‘Treba to vidjeti dok je stari još živ’. To je rečenica koju ćete najčešće čuti kada se priča o Kubi. Tako zbore svi koji su obitelji Castro izašli na megdan, svi koji će tek izaći, a navodno je i Marko Grubnić izjavio da ‘treba to fotošopirati dok je stari još živ’, mada ta informacija nije provjerena. Elem, Kuba se u kolektivnu percepciju ucrtala kao karipska oaza, čarobno mjesto na kojem sve pršti od boja, banane rastu na svakoj grani, samo ih ubereš i njupaš. Pa onda muzika, oh da, muzika, polugoli plećati momci i putene, jedre djevojke povazdan plešu na ulicama, a u zraku se osjeća ono najbolje od komunizma – socijalna pravda, poštenje, jednakost i svekoliki osjećaj sigurnosti i zaštićenosti.
E pa muda labudova.
Da se odmah razumijemo, nisam ja sada tu da pljuckam po Kubi, ima ona i svojih lijepih strana, nađe se tu lijepih pejzaža i kolorita, solidnih pješčanih plaža, bude tu i određene zabave, nije baš sve tako crno. Ali nemojte se ljudi zavaravati… Kuba je tipična zemlja trećeg svijeta, puna bijede i neimaštine, ali ne na onaj izvorni način, kakav se da zateći u Gvajani, Nikaragvi, Salvadoru i još ponekoj zemljici u okruženju. Kuba je jednostavno uništena tom nakaradnom državnom represijom, i ono što vama izgleda retro-simpatično, Kubancima je odurno i tjera ih u očaj. A mislim da se ipak malo više pita njih, a malo manje sve te horde turista koje Havanu svojataju nakon tri runde ispucanih selfija.
Na otoku sam bio prije jedanaest godina, u proputovanju, jednako kao što sam i sada proputovao, pa malo odmjerio situaciju, kako je bilo nekada, a kako je sada. Putem od aerodroma do Havane odmah se uvjerite da prosperiteta tu nema, i tu vašu percepciju karipske oaze si možete okačiti mačku o rep. Ako imate viška love, onda ćete završiti u jednom od tih prastarih, kolonijalnih, debelo precijenjenih hotelčina u gradu, ili u kakvom preplaćenom resortu u Varaderu, ali dajte… ako ste se odlučili za karipski resort, pa što onda niste otišli na Barbados ili na Arubu, cijene su vam iste, a razlike nema, resort je resort, na Kubi, Dominikani ili na Marsu, sve vam je to isto.
U Havani je fora u Casama, smještaju koji se da online rezervirati, i prilično je povoljan. Smještaj sam plaćao stotinjak kuna po danu, a svi ti apartmani u Casama izgledaju kao one izbe koje su se švapskim i češkim fureštima davale u najam u Poreču ili Biogradu osamdesetih godina prošlog stoljeća. Škripavi kreveti, oronuli ormari, gazda koji spava u susjednoj sobi.
Ako ste mislili da ćete s Kube odmah zabijati selfije na Facebook ili Instagram, onda ste se predriblali u računici, jer na otoku interneta jednostavno nema, osim u nekoliko već spomenutih kolonijalnih hotelčina. Tako vam je to u represiji, Kinezi i Iranci su zabranili Facebook, sve u cilju zaštite jednoumnih režima, ali stari Castro je još mudriji, on je jednostavno zabranio čitav internet u masovnoj uporabi, pa se ti lijepo slikaj. A i kada bi bilo moguće instalirati internet, s kojom mrtvom lovom da si Kubanac to napravi, kada mu je prosječna plaća oko dvije stotine kuna na mjesec. Da, dobro ste pročitali, svi koji rade u državnoj službi, a takvih je valjda 95%, svi ti policajci, kirurzi i bankovni službenici, svi uprihode između dvadeset i trideset dolara na mjesec.
Prije jedanaest godina, u centru Havane sam pronašao internet caffe. Sjeo sam unutra, spojio se na spravu, a meni iza leđa je sjedio neki vojnik koji je kriomice pratio kojeg vraga pretražujem. Sada, jedanaest godina kasnije, nisam se niti pokušao spojiti.
