Iako sam Italiju istražila uzduž i poprijeko te je prva zemlja u koju sam ikad putovala, nikad mi nije palo na pamet da o njoj pišem. Na svojim putovanjima često sam susretala ljude koji bi kada krene tema o najdražim destinacijama i onima koje tek želimo posjetiti na prvo mjesto stavljali Italiju. To bi obično bili Amerikanci, Australci ili Kanađani. Za njih je Italija pojam egzotične zemlje koja udovoljava svim njihovim hedonističkim porivima. Nama ovdje Italija je toliko „poznata i normalna“ da je ne doživljavamo ni približno slično. Kuhinja nam se, pogotovo uz obalu, najviše i bazira na talijanskoj, a način života i uživanje u ispijanju kave toliko nam je blisko da čini i dio našega vlastita identiteta. Ako želimo vidjeti arenu, ne moramo skroz do Italije, imamo i mi jednu takvu u Puli. U Istri i Primorju često ćemo čuti talijanski jezik, imamo talijanske škole, a u Rijeci izlaze i talijanske novine La Voce del Popolo. U Italiju idemo često. Neki radi posla, neki na fakultet, a neki u shopping. Italija nam je geografski, kulturološki i povijesno vrlo bliska zemlja te na nju rijetko gledamo s jednakim oduševljenjem i uzbuđenjem kao oni koji žive mnogo dalje. A to je šteta. Jer Italija je prekrasna i vrijedna istraživanja bez obzira na to što ju zbog svih nabrojenih sličnosti ne doživljavamo egzotičnom. Možemo biti sretni što imamo tako zgodnog susjeda kojeg ljudi dolaze vidjeti iz najudaljenijih dijelova svijeta, dok sve što mi trebamo je sjesti u auto i za nekoliko sati pijuckati espreso i jesti najfiniji gelato. U ovom blogu pisat ću o jednom road tripu koji je započeo u Rijeci, a završio u Firenci. Sve što trebate je produženi vikend, auto i nekoliko dobrih prijatelja. No za početak, vratit ću se nakratko nekih 20-ak godina unazad na moja prva putovanja u susjednu nam zemlju.
Italija u djetinjstvu: presvlačenje u autu, tata, Gardaland
Moja je prva asocijacija na Italiju, naravno, Trst. Grad u koji smo, kao i većina Riječana, dugo godina obiteljski odlazili u shopping i spezu. U mojoj obitelji u Trst se odlazilo jednom svakih par mjeseci te to „putovanje“ nisam ni doživljavala kao odlazak u drugu državu. Kako i bi, imala sam 5–6 godina, Trst je kao grad ionako vrlo sličan Rijeci, a tete u trgovinama uvijek su pričale hrvatski. Nisam voljela Trst. Kao maloj odlazak u shopping bio mi je užasno naporan i besmislen, a Trst je u svim restoranima i kafićima imao one „čučavce“ koje sam mrzila iz dna duše pa cijeli dan ne bih ništa pila kako bih izdržala da ne moram na WC dok se ne vratimo doma. No mama nije imala gdje sa mnom pa bi me vodila sa sobom, a „kupovala“ me tako što bi me uvijek odvela na sladoled i u onaj park za djecu u shopping mallu gdje si se toboganom spuštao među šarene lopte. Pri povratku iz Trsta nikad mi nije bilo sasvim jasno zašto robu koju smo kupili oblačimo na sebe, a mama skida i baca stare cipele te obuva one nove koje je upravo kupila. Vjerojatno sam mislila kako je mama sretna što smo kupile novu robu pa ne može dočekati da odmah sve ne isprobamo. Ah, te devedesete… Ostala sjećanja na Italiju vezana su uz posjete tati kada bi brodom pristao u luku u Veneciji ili Livornu i na odlaske u Gardaland. Posjet Gardalandu i dandanas me veseli jednako kao kada sam imala 7 godina.
