Blog

Grčka drama

Autor | Ivan Perisic
datum objave | 15. ožujka 2016.
1663

Ljeto 2013. boravio sam u Grčkoj na projektu Europske unije, čija je osnovna tema bila održivi turizam uz popratne aktivnosti interkulturalizma, ekološkog kultiviranja hrane i izgradnje bambusovih kućica u kojima smo i živjeli. Malo grčko eko selo smješteno na jugu Peloponeza, tik do grada Kalamata koji broji nekih 50 000 stanovnika. Zabavan projekt u kojem sam upoznao mnogo mladih ljudi iz svih dijelova Europe i na kojem je ideja europejstva bila poprilično stvarna i nepatvorena(za razliku od danas). No, u ovoj priči naglasak će biti na putovanju po bespućima Peloponeza i Atene. Pa krenimo redom.
Prva postaja od polaska brodom iz Ancone bila je lučki grad Patras (ujedno i treći grčki grad po veličini, ako Pirej ne računamo kao zaseban grad) koji je uvelike podsjećao na Rijeku samo veću i prljaviju te mi na plus 42 stupnja celzija nije ostavljao izbora nego pobjeći glavom bez obzira autobusom put Kalamate. Ulazim u prilično popunjen autobus i sjedam na kraj u nadi da ću odspavat par sati koliko traje put do Kalamate. No osim što je put trajao duže od očekivanog zbog učestalih kvarova na vozilu, prizor koji mi je ometao san je bilo dahtanje mladog para koji je odlučio konzumirati ljubav na sjedištu autobusa. Nije mi mogao promaći ni busen dlaka ispod njenog pazuha, što je uz nesnosnu vrućinu dodatno odužilo putovanje. Morate znati da je Peloponez infrastrukturno nerazvijeniji od Dalmatinske zagore i ceste su poprilično derutne, tako da put traje duže nego što bi trebao.
Stižem u Kalamatu, južnopeloponešku prijestolnicu, 20 km udaljenu od Sparte koja je usprkos povijesnoj važnosti najveće razočarenje u Grčkoj i toplo preporučam da je zaobiđete. Eko selo u kojem smo boravili zbilja je onakvo kakvo bi očekivali. Solarne ćelije koje proizvode električnu energiju, briga oko komposta i voće i povrće koje raste u brojnim okolnim vrtovima te planinekoje zaokružuju cijelu panoramu. Nakon upoznavanja s mjestom boravka (naredna dva mjeseca) i rasporeda radionica, dolazi vrijeme za upoznavanje Kalamate, grada poznatog po duhanu za motanje „Karelias“ i … ničeg drugog. Za razliku od Mediterana kakvog smo navikli gledati, ovaj južni grčki infrastrukturno nalikuje Kubi. Grad je vidno ostao u 1973. i nije ona Grčka koju posjećuju apsolventi i koju viđate na billboardima i travel magazinima već je više nekako za ostarjeti i kratiti dane. Nema studenata, tu i tamo pokoji noćni klub, kafić, restoran i to je to. Da nema lokalnog volonterskog centra koji dovodi mlade ljude iz Europe, bio bi još tužniji, no ovako je u najmanju ruku egzotičan. Ubrzo sam ustanovio da ću slobodne dane (vikende i praznike) morati provoditi van Kalamate ukoliko želim iskoristiti boravak od dva mjeseca na pravi način.

AUTOSTOP
Ideja autostopiranja mi je odmah bila najlogičnija, što zbog uštede novca što zbog avanture, jer što je avantura bez autostopiranja. Petak popodne i vikend avantura može početi . Na putu prema najjužnijem kraku peloponeške noge nalaze se spilje (Diros) iz mlađeg kamenog doba što sam si zacrtao kao cilj. Nakon pola sata držanja palca u nadi da će se neka duša smilovati na plus 40 stupnjeva staje mi Albanac koji godinama radi u Grčkoj i koji je zadovoljan što ima priliku pričati s mladićem iz bivše Jugoslavije, jer kako kaže i sam je živio i radio u Splitu osamdesetih godina 20.stoljeća i ne voli baš Grke, pa mi je zabrinuto rekao: „Ako ćeš nastavit stopirat, nadaj se da su Albanci danas na cestama, inače nećeš imat sreće“. Taj komentar sam uzeo sa skepsom, što se na kraju pokazalo netočnim, jer sljedeća osoba koja mi je stala bio je Grk, koji poprilično srbofiličan i pravoslavan, nije imao problema s mojim podrijetlom, već ga je zanimala povijest, rat, što je meni bilo dosta zamorno, no uz toplu pivu koju mi je vozač ponudio morao sam se odužiti sudjelovanjem u povijesnoj lekciji. Mjesta uz krak peloponeške noge su mala mjesta, vikendaška naselja ljudi iz Kalamate, ali i Atene, snažno podsjećajući na dalmatinska mjesta poput Dugog Rata i Podstrane, a njihove grčke inačice Kardamyli, Stoupa i Aeropoli su bile samo jednodnevna (s noćenjima po plaži) stanice na putu za Diros spilje. Stigavši na cilj, iscrpljen i žedan, spilje su me zaista preporodile. Ulazi se čamcem, a temperatura u njima je 10 do 12 stupnjeva niža od vanjske, tura traje oko pola sata, pa sam ostatak dana proveo na obližnjoj plaži Jonskog mora i čekajući povratak u bazu, jer je nedjelja već mirisala na ponedjeljak. U povratku sam opet odabrao auto stop kao sredstvo i ovaj put su mi vozač i suputnici bili Albanci na radu u Grčkoj, samo za razliku od prethodnog, ova vesela ekipa je bila vidno pijana, a spoznaja da sam iz Hrvatske nagnala ih je da ponavljaju 2 do 3 riječi na hrvatskom jeziku, mahom psovki i to ih je uveseljavalo više nego što bi trebalo. Mene je odjednom počela zabrinjavati činjenica da se nalazim u kombiju nepoznatih, pijanih ljudi koji su na svakoj okuci doživljavali adrenalinske orgazme, dok sam ja svaki put protrnuo. Nekako smo živi stigli na odredište i dolazim u bazu, pitoreskno eko selo u kojem sam prepričao dio doživljaja te slušajući priče ostalih i već planirao sljedeći vikend.

