Blog

Dvije hrvatske ski učiteljice na radu na sjeveru Patagonije

Autor | Ira Blazina
datum objave | 14. ožujka 2016.
1965

Prijepar godina provele smo moja prijateljica Ana i ja dva mjeseca radeći kao učiteljice skijanja u Argentini. Skijalište se zove Cerro Catedral i nalazi se kraj poznatog turističkog mjesta San Carlos de Bariloche, na sjeveru predivne Patagonije. To iskustvo života na južnoj polutci rezultiralo je svom silom raznoraznih avantura, događaja i uspomena vrijednih da se podijele sa svijetom. Ono
što ću vam u nastavku opisati je skijalište na kojem smo radile ili barem pokušavale raditi, a kroz koje se jasno vidi i način života i mentalitet naših domaćina.

Na slike skijališta koje sam objavljivala na Facebook neki su komentirali da slici na Australiju, drugi da je kao Platak… e pa da vam ja malo pojasnim sta je i kako je.

Skijalište se zove Cerro Catedral i 22 km je bilo udaljeno od mog tadašnjeg doma, San Carlos de Bariloche-a. Pri dolasku na Cerro sve izgleda dosta moderno i mogla bi cak reći i luksuzno. Uz cestu i u samom mjestu puno je drvenih hotela, kuca i vila, sto gotovih, sto u izgradnji koje odaju dojam elitnog zimovališta. Sami centar, takozvani Base, također je lijep, s dućančićima, restoranima,
barovima, sjedištima raznih ski škola, upravom, shopping centrom, malom bolnicom, i dosta podsjeća na europska skijališta. Cerro Catedral, nije velik čak se ne bi mogao ni nazvat mjestom jer ne živi tamo puno ljudi, nego je izgradnje isključivo za turizam.

Ako želite iznajmit opremu to možete napravit na barem 10 mjesta, i to ne samo skije i pancerice nego sve, čak i ski odijelo, rukavice i kape, ma sve. Samo sto onda svi izgledaju dosta smiješno u tim rentanim odijelima koja su sva jednaka.

Za one malo debljeg džepa postoji hrpa raznoraznih, po meni besmislenih, sadržaja:

Raznorazne relax zone u kojima se u zen atmosferi odmaraju ili pripremaju za naporan sportski dan; prostori s biciklima da si razgibaju noge nakon skijanja, osobni treneri koji su im na usluzi da im pokazu kako se te bicikle voze i eventualnu ih izmasiraju ili pokazu neke od vježbi na strunjači ili pilates lopti..

Posebni VIP barovi, u kojima se nude fensi piće i iće po još vise fensi cijenama gold club -u kojemu mogu lakše i brze doći do svoje ski karte, opreme i učitelj Takvih bogatih i razmaženih klijenata ima puno, ali kada smo mi bile tamo taman je harala svinjska gripa (ako se sjećate izvorište joj je bilo bas u Argentini!) pa su bogatuni te godine slabo dolazili na našu planinu, na žalost našeg džepa J

Ostali smrtnici koji si ne mogu priuštit sve ove luksuze imaju malo drugačiji tretman. Recimo za napravit ski pas moraju odvojit barem sat vremena, drugih sat za najam opreme, pa još jedan za najam učitelja i tako dalje i tako bliže.

E, a kad se krene na staze to je onda smijeh – isto i za bogate i siromašne:)

Naime, žicare su većinom second hand, kupljene pred 30 godina nakon sta su već dvadeset služile u Švicarskoj, Americi ili nekom sličnom mjestu. Takvima treba do vrha minimalno 20 minuta (ako ne staje i ne pokvari se. Godinu prije jedna je jedna sedežnica otklizala u rikverc i pokupila još četiri). Ima samo par novih – koje su kupljene nove nove pred jedno 20 godina 🙂 da bi se od Base došlo do recimo vrha Punta Princessa moraš promijenit 3 žicare sto znaci 45-60min vožnje :)) pa se onda vi bunite da je Platak los 😉

Najinteresantnija žicara je Linch koja na prvi pogled izgleda koda je četverosedežnica, ali ne,  varate se, ona je polu četvero polu dvo. Svaka druga treća saveznica je dvosjed 🙂 ja to još nisam nikad vidjela.

