Sjedim na ručku na mom tadašnjem poslovnom mjestu, smještenom na jednom od Grčkih otoka. Jako je vruće, sredina srpnja, vrtoglave temperature od 40 stupnjeva. Dva dana prije toga smo ja i moj frend poslali životopise za jedan posao u Čileu, uz još jedan na Porto Ricu. Oba posla su bila hostelskog karaktera. Taman smo gotovi sa ručkom i lovimo zadnju minutu na WiFiju. “Dobili smo mail! ” kaže frend. U mailu nas je dotična gospođica informirala kako je poslodavac iz Čileanskog hostela izrazito zainteresiran za daljnu komunikaciju preko Skype. Par sati nakon toga smo i dogovorili termin Skypea ( koji nije tako lako dogovoriti zbog razlike u vremenskoj zoni i naših obaveza u hotelu u kojem smo tada radili ).
Skype intervju je prošao jako bezbolno, brzo, jednostavno. Dogovorili smo datum dolaska u Čile i rok koji ćemo odraditi tamo ( 3 mjeseca, možda više ako zatreba ). Smještaj i izleti bili su besplatni. Također imali smo i zagarantiranu plaću plus višak od organizacije roštilja te provizije od odrađenih iliti prodanih izleta.
U Grčkoj smo imali ugovor sa hotelom do 15.9., a u Čileu od 1.10. Imali smo samo 2 tjedna za otići sa dalekog grčkog otoka do Zagreba na par dana, uzeti bus do Italije, avion do Barcelone pa do Madrida i od tamo na direktni avion do Perua, točnije do Lime. Nakon toga uzeti bus od 3500 kilometara i 60ak sati vožnje uzduž cijeloga Čilea, preko Santiaga i još južnije do Pucona, do granice sa samom Patagonijom. Uspjeli smo! Brzo tijelesno trasportiranje. Nakon predivna dva i pol mjeseca radeći u hostelu, volontirajući, ne samo da smo se ispričali sa stotine mladih putnika iz cijelog svijeta i time sami sebe motivirali, već smo se okušali u mnogim sportovima i aktivnostima tipičnim za tzv. ” Lake Discrit”. Penjanje na vulkan ( jedan od največih pohvata do sada! ), sportsko jahanje, rafting, kayak, canyoning… Predivna je pomisao sjediti u onom istom kafiću u kojem sam ispijao kavu prije te avanture i prisjetiti se toga. Tih ljudi , tog mjesta i tog prekrasnog vulcana, Villarica, usred ljeta i dalje zabijeljuje se iznad Pucona sa svojim močnim žarkocrvenim kraterom i duguljastim crvuljastim dimom iznad njega. Ono što je uslijedilo sa Novom 2016. godinom je bilo nešto najavanturističnije što je moj 23-godišnji život iskusio. Odlučili smo se 2 mjeseca provesti putujući od južnog Čilea do Rio de Jainera ( iz Brazila su najjeftiniji letovi za Europu ) . Osim što smo stopirali preko 40h na granici Bolivije i Brazila i skoro završili u noćnom provodu sa kajmanima, majmunima, ptičurinama, ogromnim kukcima, vozili smo se i poznatom ” Cestom smrti” od bolivijske prijestolnice La Paz 18h do Rurrenabaque ( glavno mjesto za posjet Amazonskom Pampasu ), a još bolje je platiti turu Amazonom od 450kn za 3 dana sa uključenim aktivnostima za Novu Godinu i tako je “hipsterski” proživjeti. Fantastičan je osječaj penjati se na 4000 m.n.v. u glavnom gradu Bolivije dok ti se skuplja voda u plučima i dok žvačeš listiće koke da se to ne događa! Svakako jako je teško kretati se Boliviji globalno. A ono što je zaista zaokružilo naše putovanje je bila tura Brazilskom obalom i 4 dana največeg partyja na svijetu: Carneval u Riu! Ludnica, čista sloboda, ona prava sloboda i veselje! Gdje su različitosti ne samo prihvatljive već i poželjne! Jeste li znali da u cijeloj južnoj americi ne postoji mogućnost nakon korištenja WC-a baciti WC papir u školjku? To je pravilo zbog lošeg vodovodnog sistema, zato se koriste kantice pored WC školjke. Naravno treba imati bontona to lijepo zapakirati da iduća osoba koja dolazi i otvori kanticu ne bi morala gledati vašu WC “prošlost”. Također, jeste li čuli da na tom divnom kontinentu svi tuševi su plastični i instalirani u zidu, a temperatura se određuje plastičnim gumbićem koji je namješten na 4 razine temperature ( prolječe, ljeto , jesen, zima – sa time da je zima mlačna, a sve ostalo jako mrzla voda ). Kakav je moj dojam južne Amerike kao takve nakon svega! Definitivni nije ono što mislimo prije nego je vidimo. Ono što je južna amerika sigurno: mnogo mesa u svim oblicima, ludi nekontrolirani promet, zadivljujuća priroda, simpatično stanovništvo, mali milijon mini autobusa koji jure po cijelom gradu, mjesto gdje ljudi svaku direkciju objašnjavaju u “blokovima”, mjesto gdje su turisti najviše južnoamerikanci i njemci. Tamo ne postoji točno određeno vrijme, a često ni točno određena cijena. To je kontinent gdje jedna država trećeg svijeta, Bolivija, ima populaciju koja koristi jako razvijenu mobilnu tehnologiju. U južnoj americi nema jeftinih letova, ali ima jako puno jeftinih autobusnih linija koje voze preko cijelog kontinenta za skoro nikakve novce i pružaju uslugu neusporedivo bolju od europske. Da, trava je jako jeftina, Coca Cola je na svakom uglu, supermarketa baš i nema, a pitka voda je nezamisliv pojam izvan granica južog Čilea. Ako kažete da ste iz Hrvatske, vjerojatno će prvo čuti Gruzija, a onda Rusija, a kada shvate “Croacia” , onda opet ne znaju gdje je. Proživjeli smo mnogo,Maroko, Španjolsku, Italiju, Grčke otoke, tursku Antaliju, Amazonu, Patagoniju, Boliviju, Peru, Pantanal, metropolu Sao Paolo, Paraty i Angra Dois Reis na obali Brazila i najveću ludnicu uz sambu i Copacabanu za carneval u Riu i jako je teško napisati i sažeti sve te doživljaje od tih 2 mjeseca po Južnoj Americi, a tako i zadnjih godinu dana. Nakon 360 dana, 45000km, 320h provedenih u autobusu, 3 kontinenta , 10 država, 2 posla i svih mogučih nadmorskih visina i klima jednostavno ostaneš bez teksta. Iskustvo koje je koštalo oko 20 000 kn za godinu dana, nešto što se u mojem životu pojavilo nakon što sam neznajući kako odlučio putovati i prizvao si to u svoje životne putove. I ono što je definitvno motivacija! Svatko može putovati! A ono što je realnost – Avantura ne znači samo pozitivne okolnosti.
Denis Tomić
Student filozofskog fakulteta koji se odlučio napustiti zonu komforta, počeo putovati i završio jako daleko te se zaljubio u putovanja. A sa time se i rodila želja za širenjem putnih (ne)zgoda sa javnost.