I dok neke zemlje imaju svega 1–2 poznate turističke destinacije, Italija ih je puna. Rim, Venecija, Firenca, Milano, Verona, Pisa, Torino, Napulj, Genova, Sardinija, Sicilija, Cinque Terre… Italija je zemlja koju ne možete opisati jednim blogom i čija je svaka pokrajina toliko posebna i različita, kao i njihovi stanovnici. Ljudi, običaji, jezik i kultura na jugu i sjeveru toliko je različita da se ni sami Talijani ne razumiju kada pričaju na svojim dijalektima. Zvuči poznato?
Trodnevni road trip kroz tri talijanske pokrajine
Ako imate tek vikend ili samo nekoliko slobodnih dana na raspolaganju te ne stignete ili vam se ne da do nekih dalekih nam mjesta u Italiji, preporučam jedan road trip od Trsta, preko Bologne do Firence. Na ovaj način proći ćete čak 3 talijanske pokrajine i imati priliku uživati u gradovima različitima izgledom, arhitekturom, pa i samom atmosferom.
Krećemo iz Rijeke. Dobra atmosfera, imamo čak i CD s najboljom road trip kompilacijom. Lažem. Nemamo. Skužila sam prije samog puta da nisam pržila CD od 2003. i da ne znam više ni kako se to radi. Uzimam prvi mix koji nađem, a ima i obećavajući naziv: „najbolji CD ikad“. Neću o tome što smo na njemu čuli jer danas živim u uvjerenju kako imam istančan glazbeni ukus. Hm… ali mislila sam to i tada? – sjetim se. Znači li to da ga nemam ni sada? Ovaj… ne, CD je stvarno bio SKROZ dobar, samo Bob Dylan i slično… s primjesama Doris Dragović. Osim CD-a, uzele smo i mapu. Odlučile smo ići na ovaj put ful retro, Thelma and Louis >
Hej, Trst je lijep?
Iako je cilj putovanja bio stići do Bologne, nakon otprilike sat vremena odlučile smo da nam je dosta Dor… ovaj, Dylana i odlučile kako bi baš mogle stati na kavu u Trsat. Iako je u Trstu svaka od nas bila vjerojatno više puta nego u Zagrebu, skužile smo da grad i ne poznajemo baš dobro. Nikad nismo išle samo prošetati Trstom, razgledati ga i popiti kavu. Trst je za mene uvijek bio pojam ogromnog dućana. Nešto kao kad kažeš da ideš do Arene ili Avenuea. Isto tako ideš u Trst. No ovo je sada bilo drugačije. Odlazak u Trst na kavu pretvorio se u šetnju trgom i rivom, odlazak na pizzu gdje smo probale i najbolje vino pa došle na ideju da kupimo malo refužo, sjednemo na rivu i uživamo na suncu.
Nismo praktički pošteno ni zakoračile u Italiju, a Italija nas je već osvojila. Na našoj prvoj stanici, onoj u Trstu, gdje je svaka bila nebrojeno puta. Cijelo smo vrijeme komentirale kako je Trst u biti lijep grad i koliko nas podsjeća na voljenu Rijeku. Možda zbog dobrog vina, možda zbog prvog proljetnog dana kada je sve divnije i posebnije, ali iz Trsta nam se nikako nije dalo maknuti. No približavala se večer, a u Bolognu smo morale stići isti dan jer je frendica slavila proslavu diplome radi čega smo se i uputile u Italiju tog vikenda.
Bologna
Nakon neka 4 sata vožnje (bilo bi i manje, ali mapa iz ’95.) stigosmo do grada imena koje ne znaš mrze li više studenti ili profesori – Bologna. Bologna je pravi studentski grad s najstarijim Sveučilištem u Europi koje datira još iz 1088. godine! Upravo je to razlog zašto se Bolonjska deklaracija koja nam je donijela ovaj novi sistem studiranja potpisala upravo u ovome gradu.