GUŠENJE
Ponedjeljak je trebao biti samo jedan dosadan dan u nizu no zajednički ručak pretvorio sam i sebi i ostalima u noćnu moru. S obzirom da imam jedaće manire spiljskog čovjeka i uglavnom brzo i halapljivo trpam u sebe, ovaj put je zamalo bilo kobno. U sred ručka komad mesa mi je zapeo između grla i jednjaka i počeo sam se gušiti. Bezuspješni pokušaj Heimlichovog zahvata uspaničio je i mene i ostale sudionike ručka. Prošla je skoro i minuta, koordinatorica projekta počela je plakati misleći da mi nema spasa, a ja sam u panici vizualizirao majku kako joj javljaju da joj je sin ostavio kosti u Grčkoj. U tom trenutku jedan od sudionika projekta, vidjevši da je vrag odnio šalu, uvlači ruku u moja usta i uspijeva iščupati komad mesa koji je zapeo te mi spašava život. Nakon prvotnog oduševljenja svih prisutnih, nitko više nije imao apetita, osim mene. Ja sam nastavio jesti ono što me je zamalo ubilo. Što ću, gladuš sam.

MOTOR
Planiranje sljedećeg vikenda nije bilo teško. Ovaj put unio sam tri novine. Suprotan smjer, unajmljivanje vozila i još jedna osoba (sudionik projekta) na putu. Cilj je bio Pyrgos, a unajmljivanje vozila je priča za sebe. Naime, u svakoj civiliziranoj državi, još pogotovo ako ste stranac, potrebno je imati identifikacijske podatke, u ovom slučaju vozačku dozvolu da biste unajmili motor. Međutim, osoba koja se bavi iznajmljivanjem motora i bicikala je uzeo osobnu iskaznicu umjesto vozačke koju nisam ponio sobom, a pošto nije imao motorističku kacigu, dao mi je biciklističku i motor od 50 kubika. Izgledali smo kao Lloyd i Harry iz filma „Glup i gluplji“ . Da bih vam dočarao o kakvoj se rupi radi, u trenutku primopredaje motora, trogodišnje vlasnikovo dijete je bez problema obavilo veliku nuždu na podu radnje, baš kao da to radi svaki dan. Otac/vlasnik se nije previše brinuo viđenim, a ja sam što prije htio napustiti dotični rent a bike. Naš put od 120 km je mogao početi. Cestu od Kalamate do Pyrgosa ne mogu usporediti s nijednom sporednom cestom u Hrvatskoj, možda da sam bio u Africi bih imao koju zanimljivu dosjetku, no ovako sam sâm sebe vozeći se na motoru uvjeravao da sam u nekoj zemlji trećeg svijeta. U svakom slučaju egzotično. No na pola puta do ciljanog odredišta, nepredviđena okolnost nas je ponovo umalo stajala života. Izdao nas je motor od 50 kubika i jaki vjetar koji je puhao koji nas je srušio na cestu te smo se usred ničega našli krvavi na podu, dok je motor završio na drugoj strani ceste. U toj situaciji od niotkuda, prilaze nam dva čovjeka u kasnim tridesetima, dovode nas u obližnju radnju, vidaju nam rane i nude sok. Vidjevši da je iznajmljeni motor u oštećenom stanju, dragi čovjek po imenu Panagiotis je obavio par poziva i našao prijatelja koji se razumije u popravke. Na našu sreću oštećenje nije bilo tako strašno, pa je motor bio u stanju za skorašnji povratak do Kalamate. Nakon što smo zahvalili dragim i dobrim ljudima na pruženoj pomoći, Panagiotis nam je dao i vizitku u slučaju da nam na pola puta motor stane. Pyrgos po ničemu poseban, još jedno klasično ljetno mjestašce s plažama i restoranima. No big deal. Možda zato što sam ostao osupnut dobrotom nepoznatih ljudi na nepoznatom teritoriju i zbog činjenice da se avantura vrlo lako može pretvoriti u katastrofu tako da smo ostatak vremena proveli spokojno i mirno te s novim poštovanjem prema životu. U povratku smo puževom brzinom što prije htjeli vratiti motor, a na ulasku u Kalamatu buktio je požar (ljetna svakodnevnica u Grčkoj), vatrogasci, kanaderi u zraku, apokaliptična Mad Max kulisa nije nagovještavala sretan završetak. Ipak, vratili smo motor, dobili polog i osobnu nazad i bili smo u jednom komadu.