Nakon sto preživite smrzavanje na ovim Extra modernim žičarama slijedi spuštanje, ne? E, to je pothvat.

Osim već spomenutog slabog dolaska gostiju te godine i snijeg nije bas previše navraćao, bilo ga je jako malo, tek od pol planine na gore pa nisu radile sve staze ni žicare. No, one koje su radile bile su pravi izazov. Vozači ratraka tjedno dobiju određenu dozu benzina koju moraju raspodijelit po danima tako da štede benzin. Zbog toga ne uređuju bas staze. Urede jednu, možda dvije, a ostale su
onakve kako ostanu od dan prije, a to bi značilo ledene i hupseraste. Led u kombinaciji s hupserima i ledenim grudama znaci (ako padnete kao kao sto se meni desilo) = kao da padnete recimo s bicikle na neki hrapavi asfalt! A nemojte mislit da led znaci tvrdo, ne led znaci led, i to kao na klizalištu! Nisu puno pomagale i savrseno uređene skije i nabrušeni rubnici.

Ako je staza ful dobra onda je ovakva kako sam ju opisala. Ako nije (a takve su većinom) onda na ovu kombinaciju dodajte kamenčiće, kamenje i grote koje vire svuda po stazi ili još i granje i grmove…. koji nisu izolirani ili ograđeni pa se mora skijat slalom između svega toga.

A nemaju bas običaj takve piste zatvarati, ne nego suprotno, stave veliki znak: Condociones regulares (regularni uvjeti) (!!!) !!

Možete samo zamislit koliko GSS ima posla 🙂

Zanimljiva stvar u Argentini je i to sto imaju masu radne snage. Svaki posao im je jako podijeljen. Recimo za napravit sanitarnu knjižicu koriste 3 ljudi: jedan prstom vadi ljepilo iz ogromne boce i onda to oprezno nanosi na sliku koju će zalijepit na knjižici, zatim teta jednim prstom ukuca podatke u kompjuter dok onaj prvi dodaje pečat trećem koji tu istu knjižicu pečatila i potpisuje pa
zatim prosljeđuje teti da nam to naplati. Pr. br. 2. Kad ideš na žicaru jedan barba ti uzme skije i stavi ih u mjesto predviđeno za skije, drugi ti pokaze gdje trebaš ići, treći ti otvori vrata do gondole, četvrti ti da ruku da uđeš. I tako sve funkcionira….  ali čovjek se navikne. Prihvati sve to i asimilira se. Uzrečica nam je bila EEA (Esso es Argentina) – jednostavno prihvatiš, nabaciš osmijeh uključiš stanice u mozgu koje pamte sve te zgode i nezgode i uživaš

Ira Blazina

Moje ime je Ira Blažina i putujem od kad znam za sebe. Najprije su me roditelji vukli sa sobom road trip metodom, po pola Europe, aonda sam , čim sam mogla, stavila ruksak na leđa i krenula dalje sitraživati. Provela sam 5 mjeseci u Južnoj americi radeći i putujući, odradila tromjesečnu praksu u Indiji, obišla veliki dio Kine i SADa, na zgražanje svih proputovala Iran. Sa svakim novim putovanjem moja želja za lutanjem svijetom sve više raste i tjera me da napustim uredski posao. Blogerskih iskustava nemam, ali sliek s putovanja koje objavljujem na Facebooku, uz opise, imaju veliki uspijeh i ljudi ih doživljavaju kao male pale pričice koej im približavaju te udaljene krajeve. Pred par godina natjecala sam se za najbolji posao na svijetu i osvojila toliko lajkova da sam bila među 70ak id 3000 prijavljenih sa svojim videom u kojem opisujem svoj putnički put. Nadam se da ćemo putovati skupa!