„Dottore, dottore…“
U Bolognu smo stigli oko 9 navečer i već dok smo se vozile autom prema stanu bilo nam je jasno da se nalazimo u vrlo živom gradu punom mladih ljudi spremnih za noćni izlazak i zabavu. Prvi dan/večer nismo vidjeli previše od Bologne budući da smo išli iz stana u stan i slavili diplome različitih novopečenih dottora i dottoressa. Talijani slave završetak fakulteta i svoju teško zasluženu diplomu na jedan vrlo specifičan način koji odlično prikazuje njihovu zrelost i mudrost. Imaju čak i pjesmu, znate onu Gaudeamus igitur? Pa malo drugačije, ali sve je to isto u principu… Oni pjevaju: „Dottore, dottore del buco del cul. Vaffancul, vaffancul!“ Kao što rekoh, VRLO profinjeno. Uz pjesmu idu još bolji i zanimljiviji običaji. Dakle, kada diplomiraš moraš napraviti jedan, nazovimo ga… umjetnički performans u kojemu ti pomažu tvoji prijatelji. Isto, jako profinjeno. Performans može biti bilo kakav, ali glavni mu je cilj posramiti novopečenog diplomanta. I dok je kod nas to jedan ozbiljan dan gdje mame, bake i daljnja ženska rodbina brišu suze, a očevi i djedovi okreću janjce dok se ti osjećaš kao najveća zvijezda jer ti svi govore kako si pametan i lijep i onda se svi skupa napijete, u Italiji je malo drugačije. Osim što se isto svi napiju. Ali tamo nitko ne slavi tvoju pamet niti ljepotu. Scenarij je najčešće ovakav: sjediš na stolici obučen u neki „kostim“ tipa pelene dok tvoji prijatelji oko tebe plešu i pjevaju ti onu slatku pjesmicu od malo prije. Uz to moraš piti sve što ti daju i ne smiješ reći ne. U slučaju da iz nekog razloga kažeš ne, gađaju te jajima ili nešto slično. Dobrodošla u svijet odraslih, dottoressa!
Provedite dan u parku
Drugi dan naši su nas prijatelji Talijani odlučili provesti po Bologni. S obzirom na to da se noć prije odvijala jedna prava talijanska, tradicionalna proslava diplome, razgledavanje je proteklo vrlo tiho i mirno. Prvo smo, naravno, otišli na jedan espreso i kroasan. Nakon toga smo odlučili da trebamo malo odmoriti pa smo se odlučili za piknik u parku Giardini Margherita. Bologna ima jako puno parkova i zelenila i iako ne znam radi li se o najvećem parku u Bologni, sudeći po broju ljudi, definitivno se radi o jednom od najpopularnijih.
Uvijek su me fascinirali ti ogromni parkovi s jezercima gdje ljudi dođu provesti dan na najrazličitije načine. Neki sjede ispod drveta, čitaju ili uče… neki love ribu… neki igraju odbojku ili badminton… netko hoda po žici, a netko samo stoji i upija sunčevu energiju… grupica studenata igra karte i pije vino… netkojoggira, drugi voze bicikle ili role… Što god radili, u takvim parkovima uvijek susrećete pozitivne ljude te sve pršti jednom srećom i pozitivnom energijom. Ukoliko se nađete u Bologni, pogotovo u proljeće, definitivno uzmite pola dana i otiđite u jedan od poznatih parkova.
Ostatak dana proveli smo razgledavajući centar Bologne i vrlo često stajući na kave, sladolede, ručak, aperil pauze, međuručak i večeru. Teško je u Italiji pored svih tih okusa i mirisa ne htjeti konstantno jesti.
Bologna nema impozantnost Rima ili bajkovitost Venecije, no ima jedan svoj poseban karakter i šarm. Centar grada krase 2 visoka tornja imena Garisenda i Asinelli koja su ujedno i glavni simbol Bologne, a datiraju iz 12. stoljeća.
Bologna je izuzetno artističan grad u kojemu možete vidjeti brojne ulične zabavljače, umjetnike, glazbenike i sl. Najviše me razveselila mala košarica nasred ulice na kojoj je pisalo: „Poezija dana“. U košarici se nalazilo mnoštvo papirića od kojih izabereš jedan, otvoriš ga, pročitaš kratku pjesmicu ili stih te vratiš papirić unutra za sljedećeg prolaznika.
