Iz prve ruke

Hrvat u kaosu Bangladeša

Autor | Siniša Glogoški
datum objave | 04. veljače 2016.
12865

Siniša Glogoški – naš prijatelj, svjetski putnik,  student je diplomskog studija Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Najveća strast u proteklih par godina su mu putovanja i fotografija koliko mu vrijeme, novac i studentske obaveze dopuštaju. Posvetio se istraživanju života na raznim krajevima svijeta. Neka od značajnih putovanja su:  biciklom od Zagreba  do Sirije, život s nomadskim plemenima u hladnom Sibiru i južnoamerička đžungla Gvajane. Nedavno se vratio iz Bangladeša gdje je proveo 45 dana. Za tu zemlju kaže da je drugačija od svih mjesta koja je dosad posjetio. Prenosimo njegova iskustva da osjetite dio atmosfere koja tamo vlada.

bangladesh2

 Bombaš je protrčao pored mene

S gotovo 150 milijuna stanovnika, a tek duplo veći od površine Hrvatske. Bangladeš je zanimljivo mjesto koje jednostavno vrvi od života. Stalno i svugdje, nešto se događa, netko nešto radi, lupka, popravlja, gradi, čisti, prosi i prodaje. Goleme kolone rikši i automobila doživljavaju urnebesni vrhunac na raskrižjima. Semafori zaista postoje i rade, prometni policajci također, no zapravo kao da ih nema. Poput nekakve bizarne koreografije gdje sve prolazi jedva i za dlaku, u ovom kaosu začudo sve funkcionira. Prelazak ceste uvijek je posebno iskustvo. Dlanovi se znoje, pogled desno pa lijevo pa nebrojeno puta tako dok se ne ukaže sigurna prilika za prelazak. Ta sigurna prilika naravno nikad se ne ukaže i potrebno je proučiti lokalca kako to spretno radi. Za nas razmaženih, naučenih na pješačke prijelaze i čekanje zelenog svjetla makar nikog nema na cesti; za nas programiranih na te računalne intervale promjene svjetlosnih signala; za nas je prelazak ceste u Bangladešu stresno iskustvo. Jureći busevi, podivljali mali taksiji te stotine šarenih rikši ne predstavljaju toliki stres koliko konstantna buka cijelo to iskustvo čini izrazito zastrašujućim. Uvijek i stalno je buka.

bangladesh3

Jako malo turista dolazi u Bangladeš, tek nešto više od dvije tisuće godišnje. Stoga, uz sve navedeno, dodajte i komponentu da ste jedini bijelac na pregusto napučenoj cesti i da vas stotinu pari očiju u svakom trenutku promatra. Privatni prostor ovdje je jedna velika nepoznanica i što se prije pojedinac s tim pomiri, to će mu biti bolje. Nema nervoze, žurbe, jurnjave i napetosti što je poprilično apsurdno, ali zapravo baš lijepo.

… poput goleme petarde, odjeknulo je desetak metara iza mene. Vozač rikše okretao se da vidi što se dešava i nakon prve eksplozije, uslijedila je još jedna, bliža i jača. Počeo je pedalirati sve brže jer mu je bilo jasno da prosvjednici bacaju improvizirane bombe.

Ne znam zašto ni kako, no idući sam trenutak iskočio iz rikše i užurbano namještao aparat za fotografiranje. Scena se odvijala preda mnom. Prestrašena i uspuhana lica bacač bombi protrčao je pored mene dok su iza njega pojedinci upirali prstom i usmjeravali policajce. Primjetio je policiju na drugoj strani ceste i krenuo natrag, no bilo je prekasno. Policija ga je okružila uperenih pištolja i agresivnog izraza lica. Palo je par blagih udaraca i strpan je u kombi, svezanih ruku. Srce mi je još satima nakon toga ubrzano kucalo. ‘Znaš li da si mu ti upravo spasio život?’ pitao me prijatelj lokalac. Objasnio mi je da su policajci vikali ‘Novinar, novinar!’ te na taj način poručili jedni drugima da bombaša ne smiju tući niti upucati. Da nisam bio kraj njih i fotografirao događanje, uhvatili bi ga i bez imalo oklijevanja pred svima upucali. Sada će ga odvesti u postaju, dobro ga istući pa mu suditi.

