8 moskovskih lekcija
1. Život je kao Rubikova kocka. Sve se mora složiti i poklopiti da bi na nešto ličio.
Znate ona putovanja koja planirate jako dugo vremena, istražujete kako stići do tamo (što jeftinije), gdje ćete spavati (jackpot je ako imate smještaj kod prijatelja) i što sve želite vidjeti (sve, po mogućnosti, želite vidjeti sve). Ali nekako, uvijek se nešto dogodi što vas spriječi u tom naumu, možda ispit koji ste pali iako ste duboko vjerovali da ćete proći, možda golemi račun za plin koji je iz vas iscijedio svaku lipu. U svakom slučaju, to detaljno isplanirano putovanje uvijek ostane samo neostvariv san.
E pa, ovo nije bilo jedno od takvih putovanja. Istina, počeo je sretnom okolnošću da mi je najbolja frendica otišla studirati u Moskvu…ali to ne bi bilo dovoljno da se istovremeno nisu savršeno poklopile stotine drugi sitnica. Kao činjenica da sam tog ponedjeljka saznala da sam dobila pet iz posljednjeg ispita te godine, da je ta frendica upravo u Zagrebu te da uskoro putuje natrag u Moskvu i da mi faks počinje tjedan dana kasnije od očekivanog. Sitnice, sitnice su bile ključne da ostvarim dugo priželjkivan san, ideju o kojoj
sam razmišljala cijelu srednju školu promatrajući fotografiju Crvenog trga iznad svog radnog stola. Bože, koji sam klišej.
Počelo je sasvim slučajno, jednom porukom: „Kad ćeš konačno doći?“
Iskreno, ni sama u tom trenutku nisam znala što mi je došlo da na tu poruku odgovorim s „Idući tjedan idem s tobom.“ Ali sada, gledajući unatrag, vidim koliko se malih naizgled nebitnih događaja moralo poklopiti (pogotovo ono s računom za plin).
Par sati kasnije, u ruci sam držala avionsku kartu i potvrdu da će mi viza stići na kućnu adresu za tri dana (žurnim postupkom koji je naravno skuplji, ali kao što sam već par puta rekla, nije bilo računa koji bi me spriječio u tom naumu). To iskustvo me naučilo da se stvarno svašta može učiniti u vrlo kratkom roku, samo ako si dovoljno uporan…i barem malo odvažan ( i dobro, ako imaš novaca…ili mastercard).
I tjedan dana kasnije, sjedila sam u avionu koji je polijetao za Moskvu.
2. Sve što može poći po zlu, poći će…ili barem jedna stvar
Odavno imam teoriju da se tokom putovanja mora dogoditi nešto loše, bilo da svi elektronski uređaji iznenada izgube život, bilo da let bude otkazan, nešto naprosto mora poći po krivu. Naravno, moglo bi se reći da očekivanjem samo prizivam nesreću, ali ne vjerujem u takve stvari. Da, i ja razumijem što sam upravo napisala.
Srećom, meni se dogodilo na samom početku.
U trenutku kad sam stupila nogom na aerodrom, uhvatila me nevjerojatna bol u trbuhu, istovremeno oštra i tupa, pulsirajuća snažna bol zbog koje mi se činilo da gubim svijest.
I potrajala je cijelim putem do Moskve i cijelim putem do stana, jer sam, naravno, upravo taj dan tablete za bolove stavila u putni kofer, a ne u torbicu kao što to inače činim. Kao što rekoh, nešto mora poći po krivu.
Ali ima nešto u putovanju, u slijetanju u novi grad u kojem još niste bili, što vam da nadljudsku snagu da pretrpite sve tegobe. Taj osjećaj svemoći i uzbuđenja koji nadvlada svaku prepreku. Moja je u tom
trenutku bila nositi putni kofer sa zastrašujućim bolovima u dnu trbuha spuštajući se i penjući golemim stepenicama metroa nepoznatog grada.
To me nažalost spriječilo da primijetim ono što sam iznova primjećivala narednih dana. Ljepotu i veličanstvenost moskovskih metro stanica, a to me dovodi do treće stavke.
3. Najljepše stvari se događaju kad to najmanje očekuješ iliti obavezno podigni pogled
Iskreno, kad sam prvi put pročitala da su metro stanice jedne od deset stvari koje se moraju pogledati kada dođete u Moskvu, uhvatio me smijeh. Prijevoz je nešto iz čega nastojite pobjeći, mješavina neugodnih mirisa, gužve, ljutitih pogleda i čiste mržnje prema…pa u tom trenutku svemu, prijevoz nije nešto gdje želite stati i diviti se. Jasno, vidjela sam mnogo prekrasno uređenih metro stanica, ali…ali bile su lijepe, bile su organizirane, no ne i nešto što se moralo iskusiti.
Drago mi je što sam pogriješila. Jer su moskovske metro stanice umjetnost. Još se jasno sjećam jutra kada sam odlazila iz Moskve. Šest ujutro, dok se dan tek budio, a sunce blago šaralo svojim zrakama tamno nebo iznad mene, neispavana i nesretna što moram napustiti taj prekrasni grad, izlazila sam s frendicom iz metro stanice (da, pratila me u šest ujutro, to je pravo prijateljstvo) po kojoj se u tišini kretalo tek dvadesetak ljudi. Sasvim slučajno, kao što je očigledno cijelo moje moskovsko iskustvo, podigla sam
pogled s vlastitih stopala i ugledala i uistinu vidjela ljepotu zidova prekrivenih bogatim nijansama meda i tekućeg zlata. Tek tada sam shvatila zvuk koji dopire do mene, harmoniju gudačkih i puhačkih instrumenata. Usred metro stanice, čula sam klasičnu glazbu (ili sam ju možda halucinirala, nešto od toga). U tom trenutku me uistinu oblila tuga što moram otići.
