanskog Juga.

Odmah smo se uputili u potragu za hotelom. Najjeftiniji i najbolje locirani su oni uokolo Djemaa-el-Fna, glavnog gradskog trga. Prvih nekoliko hotela je krcato, te napokon nailazimo na hotel u kojem ćemo provesti idućih nekoliko dana. Spavanje svega 5 eura po glavi. Hotel vrlo uredan, ali je naša soba podsjećala na oveći separe. U sobi ništa drugo osim kutne garniture i stolića. Nama dosta.

Zašto zmije ovdje ne grizu?

Djemaa-el-Fna je jedan od najvećih trgova koje sam imao prilike vidjeti. Predvečer je trg prepun ljudi, uličnih svirača i zabavljača, akrobata i plesača, životinja kao kobri i majmuna… Ono što nam je najviše upalo u oko je neprebrojiv broj pokretnih kioska koji prodaju cijeđeni sok od naranče po cijeni od svega 2 kune. Interesantno je bilo gledati ljude koji se igraju s kobrama i ostalim zmijama otrovnicama, zmije cijelo vrijeme plazi jezik, pokušava ugristi čovjeka, ali joj ne uspijeva. Navečer sam u vodiču naletio kako je to moguće i prilično se neugodno iznenadio. Zmijama su zašivena usta toliko da joj jedino jezik može izmigoljiti kroz rupu, a zubi ne. Kako su zmije životinje koje se rijetko hrane, jedanput mjesečno, tako umiru u bolovima i mukama, gladne.

Filmska mjesta po Sahari


Na recepciji hotela nailazimo na ponudu lokalne turističke agencije o trodnevnom izletu u Saharu. Bez razmišljanja je uzimamo. Za stotinjak eura dobivamo vodiča, trodnevnu vožnju preko planina Atlasa do Sahare, razgled preko nekoliko znamenitosti, svu hranu i dva noćenja na putu. To je bio pun pogodak.

Ujutro, ispred hotela nalazimo se sa našim vodičem, dvije Nizozemke, Njemicom i Španjolkom, i mala grupica Europljana kreće prema Sahari. Prvo smo pregazili Veliki Atlas, da bi došli do malog mjesta Ait Benhadou. To je mjesto poznato po snimanju nekoliko holivudskih filmova poput Gladiatora i Lawrence od Arabije. Mali gradić, napravljen od blata, na vrhu malenog brdašca. Stvarno prekrasno izgleda. Što je najbolje, ljudi još uvijek žive u njemu. Drugo mjesto je Ouarzazate, također poznato po filmovima. Za nekoliko dirhama nalazimo lokalnog vodiča koji nas je proveo po mjestu. Vodič nam se odmah pohvalio kako je on Van Dammeov prijatelj. 🙂 Naime, tu se snimao Legionar.

Tajine se jede rukom, i to svi iz istog tanjura. 


Prvu noć spavamo u Todri Gorge, procjepu između dvije planine. Tu su nas berberi učili svirati bubnjeve poput djembi i bongosa. Nakon ugodno prospavane noći krećemo za Erg Chebbi, predio Sahare poznat po visokom crvenim dinama. Nakon cjelodnevnog truckanja u kombiju, napokon stižemo do Merzouge, mjesta odakle put nastavljamo na devama. Nakon višesatnog i mukotrpnog jahanja stižemo u berberski kamp u Sahari, okružen dinama, usred ničega. Berberi su nam za večeru spremili klasičnu marokansku klopu, tajine. To je razno kuhano povrće i piletina. Svakako probati. Kako se to jelo jede rukama, svi iz istog tanjura, cure isprva nisu bile gladne, ali kada su vidjeli nas da slatko jedemo, vidjevši da je to jedina klopa, odmah su i one napale tajine.

Nakon prekrasnog izlaska sunca, shvaćamo da je to kraj našeg puta. Najdalje smo od kuće i sada kreće povratak u Zagreb. Nakon cjelodnevnog truckanja u kombiju, vratili smo se u Marakeš, gdje su nam ostala još dva dana do leta za Hrvatsku. Ta dva dana smo proveli u Marakešu, izležavajući se po cijele dane, odmarajući se u hammamu (turska kupelj), i šećući gradom. S jedne strane smo bili sretni što se nakon jednomjesečnog backpackiranja vraćamo kući, a s druge strane bi vrlo rado nastavili naš put.

IZDVOJENI ICINI BLOGOVI:

Ico u suknji: Sirija prije rata bila je prekrasna zemlja, što je danas ostalo od nje?

Bolivija: Zemlja u kojoj su Hrvati klasni neprijatelji siromašnim Indijancima

Gvatemala: Tamo gdje ulice nemaju ime, a busevi su „kokošji“

U Tadžikistanu je tolika gužva na aerodromu da sam bio potpuno sam!

Kirgistan izgleda kao da je vrijeme stalo prije 30-40 godina

Burma je predivna, još uvijek je jeftina, a turista nema. Požurite ako ne volite masivni turizam!