VELA GOSPA
Blagdan Velike Gospe prvi put sam doživio van Hrvatske. U peloponeškom selu Kalamaki, bila je seoska gozba sa živom glazbom i pečenom svinjetinom na svakom koraku te uz neizbježno grčko kolo i buzuki. Zanimljiva anegdota dogodila se za vrijeme plesanja kola, u koje me je mlađahna djevojka velikih očiju uhvatila za ruku i uvukla vidjevši da sam stranac koji ne zna kako se tu našao. U tom trenutku ulijeće djevojkin otac burno istrgnuvši moju ruku iz njene te mi u maniri oca alfa mužjaka daje do znanja da mi tu nije mjesto. Shvatio sam poruku i nastavio uživati u svinjetini i tzipuru, grčkoj inačici loze. Da vam pobliže objasnim, to vam je kao da ste se kao stranac zatekli u Muću i bili dijelom lokalne zabave. I još jedna stvar, ako pitate pravog Grka da vam odsvira poznatu filmsku izvedbu “Grk Zorba”, naići ćete na odbijanje, jer je smatraju komercijalnom željom neupućenih turista. Whatever.

ATENA
Nakon peloponeške avanture, red je došao na grčku prijestolnicu, Atenu. Ovaj put sam odlučio kupiti autobusnu kartu, s obzirom na dosadašnje putešestvije koje su se događale, tako da sam u Atenu došao bez većih drama i relativno brzo. U Ateni sam imao sreću da sam boravio kod osobe koju sam upoznao u čuvenom eko selu te je smještaj u elitnom dijelu Atenu došao kao naručen. Kada se smjestite kod lokalca, imate sreću da posjetite sva ona autentična mjesta koja biste zasigurno zaobišli u svojstvu turista. Ovako sam se u društvu rođenih Atenjana, nehotice našao usred političkog prosvjeda u kojem sam svojim ružičastim fotoaparatom odudarao od mase koja je molotovljevim koktelima napadala političke institucije, a grad je odzvanjao grlatim deranjem vođa prosvjeda. U jednom trenutku sam izgubio svoje atensko društvo te sam nošen masom tumarao ulicama koje su vrvjele policijom. Kada vam kamenje i suzavci lete iznad glave, pametno je naći sklonište. Našao sam ga u obližnjem kafiću u kojem se gledala nogometna utakmica, i to ni manje ni više nego Srbija -Hrvatska. Naravno, cijeli kafić je navijao za Srbiju, osim trojice sredovječnih muškaraca, koji su kako se kasnije uspostavilo bili Albanci. Nakon što sam skakao kad je Mandžukić dao gol, stanoviti Albanci su mi po konobaru poslali bocu vina nakon čega sam im se pridružio za stolom uz ulet „Mir dita“ – jedini izraz na albanskom koji poznajem i ne znam što točno znači, ali znam da je nešto dobro. To im se svidjelo pa smo zajedno popili bocu vina, nakon čega sam im se zahvalio i odlučio pronaći svoje atensko društvo. Utakmica je završila miroljubivih 1:1, iako mi u tom trenutku to i nije bilo od pretjerane važnosti. Društvo sam našao u veselom i pripitom stanju te smo izbjegavši prosvjede stiglu u stan, zapalili cigaretu i zaspali.
Zadnji tjedan boravka u bazi,eko selu nadomak Kalamate,kontemplirao sam o svom boravku u Grčkoj. Bilo je svega. Radionica projekt menadžmenta, interkulturalnih i ekoloških radionica, i u svakom slučaju jedno bogato iskustvo, no činjenica da sam dvaput mogao izgubiti život, zasigurno daje jednu dublju dimenziju ovoj avanturi koja je na kraju ipak završila sretno.

Ivan Perisic

Mladić u kasnim dvadesetima avanturističkog duha i znatiželjnog uma (teži klišej). Povremena putovanja nastojim iskoristiti maksimalno, nakon čega ih volim staviti na papir, a ako i ne uspijem opet dobro. Ovo mi je prvi pokušaj dijeljenja nekih crtica javno.