Što se u međuvremenu promijenilo?
Ništa i puno toga, sve u isto vrijeme. Prije jedanaest godina u središtu grada postojale su dvije ili tri terase na kojima su prašili neki lokalni bendovi, taman do ponoći, a onda je grad utonuo u tamu. Danas takvih terasa ima nekoliko desetaka, nakrcale su se u starom, kolonijalnom dijelu, oko Plaze Vijeje. Prije su povremene skupine turista šetale ulicama, a danas čitave rijeke njih paradiraju gradom. Prije su ulicama Havane kružili prastari američki Cadillaci, i činilo se kako je to zaista redovno prometno sredstvo. Čak su mi tada objašnjavali kako su Kubanci najbolji mehaničari na svijetu, jer sve te krntije još uvijek prometuju. Danas su u većinu tih Cadillaca ugrađeni novi japanski ili korejski motori, pa su krntije ušminkane i pretvorene u taxi ili turistička prometala. Na svakom ćete semaforu naletjeti na grupe Amerikanaca s cigarama u ustima, kruže ulicama spuštenih krovova i sprdaju se s životom i sirotom Kubom. I neka ih, kada im se već dozvolilo.
I prije i sada osjeća se taj kiseli vonj onog najgoreg što komunizam nudi. Suluda administracija, bezbrojni uredi u kojima sjedi pet službenika, jedan vam uzima putovnicu, drugi je prelistava, treći nešto zapisuje, četvrti još jednom pregledava a peti vam je vraća nazad. I znaš ti, i znaju oni, i znaš ti da oni znaju da je sve to bez smisla i pameti, sve u svrhu zapošljavanja što većeg broja ljudi u državnoj upravi. I prije i sada bijeda će vas na svakom koraku opaliti ravno u lice. I prije i sada će vam svaki taksist i svaki konobar pričati tužnu priču o njegovom rođaku koji kao kirurg zarađuje dvadeset dolara na mjesec. I znam, sve to može biti interesantno kakvom Dancu ili Kanađaninu, koji se na svoje oči želi uvjeriti u to kako jedna od zadnjih komunističkih oaza funkcionira na djelu. Ali meni osobno je taj film potpuno bez veze, gledao sam ga prvih osamnaest godina svojeg života, ne treba mi sada ponovo.
Kao što rekoh, nisam ja sada tu da pljuckam po Kubi, ima tu i nekih zanimljivih stvari za pogledati. Fusterlandiju, četvrt grafita i ulične umjetnosti, ili grandiozni, kolonijalni Miramar, ili možda plažu Playa del Este, na čijem se vrelom pijesku da ubiti lijepo poslijepodne.
Ali realno, ići na Kubu ‘dok je stari još živ’, pa izbliza promatrati Kubance kako se pate u bijedi tog suludog diktatorskog režima, time ne samo da ponižavate taj siroti narod koji sanja neke bolje dane, nego time ponižavate i sami sebe. Sav novac koji tamo ostavite ionako će otići u džepove lopovske obitelji Castro, a ako vam je do izležavanja na karipskim plažama, do kolorita, muzike, rasplesanih plećatih momaka i putenih, jedrih djevojaka, imate u okruženju puno boljih otoka, za istu ili manju lovu. A ako ste baš željni istraživanja zemalja trećeg svijeta, onda budite pravi špileri, pa odigrajte partiju na ulicama Salvadora, Gvatemale ili Gvajane. Sirota Kuba vam je već viđeni i prožvakani zicer, otok kojem od srca želim da se oslobodi kandži diktatora i krene u nekom sretnijem pravcu, jer ovaj postojeći ne valja skoro pa ništa.
NOVOST: Požurite na Kubu prije gužve: Amerikanci dobili dozvolu za avionske letove do Kube
AKCIJA: Aviokarte za Kubu 4990 kuna
FREE DOWNLOAD: Besplatan neslužbeni vodič kroz Kubu