Firenca – talijanski vozači, Il Duomo i Ponte Vecchio
Sljedeći dan odlučili smo ponovno sjesti u auto i zaputiti se do Firence u posjetu još jednom prijatelju budući da od Bologne do Firence ima tek nešto više od sat vremena vožnje. Put je bio savršen. Pravi proljetni dan, vozimo kroz prekrasan krajolik te tu i tamo stajemo da se malo poslikamo. Iz zvučnika opet dopire malo Dylana, malo Doris, idila.
Makar dok nismo došli u Firencu. Tko god malo češće vozi po Italiji, zna kakvi su Talijani vozači. Neću reći da su svi loši, ali reći ću da su malo… temperamentniji te da znakove na cesti doživljavaju eventualno kao sugestiju, ne kao upozorenje ili naredbu. Pa se tako nakon 5 minuta od ulaska u grad, na putu do našeg odredišta, dogodilo ovo:
Čovjeku je valjda gradska vožnja bila malo predosadna i monotona pa se požurio. U naše crveno dupe. Dok se frendica dogovarala s njim oko police (inače čovjek je bio jako ljubazan i drag pa se nismo mogle ljutiti na njega onoliko koliko smo možda htjele), nas troje smo čekali sa strane i pjevušili… dottore del buco del cul, vaffancul, vaffancul… Odlična pjesmica, upotrebljiva u različitim situacijama! Nakon što smo se pozdravile s kolegom u nesreći, kao prave studentice prava, iskoristile smo priliku da ponovimo gradivo za ispit iz međunarodnog privatnog prava jednom kratkom raspravom o sudskoj nadležnosti u slučaju međunarodnog spora.
Firenca je potpuno drugačiji grad od Bologne. Dok je Bologna više industrijski grad i ne toliko turistički, Firenca slovi kao jedan od najljepših gradova na svijetu, a uz tu titulu naravno dolazi i mnoštvo turista. Firenca svakako opravdava ovaj laskavi naziv. Dok smo hodali gradom stalno smo ponavljali kako cijeli grad djeluje kao jedno ogromno umjetničko djelo. Nikad mi nije bilo jasno kako ljudi žive svakodnevni život na lokacijama koje su toliko predivne i bogate arhitektonskim atrakcijama i kulturom da su svaki dan krcate posjetiteljima iz cijeloga svijeta. Hodajući ulicama Firence imate osjećaj da ste se vratili kroz vrijeme u neko 15.–16. stoljeće.
Glavni simboli Firence su Il Duomo i Ponte Vecchio. Il Duomo ili punim nazivom Cattedrale di Santa Maria del Fiore najpoznatija je crkva u Italiji te ujedno i jedna od najpoznatijih talijanskih građevina. Crkva datira iz 1296. godine, a najpoznatija je po svojoj kupoli koju je projektirao poznati talijanski kipar i arhitekt Brunelleschi kojemu je ovo ujedno i najveće životno djelo. Il Duomo je jedno arhitektonsko čudo koje je teško i poslikati zbog svoje veličine. Ukoliko želite ući u Duomo naoružajte se strpljenjem i pripremite na gužve i čekanje. Ulaz je besplatan, ali ulaz u kupolu se naplaćuje.
Ponte Vecchio ili Stari most poznati je srednjovjekovni most koji prelazi preko rijeke Arno. Krase ga brojne drvene kućice na kojima možete kupiti različit nakit i skupocjene antikvitete. Ove drvene kućice nisu tvorevina modernog doba koje su nastale radi prodaje suvenira turistima, već su slične postojale na mostu od njegova samog početka. Smatra se da su trgovci na most dolazili prodavati nakit jer je to bilo mjesto koje ne pripada nikomu i kao takvo tax free.
Sljedeći dan našem kratkom road tripu došao je kraj i morali smo se zaputiti nazad u Rijeku. Prije samog odlaska otišli smo na vidikovac iznad Firence popiti zadnji talijanski espreso i baciti još jedan pogled na ovaj prekrasan grad.
