Na svijetu postoje deseci gradova s neboderima, asfaltiranim ulicama, zabavnim i javnim parkovima…u kojima ne živi nitko ili gotovo nitko. Ogromni prazni neboderi u pustinji Irana samo su posljednji dokaz lošeg urbanog planiranja. Na 50 kilometara od Teherana nalazi se Pardis, grad duhova, sagrađen za 600.000 ljudi, a u njemu živi svega 70-ak tisuća ljudi. Iz daljine se pak čini da tamo ne živi baš nitko.
Pardis je dio projekta Mehra Mer, koji se godinama nalazi “u izgradnji.“ Sve je planirano: s Teheranom bi se povezali javnim prijevozom, imali bi škole i bolnice, parkove i sve što ljudima treba za život, osim… pa pokazalo se da većina stanovnika ne bi imala vodu, grijanje i kanalizaciju, tako da je projekt propao zbog osnova.
No glavni problem je nepovezanost grada s Teheranom, a kako se većini radno mjesto nalazi baš tamo, vožnja zna trajati satima. Posljednjih godina u Iranu je izgrađeno 17 takvih naselja. Trenutno u cijeloj zemlji ima preko 2,6 milijuna praznih stambenih jedinica, a paralelno s tim cijene stanova u Teheran rastu, ne samo zbog manjka smještaja, već i zbog slabljenja nacionalne valute.
Zašto su u Iranu građeni gradovi duhovi?
Nakon Iranske revolucije 1979. godine, teokracija je poticala žene da odgoje novu islamsku generaciju. Prag za ulazak u brak smanjen je na 9 godina za djevojke te 14 za dječake, legalizirana je poligamija te se podigla cijena kontracepcije. Cilj vlade je bilo povećati broj ljudi koji su vjerovali u revoluciju kako bi je očuvali. Do 1986. godine prosječna je obitelj u Iranu imala 6 djece.
Porast broja stanovnika nastao je paralelno i zbog masovnog useljavanja u iranske gradove, prvo zbog iračke invazije 1980-ih, a kasnije zbog privlačnih poslova i obrazovanja u 1990-ima. Vlada je tada predstavila obiteljsko planiranje pa se broj djece u obitelji smanjio na prosječno dvoje djece, no Iran se borio da nahrani, zaposli i smjesti sve te ljude rođene ranije. Četrdeset godina nakon Revolucije, broj stanovnika u Iranu povećao se za 50 milijuna! Teheran nije više mogao smjestiti sve one koji su u njemu željeli živjeti.
Stoga je vlada odlučila izgraditi gradove satelite, gdje bi cijena stanova bila povoljna za sve radnike srednjeg i nižeg sloja koji si nisu mogli priuštiti život u glavnom gradu.
Građevinari su dobili besplatno zemljište kako bi gradili jeftine kuće za one koji nemaju vlastiti stambeni prostor. Većini građana koja inače ne bi mogla dignuti kredit obećane su hipoteke na čak 99 godina. Ljudi su trebali napustiti glavni grad gdje su imali užasne životne uvjete u zagađenosti i visokim cijenama najma. Projekt je trebao biti krunski dragulj vladavine iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada. Naglasak je ostao na onom „trebao.“
Gradova duhova nema samo u Iranu.
Kina ima nekoliko ovakvih građevinih fail-projekta, o jednom smo već ranije pisali.
Ordos Kangbashi dugo je poznat kao najveći prazni grad na svijetu, a nalazi se u Mongoliji u Kini. Projekt je imao za plan smjestiti preko milijun ljudi, no rokovi su se kršili, nisu plaćani krediti te su se investitori povukli.
Egipat se može pohvaliti nikad dovršenim hotelima koji kao duhovi ogoljenih konstrukcija gledaju prema moru. Na Sinajskom poluotoku ima ih zaista mnogo, a sve to zahvaljujući političkoj situaciji nakon revolucije 2011. godine te terorističkim napadima zbog čega je egipatski turizam godinama iza toga doživio teški pad.
Turska je pak možda najzanimljivija s lažnim gradom dvoraca Burj al Babas. Doslovno su gradili replike dvoraca, njih čak 300. Burj al Babas se nalazi blizu Mudurnua, negdje na pola puta između Istanbula i Ankare, a zamišljen je kao luksuzno selo za odmaranje bogataša koji bi uživali u golfu. Rad izgradnji dvoraca je počeo 2014. godine, no zbog bankrota investitora selo je ostalo nedovršeno.
Zanimljivo:
