Kad odem u Pariz vidjet ću sve. Napravit ću plan. Neće biti kao dosadašnja putovanja. Možda ću otići i na predstavu, nema veze sto ne znam francuski. Sve vrijeme provesti ću ispred slika ljudi o kojima sam učila u skoli. Dva dana je sasvim dovoljno za vidjeti najbitnije. Karte su isprintane i smještaj je rezerviran.
U hostelu u sobi zastor je na Eiffelov toranj. Pada mi na pamet da je to za one koji si ne mogu priuštititi pogled iz sobe. Nema veze sto je hostel malo dalje od centra. Ionako volim podzemne željeznice. Cim se probudim ujutro idem ravno u muzej. Držim se plana,sve su stići.
Probudila sam se, pomaknula Eiffel zastor i pogledala na ulicu. Čula sam kako plan pada i lomi se,a nije me niti malo briga. Nema veze,vani je sunce i vise ne razmišljam o slikama i sjedenju u muzeju. Ne želim gledati predstavu. Želim ici vani i slušati ulicu, jesti kroasane. Kupit ću barem 5 komada baguettea i hodati ulicom sa svim tim kruhom u ruci. Onda želim sjesti u bistro i naručiti hranu, svu hranu… i smrdljivi sir i vino koje mi nije fino i želim… samo sjediti i slušati. Aute, motore, ljude, pse, mačke, prodavače, sve. Ne smeta mi ni najmanje sto ih ne razumijem.
Šetala sam ulicom i gledala kako peku kestene na ostatcima malih limenih bačvica koje voze na kolicima za shopping. Ljubomorno sam promatrala bakice od 80 godina koje imaju vise stila nego sto ja mogu zamisliti. Ako se preselim u Pariz mogu li kupiti i taj njihov stav?
I slastičarne. Najprije mi je trebalo par minuta da odlučim hoću li kupiti dva kolaca ili sve,a potom još par minuta da odlučim koja dva. Nema veze sto su 4 eura. U Parizu sam i sve je divno.
Spustila sam se do centra i odlučila da bi najbolje bilo malo odmoriti u Luksemburškim vrtovima. Svako putovanje u Parizu treba imati dio dana odvojen za vrtove. Zao mi je sto nisam uzela ručak sa sobom i ručala kao pravi Parižani. I sto je najbolje, nema reda na ulazu.
Držala sam se preostalog plana i došla sam do Louvrea i Eiffela. No, ušla nisam. Čekanje u redu nije u planu. Nisam sjedila ispred slika po nekoliko sati. Nema veze, drugi put ću se slikati s Mona Lisom. Ali, vidjela sam Mercedese u izlozima na Champs Elysees. Ako ikad poželim kupiti privjesak za kljuc znam gdje ću.
Vratila sam se natrag u Montmartre. Nije me zanimalo sto se doganja u centru. Šetala sam natrag do hostela i taman kad sam pomislila da je nemoguće vidjeti vise ljudi nego na ulazu u Louvre došla sam u blizinu Bazilike Sacré Cœur’. Na ulici je bilo tisuće ljudi. Boca vina u jednoj ruci i casa za vino u drugoj. Svi su već lagano pijani i nikog ne smeta sto nema mjesta ni za hodanje,a kamoli za sjedenje. Na trenutke Cini mi se da ce me rijeka ljudi pregaziti, a ja još nisam vidjela sve štandove sa sirom i nisam probala kobasicu. Drugi dan našla sam plakat koji kaže da je to bila tradicionalna festa za kraj ljeta. Najbolje bi bilo krenuti s tradicionalnim putovanjem u Pariz, svaku godinu, sredinom desetog mjesec. Sve one stvari sto su pisale u vodičima sam preskočila. Nema veze. Doci ću opet da mogu napisati priču kakav je pogled s Eiffelovog tornja.
Pogled s Montmartrea teško da nešto može nadmašiti.
Iva Vigan
Zovem se Iva i u dva dana u Parizu nisam vidjela nista iz vodica. Tako najčešće bude na svim mojim putovanjima.
