Crni turizam ili posjet mjestima, centrima i muzejima vezanim za zločine i tragedije sve je popularniji otkad je serija Černobil postala popularna početkom ljeta ove godine. U samo mjesec dana od početka prikazivanja serije zainteresiranost za posjet toj lokaciji porasla je 40 posto.
No ne radi se samo o Černobilu kao atraktivnoj lokaciji za turističke posjete. Od Auschwitza do Hirošime, postoje na desetke lokacija koje su obilježile masovne ljudske tragedije, a koje su u međuvremenu postale atraktivne lokacije za posjetitelje diljem svijeta.
Koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau, kambodžanska polja smrti, Berlinski zid, litavska šuma Ponar, kuća Anne Frank u Amsterdamu, Hirošima ili njujorški Ground Zero gdje su se nekad nalazili tornjevi blizanci masovno privlače turiste. Zašto ljudi imaju potrebu vidjeti ta mjesta? Je li stvar u posjeti bitnim mjestima iz prošlosti kao svojevrsnoj edukaciji ili ima nešto u nama što nas privlači na mračna mjesta?
Nategnuto je govoriti o pojmu tzv. schadenfreude, terminu koji označava olakšanje ili čak radost jer su se neke loše stvari dogodile nekom drugom. Neki su psiholozi tim pojmom objašnjavali razlog zašto ljudi vole čitati crnu kroniku, navodno da bi se osjećali bolje u vlastitoj koži i da im se vlastiti problemi čine manje strašnima. No schadenfreude je više onaj osjećaj kada primjerice gledate penale i kada nogometaš iz suprotnog tima promaši. Tada vam je drago zbog nečega što je drugom teško.
Sigurno je malo onih koji osjećaju radost kad dođu u Litvu i posjete šumu Ponar gdje je pogubljeno 72.000 Židova iz Vilniusa tijekom Drugog svjetskog rata. Ako ih i ima, vjerojatno trebaju porazgovarati s nekim stručnjakom. Dva milijuna turista koji godišnje posjete Auschwitz sigurno nisu loši ljudi, kao ni 45 milijuna onih koji posjete memorijalno mjesto Ground Zero u New Yorku.
Diskutabilno je npr. ovo o čemu smo pisali prije 3 godine, ture u aktivnoj ratnoj zoni: OMG i to postoji: Turističko putovanje u ratnu Siriju!
Osnivač stranice dark-tourism.com Peter Hohenhaus, smatra da nas ta mjesta tjeraju da razmislimo o tome kako se ljudi mogu ponašati prema drugima ljudima i kakve mogu biti posljedice, dok istodobno bivamo svjesni koliko smo zapravo sretni.
Zaključak većine onih koji su razmatrali „crni turizam“ kao fenomen jest da se ne radi o voajerizmu ili zainteresiranošću za smrt, nego da je glavni motiv učenje o prošlosti.
Treba razlikovati „rizični turizam“ (kada ljudi posjećuju opasna mjesta) i „slam turizam“ (kada ljudi posjećuju ljude koji žive u jako lošim uvjetima) jer se kod tih slučajeva ne radi o nikakvoj komemoraciji, objašnjava Hohenhaus.
Zašto je namjera posjete važna?
Ako netko odlazi na strašna mjesta samo radi potrebe da se fotografira, kao što je slučaj s brojnim korisnicima Instagrama koji su objavljivali selfije iz Auschwitza ili pak s memorijalnog groblja u Berlinu, takvo ponašanje pokazuje manjak svijesti o tome što se tu zaista zbilo.
Nije problem posjetiti Auschwitz, problem je kada „okinete nasmiješeni selfie“ na tom mjestu.
Posjeta takvim mjestima trebala bi biti iz poštovanja, bez glupiranja i nepotrebnog poziranja.
Ukrajina i službeno pretvara Černobil u turističku atrakciju
Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky je početkom srpnja kazao kako će područje oko nuklearke Černobil postati službena turistička zona te je potpisao odluku da se izgrade staze te poboljša telefonski signal.
Razlog tome je želja da se mjesto koje je bilo „negativan dio ukrajinskog brenda“ promijeni.