Par dana prije toga, hodala sam širokom ulicom razmišljajući, evo iskreno, ni o čemu, i ponovno sam slučajno podigla pogled. Eto, iz nekog razloga, obično kad podignem pogled, ugledam nešto što mi se
zauvijek zamrzne u sjećanje. Ovog puta, iznad mene su se nadvisivale zgrade koje su se činile kao da idu u nedogled. Stotine, ako ne i tisuće, prozora su me promatrali, prozora koji su svi pripadali različitim ljudima. Tek tada mi je postalo jasnije koliko ljudi se trenutno nalazi oko mene. I oblio me osjećaj neznatnosti, bila sam sićušna. A istovremeno i grandioznosti, jer bez obzira što sam toliko mala, okružena nevjerojatnim brojem ljudi, i dalje sam tu, i dalje sam ja, i dalje se razlikujem.
Moskva to čini ljudima…ili je barem učinila meni.
4. Udaljenost ne znače isto što i u Hrvatskoj
Razlog zašto sam tog dana hodala tom ulicom je bio taj što sam se vraćala do stana nakon što sam otpratila frendice do faksa. Kad su mi objasnile da je to udaljeno tri ulice od stana, rekla sam: „Super, taman se malo prošećem prije nego pojedem nešto.“
Ono što nisam očekivala je da će to malo prošetati značiti sat vremena brzog hoda.
Dakle, ako vam netko u Moskvi kaže da je nešto blizu, morate znati da nije…osim ako vam blizu ne znači sat vremena jer u tom slučaju: Da, blizu je.
5. Bilo kuda, Balkanci su posvuda
U Moskvi sam upoznala najmanje Rusa…vjerojatno iz razloga što se moje frendice druže s ljudima s područja Balkana koji tamo studiraju, ali, mislim, možda sam u krivu.
Uglavnom upoznala sam ih u čajani gdje smo proveli ugodno večer pijući tople čajeve i pivo, jedući uzbekistansku hranu i pušeći nargilu.
Ah i da, urlajući od smijeha. Preglasno.
Jer Rusi nisu glasni, ne, Rusi za Hrvate misle da su Talijani i strašno ih muči što im jezik zvuči poznato, ali što puno previše pričamo i mlataramo rukama.
Ali evo iskreno, užasno me rastužuje što se ne mogu sjetiti svih razgovora koje smo vodili jer znam da se nisam prestajala smijati tih tjedan dana.
U glavi mi samo zvone nejasne rečenice o tome kako Putin sadi rozo cvijeće u vrtu kako bi se smirio, kako ne treba vjerovati nijednom restoranu na kojem piše da je preporučen na Trip Advisoru i da je pivo bez
vodke, bacanje novca u vjetar, no o tome ću kasnije.
6. Ne razumijete ruski
Topao podsjetnik: Ako naručujete u restoranu na jeziku koji ne govorite još uvijek savršeno tečno, i čini vam se kao da ste sve razumjeli, nemojte samo reći „Da, da, može“. Jer niste, niste dobro razumjeli, i dobit
ćete pladanj pun hrane, na koji ćete se proždrljivo baciti, prekasno shvaćajući da ona dva grozda koštaju 30 kuna. A pojeli ste mnogo više od samo ta dva grozda.
7. Pivo bez vodke je bacanje novca u vjetar
Naravno da nisam mogla završiti bez spomena alkohola. I da, dobar je kao što se priča. Prva stvar, pivo im je odlično, barem što se mene tiče, vrlo je slatko i pitko, i odlično paše uz ručak…i večeru…i doručak (ja
neću suditi).
Što se tiče vodke. Osobno ju ne volim piti…čistu.
Međutim, jedne večeri kad smo odlučili popiti koju čašicu alkohola (svatko neka za sebe procijeni što to znači), željela sam, umjesto vina, popiti čašu vode, tu prozirnu tekućinu koja je bila nalivena u niskoj čaši koja se nalazila na stolu.
I znam da je svima jasno da se u toj čaši nije nalazila voda, no ono što sam tada shvatila je da im je vodka toliko dobra, da sam umjesto na vodu prešla na nju i to čistu. Pametnom dosta…jer meni nije bilo.
8. Vrijedi svake lipe
Jer Moskva je uistinu veličanstven grad. Nema boljeg opisa od toga, sve ono što ste čuli o njoj, sve ono što ste mislili o njoj, ona je mnogo više od toga.
Jer Crveni trg je uistinu veličanstven, da, ponovno moram napisati tu riječ, ali je mnogo ljepši uživo nego što ga mogu dočarati slike. Zakoračiti na Crveni trg kad se već spusti mrak znači biti okružen golemim bogatstvom boja i svjetlosti, dok u daljini vidite katedralu svetog Vasilija na kojoj je projicirana cijela njena povijest. I cijeli trg stoji u tišini i sluša kako duboki muški glas na ruskom prepričava animacije koje vidite ispred sebe. Zvuči nadnaravno? Jer i je.
Nisam osoba koju se lako impresionira i zato mi vjerujte kad vam kažem, nevjerojatno je.
PS. Što se tiče naslova, sigurno se pitati što je bilo s Putinom (izuzev što sadi cvijeće) i skupim autima. Putina nisam vidjela, a bilo je mnogo automobila. I bili su skupi.
Andrea Podobnik
Djevojka koja uporno misli da zna pisati i da ima smisla za humor. Nijedno od to dvoje nažalost nije točno.