Pola milijuna ljudi na 3 kvadratna kilometra!

bangladesh4

U jednom od brojnih slamova Dhake, na obali rijeke Burigange, jedne od najzagađenijih rijeka svijeta, život teče nesmetano. Stigao sam na poluotok Kamrangirchar, bivše odlagalište otpada, a sada mjesto prepuno života. U posljednjih nekoliko desetljeća, prostor od ta tri kvadratna kilometra naselilo je gotovo pola milijuna ljudi.

Posjetio sam jednu od tvornica ….’Ma nije ovo za novine, ja sam web dizajner, a ovo je moj prijatelj, turist iz Hrvatske. Samo bi htjeli vidjeti proces obrade kože i kako sve to izgleda’, muljao je moj prijatelj Shofiul mašući našim vizitkama po zraku i pokušavajući nagovoriti vođu pogona da nas pusti u tvornicu. ‘Znate, ne bi vas inače smjeli pustiti jer ovdje u opasnim uvjetima rade djeca i žene, ali ajde možete baciti pogled‘, nasmijano je odgovorio vođa smjene i ponosno se namjestio za portret.

Dugački mračni hodnik odvajao je gomile plave goveđe kože i velike drvene strojeve za ispiranje. Tu i tamo provirila bi koja znatiželjna glava, no brzo bi nestajala u obilju posla. Izrazito snažan miris izbjeljivača dominirao je mračnim prostorom. Na kraju hodnika, prostor se otvorio i s jedne strane skupine žena slagale su brojne kože, s druge pokoji muškarac miješao bi isparavajuće kemikalije, a djeca ispirala i vadila kože iz strojeva za pranje.

Na moje pitanje zašto žene i djeca rade te teške poslove, vođa postrojenja odgovorio je: ‘Malo muškaraca zapošljavamo jer su zapravo lijeni i stalno ih se treba nadgledati. Što više radnica imamo, to je proizvodnja brža jer ne kukaju i jako dobro rade. Djeca su također vrijedna i ne moramo ih platiti koliko i odrasle.’ Ne žale se na to radnici jer su sretni da imaju bilo kakav posao, a stvarnost je takva da su lako zamjenjivi pa rade što više mogu.

Običan radni dan traje desetak sati, no često se to prudužuje zbog sve većih potreba proizvodnje. Prosječno zarade 2000 kuna mjesečno i svu zaradu dijele s rodbinom, uzdržavajući jedni druge. Misli o mogućoj ušteđevini za boljim sutra, planovima i idejama za napretkom, izgube se u svakodnevnim potrebama za hranom i osnovnim uvjetima življenja. Ovdje na poluotok Kamrangirchar, populacije se izrazito povećala upravo zbog činjenice da je smještaj jeftiniji. Ta naizgled pogodna činjenica dolazi s posljedicom brojnih oboljenja uzrokovanih nepitkom vodom, nečistom i često odbačenom hranom, neuređenom komunalnom i prometnom infrastrukturom, te okruženošću prljave rijeke Burigange. Osim prerade kože, tu se nalaze i tvornice odjeće i obuće, plastičnih balona, aluminijskih posuda, recikalone svih mogućih proizvoda te brojni mali obiteljski pogoni.

bangladesh5

Bangladeš je nakon Kine najveći izvoznik odjeće. Gotovo tri milijuna radnika, od kojih 90% čine žene, zaposleno je u 4500 tvornica diljem zemlje. To je industrija koja je vitalna za ekonomski opstanak države, no u isto vrijeme industrija je to u kojoj je sigurnost na radu gotovo nepostojeća, a plaće ekstremno niske. Požari, nesreće i ozljede na radu česta su pojava. U posljednjih 5 godina, više od 500 ljudi poginulo je u nesrećama vezanim za tu industriju. Prosvjedovalo se diljem zemlje jer se problemi zataškavaju, počinitelji se ne pronalaze, a plaće i teški uvjeti rada se ne mijenjaju.

Napustio sam Dhaku u pretrpanom vlaku koji me odveo na jugoistok zemlje.

Kakav je život daleko od urbane industrijske sredine, u domorodačkim plemenima na tihim rijekama i obalama mora, saznajte uskoro.

Siniša Glogoški

http://www.glogoski.com/